Balkanski univerziteti su fabrike novca

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Globalnu krizu je bilo moguće predvidjeti, ali ne i njene dosege, smatra filozof i publicist iz Zagreba Tonči Valentić. Podsjetio je da su još prije desetak godina neki poznati filozofi zagovarali tezu da je lakše zamisliti uništenje planeta u nekoj kataklizmi negoli propast kapitalističkog sustava. Valentić se bavi književnošću i savremenom filozofijom, filmom, sociologijom i medijskom teorijom. Autor je knjiga Mnogostruke moderne (2006) i Camera Abscondita: Zapisi o ontologiji fotografije (2013).

• Većina svjetske inteligencije za globalnu ekonomsku krizu “optužuje” neoliberalni kapitalizam. Je li bilo moguće predvidjeti i spriječiti njegove posljedice i zašto se sada priča o tome?

Tonči Valentić: Danas među teoretičarima raznorodnih disciplina postoji prešutni konsenzus da je neoliberalni kapitalizam jedini i ekskluzivni krivac za globalnu ekonomsku krizu i u tome, naravno, ima istine.

Problem je, međutim, što suvremena globalna geopolitička, društvena i ekonomska zbivanja svojom kompleksnošću nadilaze ovaj točan, ali u osnovi nepotpun interpretativni obrazac. Retrospektivno gledano, iako se čini da smo nakon pada Berlinskoga zida svjedočili veličanstvenoj pobjedi neoliberalne doktrine, događaji u protekla dva desetljeća pokazali su u kojoj je mjeri takva pobjeda bila privremena, krhka i varljiva.

Do globalne društvene i političke krize je, naravno, došlo zbog ekonomskih previranja, uzrokovanih spekulacijama na financijskom tržištu i strukturiranjem onoga što neki danas nazivaju “kapitalizmom 21. stoljeća”, no hegemonija neoliberalnog koncepta skrenula je pažnju s jedne važne činjenice, a to je potpuni krah ljevice, koja je, naizgled paradoksalno, i sama doprinijela spomenutoj krizi.

Dijalektika “kapitalističkog moderniteta” u relaciji je s nemogućnošću artikuliranja općih ekonomsko-političkih i društveno-intelektualnih parametara recentne društvene teorije. Predvidjeti krizu bilo je, dakle, moguće, ali njene dosege teško, a spriječiti njene posljedice još teže. Međutim, za iznalaženje odgovora na ovo pitanje nužno je više promisliti samu narav kapitalizma nego neoliberalizma kao primarno ekonomske doktrine. Uzmimo dva paradigmatska primjera: pitanje vlasništva i proces akumulacije.

S nastupanjem ekonomske krize pokazalo se da i najtvrdokornije neoliberalne države poput SAD-a moraju posegnuti za socijalističkim rješenjima, poput redistribucije dobara, da bi umanjile krizu (gubitak novca velikih privatnih poduzeća saniran je iz državnog proračuna, baš kao što je to bio slučaj u socijalističkim zemljama, samo s razlikom što je ovdje privatni kapital spašen zahvaljujući poreznim obveznicima, odnosno građanima).

Jedno od glavnih područja borbe danas jest borba između materijalnog i nematerijalnog vlasništva, pri čemu se neoliberalizam oštro protivi ideji zajedničkog vlasništva, s time da na opasan i nepoželjan neoliberalni proces akumulacije izvlaštenjem ljevica nije našla prikladan odgovor, osim nekog oblika “kognitivnog kapitalizma”, koji se kreće u smjeru od profita do rente, odnosno patenata ili slobodnog softvera kao onog što predstavlja alternativni način proizvodnje, tzv. komunizam zajedničkog.

Strukturalni problemi kapitalističke ekonomije i neoliberalnog kapitalizma u sve većoj mjeri izlaze na vidjelo i utoliko se može reći da su dramatična društvena i ekonomska kriza s kojom se danas suočava cijeli svijet rezultati poznate utopijske vizije o kraju povijesti te da je ljevica bila u pravu kad je nevoljko prihvaćala ovu novu postmodernističku utopiju.

• Koja je alternativa neoliberalnom kapitalizmu?

Tonči Valentić: Ovdje bismo slobodno mogli biti ironični, citirajući poznatu krilaticu: “There is no alternative!” [Nema alternative] Još prije desetak godina neki poznati filozofi zagovarali su tezu da je lakše zamisliti uništenje planeta u nekoj kataklizmi negoli propast kapitalističkog sustava. Postoji li, dakle, neka istinska alternativa? Ako govorimo iz perspektive početka 21. stoljeća, nakon stotinu godina socijalističkih zabluda i neuspjelih marksističkih eksperimenata te neoliberalnih nasrtaja na samo društveno tkivo, onda valja promisliti o stvaranju neke dugoročne i dalekosežnije alternative koja bi imala u vidu da ljevičarska misao danas ipak nije posve iscrpljena kao što se to činilo na kraju prošloga stoljeća.

Upravo ljevica bi trebala popuniti prazninu nastalu kao rezultat kraha neoliberalnog projekta i opadanja kapitalističke društvene i ekonomske moći te se organizirati i reformirati na svim razinama, počevši od teorijskih preoblikovanja do konkretnih formiranja utjecajnih političkih stranaka.

Ukratko, ljevica bi se danas trebala vratiti pojmu politike koji je danas toliko zamagljen da mu se stvarni obrisi više ne naziru, i oblikovati programe konkretnoga socijalnoga razvoja koji ne bi bili tek mrtvo slovo na papiru. Pri tome, dakako, treba imati na umu da ljevica ovdje označava vrlo širok spektar različitih teorijsko-političkih pozicija.

Pokušaji revitalizacije ljevičarskih ideja namrijetih iz prošlosti zbivaju se pod agendom ponovnog propitivanja samih temelja socijalističko-marksističke hegemonijske doktrine, ovaj put lišene njena historijskog naslijeđa, odnosno balasta propuštenih šansi i poraženih političkih sustava. Dakle, ako postoji neka alternativa, ona se sastoji u tome da je nužno što hitnije ispuniti političku prazninu koju je iza sebe ostavio neoliberalni kapitalizam te izaći iz starih sukoba i paradigmi u horizont ozbiljenja starih ideja na novim zasadama, prilagođenih novome vremenu i novim društvenim okolnostima.

U tom je smislu poznata opreka “socijalizam ili barbarizam” nanovo od presudnog značaja za opstanak socijalnog tkiva, jer će u slučaju neuspjeha upravo ljevičari biti odgovorni za trijumf barbarizma.

• Univerziteti su nekad služili za diskurzivnu proizvodnju znanja, a danas su postali fabrike novca. Kada je došlo do preokreta?

Tonči Valentić: Da bi se u potpunosti razumjela transformacija univerziteta iz društvene institucije najvišeg znanja u tvornicu novca i uvidjelo na koji način je instaliran katastrofalan bolonjski sustav, kojemu je jedina svrha potpuna komercijalizacija visokog obrazovanja, prije svega je potrebno imati na umu da se ovdje primarno radi o određenoj epistemološko-političkoj formaciji.

To znači da je praktično-društvena funkcija univerziteta u socijalizmu, kojoj je glavna zadaća bila institucionalizirati marksističku ideologiju i njen društveno-politički poredak, praktički preko noći izgubila svoje legitimacijsko uporište. U tzv. periodu tranzicije (koji nije ništa drugo do li legalizirana pljačka društvenih dobara), privatizacija je prolazila kroz nekoliko faza, a njen posljednji stadij je posljedična preobrazba znanja u robu. Kada je došlo do preokreta? Onda kada političke institucije više nisu trebale obrazovne institucije kao sredstvo legitimacije: u tome se nalazi sama srž ove “epistemološke politike”. U Hrvatskoj se to desilo krajem 90-ih s padom Tuđmanova režima, kada je započela nova faza tranzicije.

Mislim da bismo ovdje mogli izdvojiti tri glavne faze: u prvoj je došlo do nekontroliranog (ratom i autoritativnim režimom omogućenog) otimanja materijalnih dobara koja su imala status “društvenog vlasništva” – tvornica, proizvodnih pogona, nekretnina, zemljišta… Nakon završetka rata uslijedila je druga faza: prisvajanje i državna rasprodaja banaka, telekomunikacijske infrastrukture, institucija od vitalnog značaja, uslužnih i sekundarnih djelatnosti, a potom je došlo do privatizacije nematerijalnih dobara kao treće faze ovog našeg “kognitivnog kapitalizma”.

U njoj se više nije moglo ništa uzeti, jer je praktički sve već pokradeno, pa je ostalo samo “znanje”, koje se sada prodaje kao povrće na tržnici. Naravno, tu nema govora o “znanju”: plaćanjem besramno skupe školarine ne postajete pametniji, nego samo dobivate (ponekad bezvrijedan) komad papira zvan diploma.

• Balkanske zemlje suočene su s hiperprodukcijom diploma. Šta su moguće posljedice tog trenda? Ima li u tome nečeg dobrog?

Tonči Valentić: Da, cijelo područje Balkana (ili “regije”, što je sad postao novi, politički korektniji termin) zahvatio je virus hiperprodukcije diploma; kao što sam maloprije spomenuo, najčešće bezvrijednih papira. Na prostoru od Triglava do Gevgelije, kako se nekad tepalo, privatni fakulteti, visoka učilišta i obrazovne ustanove različitih profila niču kao gljive poslije kiše. U zadnjih deset godina osnovano je vjerojatno više fakulteta nego što ih je dotad postojalo u Jugoslaviji.

Razlog je, naravno, tržišne prirode: najveći dio njih čine struke koje nude mogućnost (ili ponekad privid) lakšeg zapošljavanja, ali opet primarno ekonomsko-menadžerske provenijencije, jer je nakon kolapsa društveno-humanističkih znanosti koje – nemojmo se zavaravati – nijednom europskom, a kamoli balkanskom/regionalnom društvenom sustavu više nisu potrebne, došlo do prividne potrebe za određenim profilom diplomanata.

Simptomatično je da, primjerice, privatnih studija inženjerske, agronomske, elektrotehničke, matematičke ili, naprimjer, geodezijske struke zapravo i nema, ostali su samo državni fakulteti, iako su sva navedena područja itekako financijski dugoročno isplativija od onih koji su metastazirali u tolikom broju da više ni u Hrvatskoj, ni u regiji nitko ne zna što bi sa svim tim “menadžerima” u društvu u kojem više nema ni radnika ni tvornica kojima bi, tobože, mogli upravljati.

Posljedica tog trenda je potpuni kaos u visokom obrazovanju, gubitak svih kriterija i propast humanističkih studija, koji jedini mogu biti relevantno mjesto kritičkog promišljanja stvarnosti i mjesto mogućeg otpora (foucaultovski izrečeno) antropološko-epistemološkoj biti tehnologije u dobu posthumanizma u kojem se nalazimo.

No, da se vratim na zadnji dio Vašeg pitanja – ima li u tome nečeg dobrog? Ima, ali kako za koga. Za privatne fakultete to je svakako značajan financijski benefit, a za državna sveučilišta sjajna prilika za podebljanjem ponekad ionako prevelikog budžeta zavlačenjem ruku u džepove studenata.

Naime, treba imati na umu da su državni fakulteti danas neka vrsta hibrida (ili, bolje reći, bastarda) “socijalističkog” i “buržoaskog” univerziteta. Preciznije rečeno, akademski pogon, odnosno znanstveno-nastavničko osoblje, jako dobro i lukavo koristi činjenicu da, zahvaljujući tek napola dovršenoj transformaciji, igra dvostruku ulogu: i dalje je neka vrsta socijalističke humanitarne ustanove za zbrinjavanje mediokriteta koji mirno i bezbrižno čekaju penziju, a s druge strane se ponašaju prema tržišnim modelima prodaje “znanja” kao skupe, a nekvalitetne robe.

• Je li Hrvatska prošla složeni proces psihološkog i simboličkog približavanja Evropskoj uniji?

Tonči Valentić: Godinu dana nakon što je Hrvatska primljena u članstvo EU, možemo samo potvrditi onu staru izreku: “Sve se mora promijeniti da bi sve ostalo isto.” Za prosječnog građanina jedina konkretna i opipljiva dobit je jeftiniji roaming u inozemstvu i lakše prelaženje granice, zbog toga što više nije potreban pasoš nego samo osobna iskaznica.

Postoje određene prednosti pri zapošljavanju u zemljama koje nisu postavile moratorij, ali s obzirom na katastrofalnu ekonomsku situaciju u većini zemalja EU-a, teško je očekivati veći odljev stanovništva, tek nešto malo više onih koji su iz deficitarnih struka. Nakon čitavog desetljeća mukotrpnih pregovora i “tisućljetnog sna” o hrvatskoj samostalnosti, psihološki i simbolički “ulazak” u Europu postao je traumatično mjesto dvostruke, promašene “penetracije”:  to je načelo “mi smo oduvijek bili dio Europe, želimo sada ući i formalno” i “ništa konkretno nismo dobili nakon što nas je EU prigrlila u svoje okrilje”.

Treba imati na umu da je od svih zemalja bivše Jugoslavije povijest odnosa između Hrvatske i Europe definitivno najkompleksnija i da je tu riječ o historijatu koji je bio i ostao neuralgična točka konstrukcije hrvatskog identiteta ne samo zadnjih dvadesetak godina, nego se taj nezdravi odnos održava barem pola milenija, ponekad dobivajući tragikomična obilježja. Ta shizofrenost, rascijepljenost između želja i stvarnosti, nadanja i realiteta, kompleksnija je i od najzamršenijih muško-ženskih odnosa: već 500 godina to je odnos dva neravnopravna partnera koji u nezdravoj vanbračnoj vezi igraju opasnu igru međusobnog odbijanja i privlačenja, samonametnute uloge žrtve i viktimizacije, a s druge strane obožavanja, posesivnosti i ljubomore, ljubavi i mržnje, prijezira i žudnje.

Dakle, radi se o dvije razine. Na onoj formalno-birokratskoj udovoljavanje kriterija EU-a nije postignuto, jer, primjerice, nije došlo do reforme katastrofalno neučinkovite državne uprave, korumpiranog pravosuđa, efikasnijeg upravljanja javnim dobrima, elementarnog funkcioniranja državnih institucija, izlaska iz teške ekonomske krize, razdvajanja crkve od države… Prema tim kriterijima, Hrvatska nije “dobra” članica, odnosno dobar “učenik”.

Druga je razina mnogo važnija, jer je simboličke naravi i duboko je ukorijenjena u mentalitet prosječnog hrvatskog malograđanina, koji je još od 90-ih tugaljivo prizivao “Antemurale Christianitatis”, osjećajući se povrijeđeno i odbačeno od partnera kojem je u više navrata spašavao život od otomanske najezde, žrtvujući samostalnost nauštrb pripadnosti evropskom civilizacijskom krugu.

Nakon turbulentnog ratnog i poratnog razdoblja, kada je službena politička ideologija i historiografija izbjegavala Hrvatsku smjestiti na područje Balkana, hrvatski identitet se u kulturološkom imaginariju kasnije pokušavao višestruko locirati i kognitivno mapirati kao europski, srednjoeuropski i mediteranski: otad bijeg od Balkana i simbolički ulazak u Europu predstavlja dominantan narativ koji samo cementira već postojeće stereotipe i diskurzivne obrasce.

Naravno, cijela Jugoistočna Europa uvijek je bila bojno polje: smještena između imperijalnih i lokalnih moćnika i oblikovana složenim konfiguracijama i stalnim promjenama granica – bila je neprestano prisiljena reartikulirati kolektivne i individualne identitete. No, Hrvatska je u tome, ipak, iznimka zbog faktora koje sam maloprije naveo.

U tom kontekstu je važno spomenuti i tzv. mitologiju tranzicije, koja se umnogome ne razlikuje od onog što se u antropologiji naziva “ritualima prijelaza”: granica između socijalističkog i kapitalističkog društva, odnosno iskustva života u ta dva sustava, ispostavila se mitskom granicom, postala je krucijalnom točkom razdvajanja na život “prije” i “poslije”.