Balkan na margini evropskog interesa

Piše: Davor Gjenero

Već dugo je očito kako je Balkan na margini europskoga interesa, a da je politika proširenja, kao jedna od zajedničkih europskih politika i važan instrument konsolidacije europskoga susjedstva, zanemarena zbog koncentracije ključnih planera Europske unije na pitanja njene financijske i ekonomske konsolidacije.

Ovogodišnji izvještaj o napretku zemalja kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja za članstvo pokazao je najžalosniju sliku stanja politike proširenja do sada. Osim Hrvatske i Crne Gore, koje postepeno napreduju i ovogodišnji je izvještaj za njih povoljniji od prethodnoga, sve druge zemlje u regiji stagniraju ili zaostaju.

Iako je izvještaj relativno povoljan za Hrvatsku, kojoj je to i izvještaj o monitoringu razvoja nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju, pa je tako, umjesto 50 zadataka zadanih pred hrvatske vlasti prije šest mjeseci, sada preostalo još 10 glavnih zadaća, koncentriranih u trima od tridesetak pregovaračkih poglavlja, ovakav izvještaj moguće je razumjeti i onako kako su ga shvatili neki njemački parlamentarci; naime, da on govori kako Hrvatska nije spremna za ulazak u EU.

Iako je poznavaocima političkih odnosa zaoštravanje retorike istaknutih funkcionara Kršćanske demokratske unije (CDU), ključne stranke vladajuće koalicije, među kojima je i predsjednik Bundestaga Norbert Lammert, bilo očekivano, za političku javnost u Hrvatskoj, ali i regiji, ono je bilo do neke mjere iznenađujuće.

Njemačka sada zaoštrava retoriku prema Hrvatskoj samo formalno, kako bi si povećala manevarski prostor za napade na Srbiju.

Među onima koji su zaoštrili retoriku prema Hrvatskoj je i Doris Pack, europarlamentarka Kršćanske socijalne unije (CSU), koja je (uz Bernda Posselta, europarlamentarca iz iste stranke) slovila kao najzagrijaniji hrvatski lobist u europskim institucijama.

Onima koji su skloni pojednostavnjivanju političkih procesa, najprivlačniji je bio odgovor beogradskih zagovornika urotničkih teorija: prema toj ad hoc urotničkoj teoriji, Njemačka sada zaoštrava retoriku prema Hrvatskoj samo formalno, kako bi si povećala manevarski prostor za napade na Srbiju i da bi mogla zaoštriti zahtjeve da odnos prema Kosovu mora biti preduvjet Srbiji za bilo kakav daljnji napredak u dijalogu.

Promašene urote

Teorije urote uvijek su promašene, pa je tako i ova, kojom se pokušava negirati jedno od temeljnih pravila europskoga proširenja (posebno naglašenoga nakon “velikog praska” proširenja 2004. godine) da se svaku državu kandidatkinju promatra individualno.

Zaoštravanje retorike njemačkih konzervativnih političara prema Hrvatskoj nije moguće tumačiti niti tradicionalnim skepticizmom njemačkih konzervativaca prema socijalističkim administracijama.

Usporedba “pritiska” političara iz kruga kancelarke Angele Merkel na Vladu Zorana Milanovića u Hrvatskoj s onim njemačke Vlade na Papandreuovu administraciju u Grčkoj jednako je promašena, kao i konstrukcija o pritisku radi otvaranja manevarskog prostora za zaoštravanje pritiska na Srbiju.

Činjenica je, međutim, da smjena vlasti u Hrvatskoj, koja se dogodila na početku ove godine, utječe na današnju njemačku strogost. Naime, administracija premijera Milanovića samu je sebe pogrešno percipirala kao onu koja u institucijama EU uživa više povjerenja nego što ga je imala prethodna HDZ-ova.

Tadašnja premijerka Jadranka Kosor bila je svjesna europskog deficita svoje stranke i nadoknađivala ga je “štreberskim” ispunjavanjem institucionalnih uvjeta. Nova je, pak, Vlada odlučila ne provoditi neke od zakona koji su stupili na snagu, a bili su dogovoreni kao ispunjavanje pristupnih kriterija i Europska komisija ih je prihvatila kao usklađene sa zajedničkom pravnom baštinom (acquis communautaire).

Činjenica je da smjena vlasti u Hrvatskoj, koja se dogodila na početku ove godine, utječe na današnju njemačku strogost.

Primjeri za to su Zakon o sprečavanju sukoba interesa i Zakon o policiji. Formiranje Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa danas je jedan od 10 uvjeta, a ono je moglo biti oformljeno odavno, samo da Vlada nije pokušala mijenjati Zakon.

Slično je i s pitanjem regrutiranja policijskoga menadžmenta, u skladu sa zakonom usvojenim na kraju prošlog mandata, od promjene kojega je, nakon veta iz Bruxellesa, aktualna Vlada ipak morala odustati.

Promašaji u Berlinu

Pogrešna procjena vlastita europskog ugleda i nerazumijevanje obveza, koje proizlaze iz načela kontinuiteta među administracijama, generirali su najveći dio od 10 “zaostataka” koje je europska administracija u Hrvatskoj prepoznala i “katalogizirala”.

Problem odnosa Njemačke prema Hrvatskoj izazvan je, međutim, i teškim promašajima što ih je premijer Milanović počinio tijekom prošlomjesečnog posjeta Berlinu. Svrha tog posjeta bilo je lobiranje za brzu ratifikaciju hrvatskoga pristupnog ugovora u njemačkom Parlamentu.

Umjesto da ondje govori o tome kakva je dodana vrijednost hrvatskog članstva za Europu i što to Hrvatska može doprinijeti europskoj integraciji, Milanović o tome nije progovorio ni riječi, a opsežno je pričao o tome što Hrvatska misli postići trošenjem novca iz financijske omotnice (sredstva koje za projekte dobiva svaka nova članica Unije) i iz strukturnih fondova EU.

Njemačka je u krizi vrlo skeptična prema zemljama koje su usmjerene na trošenje fondova, a zanemaruju pitanje o tome što doprinose integraciji.

U EU je uspostavljen stereotip o južnim državama, koje je samo opterećuju, a ničim joj ne doprinose, a Milanović je u Berlinu svoje političke planove predstavio usklađeno upravo s tim stereotipom o južnim državama. Jednako pogrešno bilo je i to što je u nastupu pred njemačkim opinion-makerima okupljenima u socijalističkoj parlamentarnoj zakladi Friedrich Ebert o Hrvatskoj govorio kao o nekonsolidiranoj naciji i naciji paradoksa.

Ima li smisla žuriti se s prijemom u Uniju države koja nije konsolidirana kao nacija, već je razjedena suprotnostima?

Doista, ima li smisla žuriti se s prijemom u Uniju države koja nije konsolidirana kao nacija, već je razjedena suprotnostima, a svrhu svog članstva u EU vidi samo u korištenju fondovima, ali ne i u nekom realnom doprinosu europskoj integraciji?

Rezultat Milanovićeve posjeta Berlinu za Hrvatsku je porazan: ne samo da je Njemačka donijela odluku da će, prije nego što se pokrene proces ratifikacije, čekati posljednji izvještaj o monitoringu priprema za članstvo, nego su Norbert Lammert, Pack, a nakon njih i ministar Guido Westerwelle, jasno rekli zašto su donijeli takvu odluku – zato što u ovom trenutku Hrvatska nije spremna za ulazak u EU.

Slovensko pitanje

Hrvatska je politika dugo mislila da će pri ratifikaciji jedini ozbiljan problem biti odnos sa Slovenijom i pokušaj slovenske Vlade da u zamjenu za ratifikaciju dobije garanciju hrvatske Vlade da, nakon pristupanja Uniji, niti država, niti građani neće moći pokušati od Nove Ljubljanske banke naplatiti svoje devizne depozite iz vremena Jugoslavije u Ljubljanskoj banci.

Milanovićeva je Vlada upala u isti problem u kojem je bila i vlada Ive Sanadera. Slovenija je zbog pitanja granice mogla godinu dana blokirati hrvatske pristupne pregovore jednostavno zato što je Hrvatska u to vrijeme bila “traljav” pregovarač. Da je ambicioznije i predanije ispunjavala obveze, lakše bi bilo u Europskom vijeću steći snažnu potporu za prevladavanje slovenske blokade, a blokada je prevladana nakon smjene na čelu Vlade, kojoj je, po svemu sudeći, u dobroj mjeri kumovala njemačka odluka o izolaciji Sanadera (zbog njegove upletenosti u aferu s Hypo Bankom, koja se odvijala i na štetu bavarskog proračuna i bavarske državne Bayerische Landesbank).

Hrvatska, koja “traljavo” ispunjava obveze iz monitoringa, laka je lovina za nova slovenska uvjetovanja i Vlada Janeza Janše to vješto iskorištava. Budući da zaostaje s ispunjavanjem pristupnih uvjeta, Hrvatska ne može ostvariti jedinu dobitnu strategiju: osigurati brzu ratifikaciju pristupnog ugovora u ključnim europskim državama i primorati Sloveniju na popuštanje, kako slovenski Parlament ne bi bio zadnji koji će ratificirati pristupni ugovor.

Slovenija je zbog pitanja granice mogla godinu dana blokirati hrvatske pristupne pregovore jednostavno zato što je Hrvatska u to vrijeme bila ‘traljav’ pregovarač.

Golem problem Hrvatske je i to što je njena regionalna uloga već skoro dvije godine sve manje izražena. Odnosi sa Srbijom svedeni su na tehničku razinu, a s Bosnom i Hercegovinom jedini veliki iskorak, za koji se činio da je na dlanu – ratifikacija sporazuma predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića o razgraničenju, protivno najavama – još nije u parlamentarnoj proceduri. Odustajanjem sadašnje administracije u Beogradu od europskih ambicija, koje je razvijala prethodna administracija, smanjuje se i manevarski prostor za suradnju Hrvatske i Srbije.

Naginjanje ka Rusiji

Sve je snažnije i srpsko naginjanje Rusiji, koje nije samo stvar ekonomske i političke suradnje, nego se zasniva na konceptu odabira Zajednice nezavisnih država, umjesto EU kao okvira za integraciju. Ovaj geopolitički koncept naročito je opasan za Bosnu i Hercegovinu, jer on podrazumijeva i uspostavljanje ruske interesne sfere, čije bi granice tekle granicama entiteta u BiH.

Zato su kriza pristupnoga procesa u Hrvatskoj i Srbiji te zaoštravanje retorike prema objema državama u Njemačkoj vrlo zabrinjavajući za cijelu regiju. Kad je u pitanju njena europska perspektiva, Hrvatska će sigurno proći s “manjim posljedicama”.

Vjerojatno su u pravu i oni koji tvrde da je njemačka oštrina prema Hrvatskoj u većoj mjeri motivacijska za administraciju da se prene iz uvjerenja kako je pitanje pristupanja EU za Hrvatsku apsolvirano, a da oštrina prema Srbiji odražava dvojbu u europsku perspektivu ove države.

Sve je snažnije srpsko naginjanje Rusiji, koje nije samo stvar ekonomske i političke suradnje, što je naročito opasan za Bosnu i Heercegovinu.

Nepovoljno je za regiju, prije svega, to što se iz retorike prema objema državama jasno dade iščitati da u Njemačkoj ne postoji politička volja za bilo kakav dodatni angažman za pokretanje cijele regije iz europske letargije, a čini se da takve volje nema niti u drugim velikim članicama EU.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera