Balkan, kolateralna šteta borbe za Južni tok

Srbija tvrdi da 'srcem nije neutralna, ali je politički neutralna' (EPA)

Piše: Dženan Kulović

Da je ekonomija uzrok svega, a politika uslov svega, najbolje vidimo na primjeru montiranja i demontiranja projekta “Južni tok”. Evropa je kratko i jasno na marginama energetskog savjeta saopćila je da je projekat “Južni tok” prošlost. Za osam zemalja kroz koje je trebao proći ovaj gasovod ova vijest bila je nalik izjavi jednog od učesnika konferencije na Jalti kada su im novinari prigovorili kako “nije fer da četvorica ljudi dijele svijet”. Tada je, u ime poznate četvorke, Vinston Čerčil rekao da “svijet može dijeliti onaj ko ima hiljadu divizija ili ekvivalent tome”. Pažnja energetskog savjeta već je usmjerena na alternativne projekte koji su dobili podršku zvaničnog Brisela.

Tako je novi projekat pod nazivom “Južni koridor” već postao prioritet za Evropu, netom nakon odluke zvanične Moskve da obustavi gradnju starog projekta pod nazivom “Južni tok”. Predviđena ruta novog pravca povezuje dva mora, Kaspijsko i Jadransko, uzimajući prostor od Azerbejdžana, preko Turske, Grčke i Albanije do Italije.

Nagriženi odnosi

Gerhard Šreder, bivši njemački kancelar, kao ključnog krivca za zaustavljanje projekta “Južni tok” navodi Evropu koja je “sve vrijeme nastojala da spriječi njegovu izgradnju pomoću birokratskih trikova”. Jasna je poruka da se međunarodna energetska politika ne treba voditi sankcijama i kontrasankcijama nego je potrebno obratiti pažnju na očuvanje povjerenja među kompanijama i među ljudima koji u njima rade. Izgleda da nikoga nije briga što propada projekat vrijedan 15,5 milijardi eura koji je trebao da isporučuje u Evropu 67 milijardi kubnih metara gasa godišnje.

Složenost političkih i ekonomskih odnosa, koji su u posljednje vrijeme posebno nagriženi, slomila se na ovom vrlo značajnom projektu. Međutim, iznenađuje činjenica da je politička dimenzija ovog problema dobila bitku u odnosu na ekonomsku dimenziju koju ne treba zanemariti ili isključiti. Ko prati kretanja u energetskom sektoru može zapaziti trend opadajuće potražnje za gasom koju prati trend rastućih gubitaka za održavanje. To je za evropsko tržište i evropske kompanije važan indikator na koji treba obratiti pažnju kada se prilazi pitanju gasovoda. Međutim, čini se da su ekonomija i politika oprečne kada je u pitanju ovaj projekat. Koliko god bi gasovod pomogao jačanju ekonomskih veza u cilju poboljšanja političkih odnosa, utoliko će njihovo prekidanje doprinijeti zaoštravanju odnosa. To je crno na bijelo potvrda onog što je Vladimir Putin prvog decembra objavio “da Rusija ne može da nastavi s projektom izgradnje gasovoda, jer se Evropa tome protivi”.

Teško je pravedno rasporediti utege na tasovima ove dvije ograničeno racionalne odluke koje su donijele Rusija i Evropa.

Međutim, čini se da je u ovoj situaciji najrazboritija njemačka kancelarka Angela Merkel koja traži da se “još jednom razmisli o ovoj odluci” zbog brojnih potpisanih ugovora i zbog nastavka partnerske saradnje. Energetska karta Evrope i Rusije međusobno je isprepletena mnogobrojnim potencijalnim cjevovodima. Odluka Rusije i Evrope premješta epicentar energetskog bojnog polja sa evropsko-ruskih odnosa na novo, za nas potpuno nepoznato, tursko-rusko prijateljstvo. Mapa koja je dogovorena, sad već davne 2008. godine, aktualizira odveć zamrli bipolarni problem na relaciji Turska-Evropa. Tada dogvorena trasa između tadašnjih predsjednika vlada a danas predsjednika država, Turske i Rusije,  uvijek je bio alterantiva obustavljenom gasovodu.   Ta nova trasa bi se gradila paralelno sa “Plavim tokom” kojim se već deceniju transportuje oko 16 milijardi kubika ruskog prirodnog gasa do turskih potrošača. Osnovna ideja ovog projekta jeste da se gas dopremi do granice između Grčke i Turske. Skaldište gasa i distributivni centar bi se nalazio u Trakiji, odakle bi gas bio transportovan prema zemlajma Balkana.

Tenzije u regiji

Međutim, Bosna i  Hercegovina kao i zemlje regiona, ne mogu biti sačuvane ovih napetih tenzija. Dok Hrvatska tvrdi da “ni djelatno ni gestom neće dozvoliti da bude geopolitički prostor nadmetanja”, Srbija tvrdi da “srcem nije neutralna, ali je politički neutralna”. Za razliku od njih, Bosna i Hercegovina uslijed izostanka krovne energetske strategije kao rezultat može imati podgrijavanje odveć usijane ekonomske i političke situacije. Složenost ekonomskih i političkih odnosa u Bosni i Hercegovini neminovno se proteže na energetski sektor tako da će jako teško biti zauzeti jedinstven stav kada je gasovod u pitanju. Poznato je da Bosna i Hercegovina nije ranije postigla zajednički stav u pogledu ovog projekta.

Međutim, kada govorimo o implikacijama ovih odluka (bilo o obustavljanju izgradnje “Južnog toka” ili bilo o početku izgradnje “Južnog koridora”) na zemlje regiona nije svima svejedno. Bosna i Hercegovina zbog svoje velike udaljenosti od izvora plina plaća naknadu zemlji isporučiocu i zemljama tranzita, zbog čega ima izrazito visoke cijene plina za građane i privredu. S obzirom da nije kvalitetan potrošač i pouzdan platiša plina, nema značajan uticaj na trenutna dešavanja i tokove oko projekta gasovoda. Za razliku od Bosne i Hercegovine, susjedne zemlje Hrvatska i Srbija itekako su zainteresovane za rasplet ove dobrano zamršene igre. Hrvatska bi mogla biti najveći dobitnik, a Srbija najveći gubitnik trenutnim epilogom. Hrvatska bi realizovala višemilionske energetske projekte koji bi dobili na značaju zbog razvijene infrastrukture, a Srbija bi podnijela višemilionski trošak koji bi doveo do povećanja cijene zbog većih tranzitnih troškova.

U nedavnom razgovoru sa uglednim profesorom Univerziteta u Sarajevu Rasimom Gačanovićem o pitanju izgradnje gasovoda nisam dobio optimistične prognoze o njegovoj opravdanosti i budućnosti što se, evo kako je predvidio, i obistinilo. Iako je cilj Evrope da uspostavi dvosmjerno snabdijevanje gasom uz jačanje regionalne saradnje izgradnja gasovoda, prema profesoru Gačanoviću, ima tri dimenzije: tehničku, političku i ekonomsku. Ako posmatramo sa tehničkog aspekta – svako ima pravo da otkaže gasovod pravdajući odlukom o tehničkoj nesigurnosti; ako posmatramo sa ekonomskog aspekta – nikad ne može gasovod biti bolji nego oslanjanje na vlastite resurse; ako posmatramo sa političkog aspekta – postoji mogućnost manipulacije kontrolom resursa koji spada u domen ključne egzistencijalne komponente. 

Nije isključeno da je ponovo na pomolu energetska kriza jer bi otkazivanjem projekta “Južni tok” i pokretanjem projekta “Južni koridor” bilo pokriveno svega oko 20 odsto potreba Evropske unije za gasom. Međutim, to nameće dugoročnu potrebu razvijanja alternativnih izvora snabdijevanja. Balkanske zemlje obiluju neiskorištenim energetskim resursima.

Nadmetanje za resurse

Zakonska regulativa u svim zemljama je prilično ujednačena, što je imalo značajan uticaj na privlačenje brojnih investitora u energetski sektor iz Austrije, Slovenije, Njemačke, Italije, Turske i drugih manje značajnih investitora. Bosna i Hercegovina se nužno mora okrenuti izgradnju krovne energetske strategije za koju je moguće postići stranački kosenzus. Ta strategija u osnovi treba se temeljeti na iskorištenju vlastitih resursa kojim obilujemo. Sarajevo danas ne može dobiti ni jedan cjevovod koji bi koliko-toliko efikasno, ali i jeftino zagrijao zemlju kao što je to oslanjanje na vlastite resurse kojih imamo u izobilju. 

Međutim, izgleda da to nadmetanje za najdragocjenije energetske resurse na globalnoj razini ni kod jednih ni kod drugih ne nudi veće zapošljavanje i bolji standard nego samo ekonomsku i političku prisutnost zarad političkih raskusurivanja i ekonomske premoći.

Činjenica da bi, sada već u nastajanju, “Južnim koridorom” trebalo da stiže tek 16 milijardi kubnih metara gasa, za razliku od čak 63 milijarde koje su bile predviđene, sada već ugašenim, “Južnim tokom” mizerno govori u prilog da u tim globalnim raskusurivanjima i premoći ima puno kolateralne štete čiji će najveći teret podnijeti korisnici usluga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera