Barzani je svijet ponovo okrenuo protiv Kurda

Masoud Barzani rođen je pod kurdskom zastavom, a pod njom, poslije 55 godina borbe za nezavisnost, želi i umrijeti, piše autor (EPA)

Odbrojavanje za referendum o nezavisnosti iračkog Kurdistana je počelo unoseći nervozu među regionalne aktere, ali i velike sile koje su se kroz istoriju poigravale sudbinom naroda koji je sa blizu 40 miliona najveća svetska etnička grupa bez države.

Da li će predsednik Regionalne vlade iračkog Kurdistana Masoud Barzani 25. septembra ostvariti san da umre “u senci zastave nezavisnog Kurdistana”, nikada ispunjenog obećanje koje su velike sile dale na kraju Prvog svetskog rata?

Sudbina Kurda dugo je jedna od glavnih tema skorije istorije regiona, problem koji ignoriše granice. Barzanijeva ideja odmah je naišla na snažan front odbijanja među iračkim susedima koji strahuju da bi nezavisni irački Kurdistan mogao da bude nukleus okupljanja velikih kurdskih enklava na teritorijama Turske, Irana i Sirije.

Susedi su suočeni sa bolnom dilemom: protiv su stvaranja nezavisnog kurdskog entiteta u Iraku, ali nemaju način da efikasnije pritisnu Barzanija. Generalni sekretar Arapske lige Ahmed Abul Geit uputio je pismo Barzaniju upozoravajući ga da bi plebiscit “otvorio vrata vetrovima fragmentacije” po Bliskom istoku.

Zabrinutost iračkih suseda dele i velike sile koje, bez obzira na simpatije prema Kurdima, procenjuju da referendum preti domino efektom koji bi dodatno destabilizovao ionako nemirni region.

Razvoj na ruinama konflikta

Irački Kurdi dugo su bili na meti režima Saddama Husseina, ali su posle američke invazije 2003. imali sasvim retku deceniju stabilnosti. Kurdistan je dobio autonomiju i regionalnu vladu, a 2005. i Ustav. Na ruinama konflikta Kurdistan se razvijao, a njegovi lideri zastupali su stav da budućnost jedino može da garantuje demokratski, sekularni i federalni sistem.

Bivši irački premijer Nouri al-Maliki sistematski je međutim marginalizovao Kurde, kao i druge sunite. Njegov naslednik Haider al-Abadi umnogome je nastavio da promoviše šiitsku dominaciju diskriminišući Kurde, sunite, hrišćane i druge manjine. Dok su Kurdi po svetu hvaljeni zbog otpora Islamskoj državi, odnosi sa Bagdadom posebno su se zaoštrili od kako su Kurdi pod svoju kontrolu stavili naftom bogate provincije Niniveh, Saladin, Diyala i Kirkuk.

“Odavno sam došao do zaključka da je neophodno održati referendum i omogućiti narodu da odluči. Odavno verujem da Bagdad ne prihvata stvarno, smisleno partnerstvo”, rekao je nedavno Barzani za magazin Foreign Policy.

Bagdad je oštro protiv bilo kakvih unilateralnih koraka. “Svi Iračani moraju da imaju pravo da se izjasne o budućnosti svoje domovine. Jedan deo ne može da odlučuje o sudbini drugih”, saopštila je Abadijeva Vlada koja strahuje da bi fragmentacija Irak lako pretvorila u teatar nadmetanja regionalnih i svetskih sila.

Ammar al-Hakim, lider Iračke nacionalne alijanse, najvećeg pretežno šiitskog bloka u Parlamentu, smatra da su u zabludi oni koji misle da bi referendum mogao da reši regionalne probleme.

Ukoliko se Kurdi ipak odluče da ruše pravni i ustavni poredak, šiitske vlasti prete da će upotrebiti “sve mere” da spreče otcepljenje velike sunitske zajednice. Čuju se predviđanja da bi to mogao da bude uvod u novi rat – upravo suprotno od tumačenja kurdskih lidera da je referendum opcija mirnog rešavanja unutrašnjih problema u Iraku.

Barzani bi sada da proglasi nezavisnost i u onim delovima koje ne naseljavaju samo Kurdi, već i druge manjine, kao što je provincija Kirkuk gde živi značajan broj Arapa i Turkmena. Pokušava da uveri da podela Iraka ne mora da rezultira u nestabilnosti i nada se da će ga međunarodna zajednica razumeti. “Ukoliko su protiv referenduma, to znači da su protiv demokratije”.

Erdogan: Referendum je strašna greška

Turski predsednik Rejep Tayyp Erdogan najviše strahuje da bi referendum dodatno ohrabrio 20 miliona Kurda – “planinskih Turaka” kako ih uvredljivo zovu – da krenu putem na koji su stupili 1984. kada je Radnička partija Kurdistana (PKK) pokrenula oružani otpor vlastima.

Erdogan je poziv na referendum nazvao “strašnom greškom”. Drugi zvaničnici nazivaju plan “neodgovornim” i upozoravaju da neće dopustiti formiranje “veštačke države” na svojoj južnoj granici.

“Turska se neće ustručavati da uzvrati na bilo kakvu pretnju svojim suverenim pravima, bezbednosti i interesima”, kaže premijer Binali Yildirim.

“Ne daj Bože, to može da vodi građanskom ratu”, smatra šef turske diplomatije Mevlut Cavusoglu koji je krajem avgusta otišao za Irak gde je Barzaniju preneo zabrinutost Ankare.

Rat pominje i lider opozicione Partije nacionalističkog pokreta Devlet Bahceli: “Ukoliko je neophodno, Turska bi ovaj referendum trebalo da smatra povodom za rat”, ali Cavusoglu je tada reagovao ocenom da referendum ne može da bude casus belli.

Politički rivali su u retkoj saglasnosti sa režimom. “Kurdski referendum je oko narednog uragana u regionu”, kaže Osman Faruk Lagoglu, uticajni član najveće opozicione Narodne demokratske partije.

Alarme dodatno aktiviraju i sirijski Kurdi koji su na granici sa Turskom proglasili autonomiju. Ankara tvrdi da su oni samo produžena ruka PKK i rešena je da i vojnim akcijama spreči prelivanje kurdskog problema.

Ovdašnji analitičari takođe dele utisak da bi referendum mogao da intenzivira obnovljeni sukob sa militantima PKK na jugoistoku zemlje, ali i da dodatno poremeti ionako tešku situaciju regionu.

Barzani je bio u Turskoj u februaru ali tada se govorilo o obostranoj zabrinutosti zbog planova PKK da preuzmu punu kontrolu na iračkom provincijom Sinjar – čime bi bio stvoren most prema sirijskim Kurdima.

Kako bi osujetila ovaj plan, turska armija od tada je više puta oružano intervenisala na severu Iraka gde su i Barzanijeve snage prvi put ušle u vojne sukobe sa nekom od kurdskih grupa. Dijalog Ankara – Erbil delovao je uspešno, sve do letošnje najave referenduma o nezavisnosti.

Barzani je, neuspešno, pokušao da razuveri zvaničnike u Ankari. “Naš referendum ne znači rat protiv bilo kog od naših suseda. Želimo sa njima dobre odnose, posebno sa Turskom”, rekao je u intervju za Al-Hayat.

Vrijeme ‘kurdskog otvaranja’

Turska je u posebno osetljivoj poziciji jer su snage reda ponovo u oružanom sukobu sa militantnim pripadnicima PKK. Obnovljen je sukob u kome je tokom tri decenije poginulo 40.000 ljudi, mahom Kurda. Lider PKK Abdulah Ocalan uhvaćen je i 1999. osuđen na doživotnu robiju. Turska, EU i SAD su PKK proglasile za terorističku organizaciju.

Od osnivanja Republike 1923. promovisan je koncept monokulturnog nacionalnog identiteta – turskog – a Kurdima je često bilo zabranjivano da ispolje sopstvenu kulturu, uključujući i da govore kurdski jezik.

Mnoga od ovih ograničenja počela su da popuštaju tokom “kurdskog otvaranja”, vremena od prvog Erdoganovog premijerskog mandata 2002.Kurdi su dobili priliku da pažljivo grade svoju kulturnu autonomiju. Otvoreni su pregovori i 2013. je uspostavljeno primirje, ali sve je puklo dve godine kasnije.

Erdogan se okomio na prokurdsku Narodnu demokratsku partiju (HDP) koja mu je zasmetala da u Parlamentu dobije većinu za promene ustava i prelazak na snažan predsednički sistem – što je na referendumu ostvario ovog proleća.

Smatrajući da su ga kurdski glasači izdali, Erdogan je odlučio da se vrati tradicionalnom pristupu kurdskom pitanju. Dvogodišnje primirje je prekinuto, a na jugoistoku su obnovljene borbe sa PKK u kojoj je stasala nova generacija militanata.

Erdogan je neuspeli udar jula 2016. iskoristio ne samo da se obračuna sa njegovim akterima, već i da uguši svaku kritičku reč. Više od 50.000 oficira, vojnika, policajaca, univerzitetskih profesora, učitelja i novinara je uhapšeno, a 150.000 otpušteno ili suspendovano iz vojske, javnih službi i privatnog sektora.

Svi su optuženi za veze sa pokretom Fethullaha Gulena, islamskog propovednika koji živi u SAD, koga su turske vlasti imenovale kao organizatora puča.

Pod optužbom da je HDP povezan sa “teroristima”, u zatvor su poslate i hiljade članova. Žrtve čistki su i kolideri partije. Salahattin Demirtas je osuđen zbog “uvrede” države i njenih institucija, dok je Figen Yuksekdag izbačena iz Pralamenta. Mandat je kasnije oduzet još dvojici poslanika stranke koja je četvrta najveća u zemlji.

Tumačilo se da je Erdogan posvećen paralisanju HDP kako bi lakše pobedio na aprilskom referendumu kojim je sebi obezbedio nesputanu vlast, ali pokazuje se da pritisak na sve što je vezano za Kurde ne popušta.

Po Anadoliji, Vlada je otpustila više od 80 gradonačelnika i zamenila ih svojim lojalistima. Po gradovima jugoistoka menjaju se imena ulica koje su bile nazvane po istaknutim kurdskim ličnostima i uklonjene su statue kurdskih heroja. Pohapšeni su prokurdski advokati.

Od 173 turska novinara koji su u zatvorima, 50 je radilo za kurdske medijske organizacije. Ugašen je i jedini list na kurdskom, Azadiya Welat, kao i najmanje deset TV kanala koji su emitovali programe delom na kurdskom.

Gušenje kurdskog identiteta poslednji je u seriji udara reformama koje je Erdogan započeo pre više od jedne decenije.

Stvaranje novih saveza

Potvrđuje se da najava referenduma preti Kurdima da se suoče sa moćnim frontom njegovih protivnika. Obnavljaju se zapuštena i stvaraju nova savezništva. Iran se, kao i Turska, protivi Barzanijevom projektu. Sekretar iranskog Vrhovnog saveta nacionalne bezbednosti Ali Shamkhani odlučno se suprotstavlja.

Ankara i Teheran nameravaju da i dalje ostvaruju sopstvene interese po Iraku. General Mohammad Hossein Bageri boravio je nedavno u Ankari kao prvi šef iranskog Generalštaba koji je posetio Tursku od islamske revolucije 1979.

Jedan od zaključaka o “operativnoj saradnji” nesumnjivo se tiče Barzanijevog plana. Bageri je bio taj koji je izjavio da je referendum “neprihvatljiv” jer Teheran deli istu zabrinutost kao i Ankara: strahuje kakvi bi mogli da budu efekti na najmanje 10 miliona iranskih Kurda.

Teheran decenijama ima problem sa iranskim Kurdima, pripadnicima Demokratske partije Kurdistana – Iran, koji se u logorima iračkog Kurdistana obučavaju zajedno sa pešmergama i povremeno izvode vojne akcije na teritoriji Irana.

Iran posle junskog terorističkog napada Islamske države u Teheranu – čiji su svi akteri bili iranski Kurdi – pojačava pritisak na Barzanijevu Regionalnu vladu Kurdistana da spreči referendum koji je “neprihvatljiv susedima Iraka”, kako je izjavio načelnik iranskog generalštava Mohamed Bageri.

“Referendum ne smemo da dopustimo. Bila bi to velika šteta po nas”, kaže mi iranski diplomata u Teheranu.

Sirijski Kurdi su na severozapadu zemlje proglasili Rohavu, autonomnu oblast duž granice sa Turskom, što izaziva glavobolje u Damasku preteći raspadom zemlje koja je šest godina u građanskom ratu. Predsednik Bashar al-Assad toleriše kurdsku kontrolu nad delom zemlje, ali je protiv decentralizovanog federalnog sistema koji promovišu.

Ipak, u jasnom pokušaju da konsoliduje vlast, lokalna autonomija kojom upravljaju Jedinice za zaštitu naroda (YPG) najavila je za septembar lokalne izbore – za koje u Damasku kažu da su “vic”.

Amerikancima je ideja nezavisnosti – neprihvatljiva

Najmoćniji kurdski saveznik takođe ne prihvata ideju nezavisnosti Kurda, jednog od ključnih američkih saveznika u ratu protiv Islamske države.

Amerikanci su okupacijom naneli razoran udarac teritorijalnom integritetu Iraka i od Kurdistana napravili de facto nezavisan entitet. Dok je 2006. bio predsedavajući senatskog spoljnopolitičkog komiteta, Joe Biden se zalagao za podelu Iraka na tri regiona: kurdski, šiitski i sunitski, ali je kao potpredsednik ovu ideju napustio 2015.

Administracija Donalda Trumpa je na ovu temu zadržala redak kontinuitet. Procena je da referendum predstavlja odstupanje od “važnijih prioriteta”, pre svega poražavanja Islamske države – cilj zbog koga su Amerikanci obučili 17.000 kurdskih boraca, pešmerga. Državni sekretar Rex Tillerson poziva da se referendum odloži.

Kurdi su se postavili između Washingtona i Ankare. Amerikanci podržavaju sirijske Kurde kao pouzdane partnere u borbi protiv Islamske države. Sekretar za odbranu Jim Mattis obećao je turskom kolegi Fikri Isiku da će milicija YPG biti razoružana kada se uništi Islamska država, ali Erdogan je nepoverljiv. Radije bi da problem sa Kurdima reši sam, pa nije prvi put da je spreman da se suprotstavi partneru u NATO: “Nećemo ostaviti separatističke organizacije na miru ni u Siriji ni u Iraku. Znamo da ne možemo da se oslobodimo komaraca ukoliko ne isušimo močvaru”.

Protivljenje Bagdada, iračkih suseda i Zapada je očekivano, ali iznenađuje da referendum ima protivnike među Kurdima. Većina stranaka je “za”, uključujući i Barzanijevu Demokratsku partiju Kurdistana (KDP), ali proreformska partija Goran (Promena) je protiv.

Ova stranka, druga po snazi u parlamentu raspuštenom još 2015. godine, procenjuje da je za nezavisnost prerano. “Ne za sada” je slogan kampanje koju su pokrenuli u nadi da će se cilj nezavisnost ostvariti – ali ne pod Barzanijevim liderstvom.

Protivnici tvrde da KDP pokušava da okupi masovnu podršku kako bi na taj način prikrila korupciju i loše upravljanje. Uprkos udelu od 17 odsto u iračkom budžetu i prihoda od prodaje nafte na teritorijama koje su stavljene van nadležnosti centralnih vlasti, regionalne vlasti godinama neredovno isplaćuju plate vladinim službenicima.

To što su kurdske pešmerge zauzele naftom bogatu oblast Kirkuk tamošnje Arape i Turkmene potpuno je okrenulo protiv referenduma. Ukoliko bi Kurdistan postao nezavistan, teško da bi ekonomski preživeo. Razvoj zavisi od stabilnosti, a za kopnenu oazu nje ne bi bilo bez dobrih osnosa sa vlastima u Bagdadu, Turskom koja je najveći trgovincki partner iračkih Kurda, Iranom i Sirijom.

Neformalna podrška arapskih država

Poslednji predsednički izbori održani su 2009, ali Barzanijev mandat istekao je pre dve godine. Ostanak na vlasti pravda se borbom protiv Islamske države, mada je on definitivno povlačanje najavio za novembar, posle parlamentarnih i predsedničkih izbora.

Barzani je obezbedio pozadinsku, neformalnu, podršku Saudijske Arabije, Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali je ipak obazrivo nagovestio da bi mogao da “odgodi” referendum ukoliko se ispune određeni uslovi: da Bagdad Kurdima plati deo prihoda od nafte i da im garantuje važne pozicije u Vladi.

Ukoliko se referendum održi, i ukoliko većinski odgovor na pitanje “Da li želite nezavisni Kurdistan?” bude “da”, to još uvek ne znači osnivanje prve kurdske države. Lideri Kurda u Erbilu procenjuje da bi referendum tek bio uvod u dug i složen dijaloga sa centralnim iračkim vlastima.

Kako stvari sada stoje, Barzanijeva odluka da 7. juna pozove na referendum verovatno je poslednja ovog 70-godišnjeg političara, sina čuvenog Mustafe Barzanija koji je u kratkom interegnumu posle Drugog svetkog rata upravljao kurdskom Republikom Mahabad, u Iranu. Masoud Barzani rođen je pod tom zastavom. Pod njom posle 55 godina borbe za nezavisnost želi i da umre.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera