Oglasi

Bašović: Naša svakodnevnica su mobilizacije i lažni rovovi

Kao kultura nismo spremni priznati koliko nas određuje posttraumatski sindrom, ističe dramski pisac iz Sarajeva.
Ustupljeno Al Jazeeri

Uskoro će, u izdanju izdavačke kuće Conecctum, biti objavljena knjiga drama dramskog pisca, dramaturga, teatrologa i profesora Almira Bašovića, što predstavlja veliki značaj za bh. dramsku književnost, ali i cjelokupni teatarski život u Bosni i Hercegovini. Riječ je o zbirci naslovljenoj Četiri i po drame, koja očinje komadom o srebreničkom genocidu, a završava monologom ratnog zločinca, u kojoj Bašović otvara i zatvara krug ratnog prokletstva.

Ovim povodom Bašović najavljuje knjigu Četiri i po drame, ali i analizira ulogu rata u svom stvaralačkom opusu, govori o vječnom i neuništivom Sarajevu, nudi odgovore na pitanja "zašto se ne može napisati jedna drama o Srebrenici", a "kako se može kreirati lik masovnog ubice"?

  • Uskoro će biti objavljena Vaša knjiga Četiri i po drame. Riječ je o dramama Priviđenja iz srebrenog vijeka, RE: Pinocchio, Kreketanje, Sarajevo Feeling i Lica, koje su formom i sadržajem apsolutno različite, ali opet povezane istim osjećajem izgubljenog svijeta. Na koji način se njihovi elementi tragičnog, komičnog, nadrealnog, bajkovitog, dokumenatrističkog... nadopunjuju i spajaju  u ovoj knjizi?

- Imao sam sreću raditi kao dramaturg na nekoliko predstava i iznutra upoznati pozorišni mehanizam, tako da su sve drame, na izvjestan način, pokušaj artikuliranja onoga što ste Vi lijepo nazvali izgubljenim svijetom, a što je najvidljivije upravo u pozorištu, kao umjetnosti koja živi "ovdje i sada". Danas je teško pisati žanrovski čiste drame, ukoliko to više uopće nešto znači. Pišući ove komade, pokušao sam u tradiciji naći forme koje bi mi pomogle da riješim neka tehnička pitanja. "Priviđenja" su u svom temelju jedna vrsta moraliteta, otud posveta tekstu Majka Hrabrost i velikom [Bertoldu] Brechtu, koji je moralitet majstorski obnovio u 20. stoljeću.

RE: Pinocchio je replika na Collodijevu [Carlo] slavnu knjigu i postavlja pitanje o mogućnosti da se u ekstremnim uslovima djeci pričaju priče o ljudskoj kreaciji. Drama Kreketanje je pisana po Aristofanovim Žabama, a bavi se pitanjem svetog, koje smo u teatru odavno izgubili. Sarajevo Feeling je drama koja se poigrava s našom tradicijom komada s pjevanjem i pucanjem, a zamišljena je kao drama u kojoj bi jedna generacija funkcionirala onako kako kod [Antona] Čehova funkcionira dramski lik. Lica su dramski monolog, pisan u maniru Heinera Mullera.

  • Vi se ovom knjigom pridružujete odabranom društvu dramskih pisaca u Bosni i Hercegovini s objavljenim zbirkama drama. Šta ova knjiga znači za bh. dramsku i teatarsku scenu?

- Nadam se da će nešto značiti, uprkos statusu koji domaća drama ima kod nas. Ajet Arifi i izdavačka kuća Conecctum imali su povjerenja u mene i u ideju da se isplati objaviti knjigu drama, pa vidjet ćemo... Knjige, kao i ljudi, imaju svoje sudbine.

  • Drama Sarajevo Feeling je, zapravo, posveta jednoj generaciji, onoj posljednjoj prijeratnoj mladosti. Da li je rat 'ubio' Sarajevo, da li je s njim zauvijek nestalo to staro Sarajevo, o kojem svi pričaju, taj 'sarajevo Feeling', ili on još uvijek živi u tragovima, u riječima, u fazonima, šalama, osjećaju... koji su ostali zauvijek?

- Grad je izrazito organski fenomen, tako da se i Sarajevo mijenja i mijenjat će se dokle god bude živo. Hvala Bogu da je to tako. Onako kako čovjek čuva sjećanje na svoje pretke, čak i onda kada to ne zna, tako i nove generacije jesu dio kontinuiteta grada, koji je u posljednjih 100 godina imao toliko historijskih i društvenih potresa da mu promjene predstavljaju normalno stanje. Nisam siguran da bi i puno veći gradovi sačuvali duh kada bi ih potrefilo sve ono što je Sarajevo preživjelo. Što se tiče moje generacije, ona je ratom gotovo izbrisana. Ponekad uhvatim sebe kako u gradu nekome mahnem glavom, iako se zvanično ne poznajemo, i onda shvatim da je to zato što smo prije rata izlazili na ista mjesta i što nam je drago jer smo preživjeli i što smo još uvijek tu.

  • Teško je ne primijetiti prisutnost 'rata' u ovoj zbirci, kao budućnosti (Sarajevo Feeling), kao sadašnjosti (Priviđenja iz srebrenog vijeka) i kao prošlosti (Lica). Na koji način se rat kao tema infiltrirao u ovu knjigu?

- Rat je, prije svega, izrazito antidramsko stanje duha, jer ukida fond zajedništva i dijalog kao temelj drame. Čitava knjiga jeste pokušaj da se o tom traumatičnom događaju postave neka pitanja. Nažalost, kao kultura nismo spremni priznati koliko nas određuje posttraumatski sindrom, u kojoj mjeri i naša svakodnevnica i naš javni prostor jesu obilježeni raznim mobilizacijama, lažnim rovovima i tranšeima.

  • Knjigu otvara drama Priviđenja iz srebrenog vijeka, posvećena žrtvama srebreničkog genocida, a zatvara monodrama Lica, u kojoj je glavni protagonista ratni zločinac. Da li postoji određena simbolika u ovakvom redoslijedu drama i da li Vi s njim na neki način otvarate i zatvarate krug ratnog prokletstva. Jer, nameće se misao da ovozemaljska pravda ne dolazi s osuđivanjem i smještanjem iza rešetaka ratnih zločinaca, već s njihovom ličnom spoznajom krivnje?

- Drago mi je ukoliko je taj okvir knjige jasan. Drama uvijek računa na neku sliku osobe, a početak i završetak knjige tematiziraju rat kao brisanje pojedinačnosti. Problem je što zločincima okvir u kojem žive ne omogućuje spoznaju o krivnji. Čak i ukoliko bi došli do te spoznaje, a ja vjerujem da je to slučaj s mnogima od njih, oni to ne bi smjeli javno izgovoriti, jer ih se u međuvremenu počelo slaviti kao žrtve, ili kao heroje, a puno je udobnije pristati na tu ulogu nego je preispitivati. S druge strane, prečesto od zločinaca pravimo neka čudovišta iz bajke, a problem je u tome što su to ljudi kao i mi.

  • Kako je bilo pisati lik masovnog ubice i pokušati pronaći čovjeka u njemu, s obzirom da u stvarnosti konstantno svjedočimo bjesomučnom odbijanju prihvatanja krivnje mnogobrojnih osuđenih ratnih zločinaca, koji i dalje vjeruju da je ubijati žene i djecu herojski čin?

- Taj lik sam dijelom pisao po Raskoljnikovu iz romana Zločin i kazna [Fjodora Mihajloviča] Dostojevskog. Sve velike religije i sva velika književnost na izvjestan način nas uče da ono što može jedan čovjek, potencijalno mogu svi ljudi. Žena koja u životu nije podigla ništa teže od cekera sa pijace podigne auto u trenutku kada to auto ide na njeno dijete. Nagledao sam se u ratu situacija u kojima mirni ljudi, koji su čitav život radili za mašinom u fabrici, odjednom postaju hrabri i vješti specijalci...

Dakle, zaboravljamo da ljudi jesu zbir svojih otkrivenih i neotkrivenih mogućnosti. Nekad od nas situacija izvlači nešto za šta nismo znali da ga nosimo u sebi. Igrajući lik ubice, jedan glumac iz Njemačke mi je rekao da je shvatio kako je moguće da je dio njegove porodice bio uključen u zloglasni Stazi u Istočnoj Njemačkoj. Meni je nakon predstave, moram priznati, bilo pomalo zabavno slušati kako se neki ljudi više vezuju za pse koje u ubicinom snu ubijaju, nego za ljude koje je taj ubica ubijao.

  • Vi ste, zapravo, uz Zlatka Topčića, jedini dramski pisac iz Bosne i Hercegovine i regije koji je napisao komad o srebreničkom genocidu i svemu onome što on povlači sa sobom. Na koji način je ova stvarna tragedija pretvorena u dramsku i postala prostorom istovremeno metafizičke i empirijske spoznaje?

- Mislim da je moj komad možda više komad o tome zašto se ne može napisati jedna drama o Srebrenici. Priviđenja iz srebrenog vijeka zatvaraju se u svoju vlastitu, umjetničku stvarnost. Lik nazvan Sena preuzima od Fatime civare i nastavlja potragu izlazeći sa scene u takozvani stvarni svijet. To je komad koji govori o tome da su srebreničke priče oko nas i da ih treba slušati i zapisivati. Lik nazvan Pisac na kraju drame odustaje od samoubistva i odlazi za novim pričama. Strašno je što su u stvarnosti tragedije poput Srebrenice moguće, a mi živimo u svijetu kojem nedostaje referencijski okvir potreban za tragediju kao formu.

  • Iako se dugo čekalo da tekst Priviđenja iz srebrenog vijeka bude postavljen u Beogradu te iako je sve činjeno da do njegove premijere ne dođe, on je konačno izveden u režiji Stevana Bodrože. Iako sam prelezak ove granice s umjetničkim tekstom o srebreničkom genocidu posjeduje ogroman značaj, da li on uistinu može donijeti bilo kakav pomak u suočavanju s istinom?

- Ne znam odgovor na to pitanje. Naše je da radimo svoj posao najbolje što znamo. Stevan je taj komad prvo režirao u uglednom bečkom Nestroyhof Hamakom Teatru na njemačkom jeziku i ta predstava je zaista dobila sjajne kritike u najuglednijim austrijskim novinama. Ako neka sredina nakon toga ima problem s tom dramom i predstavom, onda je to nekakav simptom.

  • Iako se, s jedne strane, čini da bh. dramsko pismo nikada nije bilo aktuelnije, odnosno da se sve veći broj tekstova bh. pisaca postavlja u domaća pozorišta, s druge djeluje da tu ima 'svega i svačega'. U kakvom je zaista stanju bh. dramsko pismo danas? Da li obećavaju nove generacije koje dolaze, s obzirom da, kao profesor, imate direktan uvid u stvaralačke domete budućih dramskih pisaca?

- Nadam se da se nikad neću pretvoriti u ostarjelog paranoika, koji mrzovoljno gleda na pojavu mladih kolega. Radujem se što sve veći broj mladih ljudi piše drame i uopće pokazuje interes za pozorište. Ima tu, kako rekoste, svega i svačega, ali toga ima i u onome što uvozimo iz regije i igramo na našim scenama. Ponekad se mlade kolege vole poigravati s formom, zaboravljajući da se dok to rade možda forma poigrava s njima. Ali, to je, valjda, dio odrastanja. Nadam se da će veliki pisci, poput Derviša Sušića ili Dževada Karahasana, na našim scenama konačno dobiti tretman kakav zaslužuju.

  • Redovni ste selektor na dva značajna bh. teatarska festivala - Susretima pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom i Pozorišnim/kazališnim igrama Bosne i Hercegovine u Jajcu - koje se trenutno održavaju. Kako ocjenjujete aktuelnu bh. teatarsku produkciju i kakva ulogu u njenoj valorizaciji imaju tetarski festivali u Bosni i Hercegovini?

- Teško je stvari generalizirati. Kao čovjek koji se bavi pozorištem, volim razgovarati o konkretnim predstavama, ili čak pojedinim scenama, jer vjerujem da moj posao nije da donosim konačne presude. Mislim da se ne može razgovarati o nekom uređenom repertoarskom životu, jer većina pozorišta je sretna ukoliko uopće napravi neku predstavu tokom sezone. Festivali mogu biti nekakva mjesta susreta, da se kolege upoznaju s onim što rade druge kolege. Naravno, festivali su unuci karnevala i oni su rez u kontinuitetu, tako da jedna pozorišna kultura ne može živjeti samo od festivala. Poštujem i činjenicu da ima kolegica i kolega koji s prezirom gledaju na naše festivale, jer su im ovi u regiji važniji. Ko zna, možda je tako i bolje, jer bi neke veličine i ne htijući mogle nogom zgaziti brčansku Gradsku vijećnicu ili vodopad u Jajcu.

  • U vremenu kada se čaopisi i novine gotovo svakodnevno gase, nedavno je objavljen osmi broj obnovljenog časopisa za književnost i kulturu Život, čiji ste sada glavni i odgovorni urednik, a već se sprema i deveto izdanje. U kakvom ozračju nastaje Život i šta njegov 'život' predstavlja kada je u pitanju bh. književna i kulturna scena?

- Redakciju čine ljudi s različitim pogledima na književnost, ponosni smo što pratimo našu književnu produkciju, objavljujemo veliki broj prikaza, ali i prevoda sa dvadesetak jezika. Ne kukamo što nemamo niti jedan kompjuter, niti jedan kvadratni metar prostora za redakciju, jer se ionako rijetko viđamo. Jasna Šamić živi u Parizu, Jasmin Agić i Vahidin Preljević u Sarajevu, Nikola Vukolić u Banjoj Luci, Goran Karanović u Mostaru, sekretar Matija Bošnjak između Zagreba i Sarajeva, Žarko Milenić je trenutno u Moskvi... Nadamo se da ćemo prestati biti valjda jedini časopis na kojem stoji cijena, a koji se ne smije distribuirati po knjižarama i prodavati. Hadžem Hajdarević, novi predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, koje je izdavač Života, obećao je da će konačno riješiti taj problem.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.