Balkansko oružje zaobilaznim putem u Siriji

Oružje se avionima ili brodovima transportira za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate ili Tursku (AP)

Piše: Harun Cero

Da je teško bilo istražiti koliko i kako zemlje iz regije, zaobilaznim putem, izvoze oružje u Siriju, potvrđuje Jelena Ćosić iz  Balkanske istraživačke mreža (BIRN).

BIRN i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP) objavili su šokantne podatke u kojima se navodi da okvirna vrijednost izdatih izvoznih dozvola oružja od 2012. do 2015. na Bliski istok za Hrvatsku iznosi 302 miliona eura, za BiH 72, a za Srbiju 194 miliona.

Ćosić kaže da je drugi vid problema s kojim su se istražitelji susretali, analiza podataka do kojih su došli o letovima i izvozu.

“Bilo je neophodno dosta rada na njima, jer oni sami za sebe ne pokazuju gotovo ništa“, objašnjava ona.

Oružje u vrijednosti od 1,2 milijarde eura u Siriju ne dolazi direktno.

Oružje koriste sirijski pobunjenici

Ono se avionima ili brodovima transportira za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate ili Tursku.

Odatle se prebacuje na ratna područja, navodi se u izvještaju.

Eksperti iz Amnesty Internationala smatraju da je ta trgovina oružjem ilegalna, jer se upravo preusmjerava ka Siriji i Jemenu.

Iz Amnestyja također tvrde da Saudijska Arabija to oružje ne koristi jer je staro, već ga uglavnom koriste sirijski pobunjenici, koji imaju podršku upravo te zemlje.

Također,navodi se da zemlje ne vrše potpunu i temeljnu kontrolu, kako se to ne bi desilo.

Ćosić navodi da zemlje imaju koristi od toga, jer se oslobađaju starog oružja, koje inače vrlo vjerovatno ne bi imale kome da prodaju.

“Koristi imaju i firme koje proizvode oružje, koje su velikom većinom u državnom vlasništvu, kao i trgovci oružjem“, ističe ona.

Sa legalne tačke gledišta, navodi Ćosić, vlasti bi trebalo da vode računa o tome, ali to se zapravo ne dešava.

Institucije Hrvatske, BiH i Srbije

Al Jazeera je kontaktirala institucije Hrvatske, BiH i Srbije za koje je smatrala da su odgovorne za kontrolu izvoza oružja.

Iz Ministarstva odbrane BiH su nas uputili na Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa te zemlje, kao nadležno za tu oblast.

“Procedure izvoza oružja i vojne opreme propisane su Zakonom o kontroli vanjskotrgovinskog prometa i usluga od strateške važnosti za sigurnost BiH, čiji je nosilac Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa“, navodi se u saopćenju ministarstva odbrane.

Iz Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa nismo dobili odgovor.

Prethodno je Ministarstvo odbrane Srbije navelo da se: “Republika Srbija strogo pridržava propisanih pravila, kriterija i međunarodnih konvencija vezano za trgovinu naoružanja i vojne opreme. Pri tome, u procesu izdavanja dozvola, Republika Srbija uvek traži tzv. End User Certificate, odnosno ‘izjavu o krajnjem korisniku’, koju najčešće potpisuje i overava državno telo zemlje u koju se naoružanje i vojna oprema izvoze.“

Hrvatska agencija Alan, koja se bavi uvozom i izvozom naoružanja, je tada na Al Jazeerin upit u vezi s izvještajem odgovarila da: “Sve zemlje koje kupuju oružje od Hrvatske, kupovale su i još kupuju oružje od desetak zemalja stare i nove Europe”.

“Prema izjavama slovačkog i srpskog premijera, to je unosan biznis“, tvrdi ona.

Vojni analitičar Igor Tabak tvrdi da kod balkanskih zemalja nije bilo previše brige o konačnim odredištima takvih izvoza.

Kaže da to i ne čudi, ako se uzme u obzir da su rezani vojni rashodi svih gore spomenutih zemalja  izvoznica tokom posljednjih godina krize, a jednako tako i ulaganja pojedinih država u svoje vojne industrije.

“Treba držati na umu da izvoz u krizna žarišta uvijek predstavlja izvor i ekstraprofita – budući da je volja za kupovanjem toliko velika, zbog konkretnih potreba na ratištima, da se lako ugovore i cijene veće od uobičajenih“, objašnjava Tabak.

Kod takvih situacija ‘nužde’, ističe Tabak, često se više gleda na dostupnost i skoru raspoloživost, uz manje pažnje na međunarodne propise, uredne papire i dugoročne odnose kupca i proizvođača, na što obično paze zemlje koje kupuju, a da nisu neposredno ugrožene ili napadnute.

“Ovdje je zgodno, ponešto olakšava pravnu situaciju, kada se prodaja izvodi u zemlje koje nisu direktno u ratnim sukobima, koje nisu pod ikakvim sankcijama, a koje i inače na veliko uvoze vojnu robu s raznih krajeva svijeta, npr. zemlje Perzijskog zaljeva“, navodi on.

Hrvatska tada nije bila članica EU-a

Tabak podsjeća da je izvoz u takve “stabilne” države lako opravdati njihovim legalnim interesima za kupovinom, dok je teže dokazati da i one u tim pojedinim kriznim žarištima igraju neke aktivne uloge.

“To je siva zona koja se posljednjih godina pokazala plodnim tlom za veliki niz poprilično dvojbenih poslova s naoružanjem te streljivom, čiji je jedan noviji dio sad i BIRN prikazao u svome istraživanju“, smatra on.

Ističe da se u BIRN-ovoj analizi ne navodi ukupan iznos izvoza, nego tek ukupna vrijednost izdatih dozvola za izvoz.

Tabak objašnjava da se ne realiziraju sve dozvole, a da se kod nekih postupak ispunjavanja otegne, tako da je teško brojati.

“I sam BIRN napominje da je to okvirna vrijednost dozvola, dok navode kako je vrijednost realiziranog izvoza, “dosadašnjih isporuka” – oko 500 milijuna eura ukupno. Time je i realni udio stvarno izvezenog iz Hrvatske tu primjetno manji“, kaže.

Tabak podsjeća da je Hrvatska u tim poslovima aktivno sudjelovala krajem 2012. godine, i tokom 2013. godine, a da tada još nije bila članica Evropske unije, jednako kao što nije bila ni potpisnica UN Arms Trade Treaty sistema.

“Time se možda i moglo tvrditi da tada nije bilo čvrsto obvezujuće paziti na moguće konačne destinacije izvezene vojne opreme, što bi danas bilo bitno teže. Budući da se tu radi o izvozu robe u vlasništvu države, naravno da i prihod ide u državni proračun, te da je time i Hrvatska profitirala. Kod pojedinih spomenutih država su režimi izvoza ponešto drugačiji, ali u pravilu države izvoznice profitiraju, bilo da izvoze staru vojnu robu iz skladišta, kao Hrvatska, koja nema proizvodnju tih starih tipova oružja i streljiva, ili da imaju aktivnu proizvodnju vojnih roba ruskog dizajna, koje onda izvoze nove, “ispod čekića” – pa onda profitira državna vojna industrija, u nizu ostalih nabrojanih država“, kaže on.

Hrvatska naoružavala Kurde

Tabak je mišljenja da se tome jako teško može stati u kraj. Pravi paralelu sa vremeno kada se raspadala bivša Jugoslavija.

“Kada se jednom pokrene kriza, kada izbiju sukobi i počne rat – zaraćene strane su iznimno zainteresirane nabaviti ono što im treba na bojištima“, navodi vojni analitičar Tabak.

Bivši urednik stručnog portala Defender Mario Duspara tvrdi da Hrvatska nije prodala nijedan komad oružja u Siriju, ali jeste u Jordan.

To je, kao što je i Tabak naveo, bilo 2012. godine, a Duspara tvrdi da je uredno prikazano u izvještajima hrvatske vlade.

“To šta je Jordan kasnije napravio s tim, ja ne znam“, ističe on.

Kaže da nije prekršen nijedan zakon.

“Moglo se pažljivije, ali možda je Hrvatska to htjela tako. Dosta je oružja također prodano u Irak, ali legalno. Hrvatska je preko Bagdada naoružavala Kurde. To je uredno prodano državi. Da nije Hrvatska to prodala, prodao bi neko drugi“, ističe on.

Duspara je mišljenja da se Hrvatska bezrazložno proziva u tom kontekstu, dok je Njemačka prošlih godina izvozila najmodernije oružje u zemlje koje aktivno učestvuju u ratu.

“Oni recimo prodaju oružje Saudijskoj Arabiji koja učestvuje u ratu u Jemenu“, zaključio je Duspara.

Izvor: Al Jazeera