Beogradski spomenici: Putuj, Gagarine, i ne čekaj na nas

Podizanje spomenika Đinđiću je uvertira za spomenik Miloševiću (Reuters)

Skandal sa otkrivanjem spomenika Juriju Aleksejeviču Gagarinu na Novom Beogradu, prvom čovjeku koji je letio u kosmos, pokrenuo je zanimljivu i dragocjenu raspravu o spomeničkoj (ne)kulturi glavnog srbijanskog grada. Ali sudeći po reakciji prijestolničkih vlasti i pored, blago rečeno, pravog haosa u ovoj oblasti posljednjih godina, o čemu je Al Jazeera potkraj prošle godine otvorila temu u tekstu “Otkud ruski car i azerski diktator u beogradskom komšiluku”, od toga neće biti velike nafake.

Beogradske su vlasti i ovaj put radile noću, prekovremeno dakle, ali bez fantomki na glavama i ilegalnog rušenja kao onomad u Savamali. Rezultat operacije je već ujutro šokirao Novobeogađane. Na ogromnom postamentu osvanula je kosmonautova glava, ali toliko sićušna u odnosu na postolje da se nije moglo prepoznati ni o kome se zapravo radi ni da li to neko sa građanima tjera šegu. Razložno su buknule društvene mreže, a najnovijem spomeniku u Beogradu već kroz nekoliko minuta se s pravom smijao cijeli svijet.

Jurij Gagarin doletio ‘greškom’

Vlast je reagovala munjevito jer nikakvog prostora za manevar nije bilo, proglasila cijelu bruku greškom (čijom?) i brzopotezno skinula bronzanu Gagarinovu glavu, ovaj put za bijela dana.

Uzalud je potom gradski menadžer Goran Vesić umirivao javnost objašnjenjima da u proces odobravanja izgleda spomenika nisi bili uključeni ni Grad Beograd, niti Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, kao ni Ministarstvo kulture. Zašto nisu bili uključeni, e to nije rekao, ali nije propustio da pohvali Karić fondaciju koja je “predložila da pokloni spomen-obilježje”, ne odgovorivši na suštinsko pitanje: kako su Karići uspjeli da zaobiđu nadležne institucije i postave bistu koji Moskva i inače poklanja svakom gradu sa istim izgledom i veličinom biste.

Mnogo važnije od čitave ujdurme sa Gagarinom, osim pravovremene reakcije javnosti na društvenim mrežama, bilo je to što je Gagarin poslužio kao odličan šlagvort za otvaranje javne rasprave o tome ko i kako i pod kojim uslovima u Beogradu može da dobije spomenik. Konačno se i na televiziji začuo glas osude dugogodišnje prakse da se spomenici uglavnom podižu iz dnevno-političkih ili finansijskih razloga, a da o njihovom izgledu odlučuju darodavci. Kakvi konkursi, kakvi bakrači. Kakve arhitekte i kakvi skulptori. Sam Zavod za zaštitu spomenika, nekad veoma respektabilno tijelo za zaštitu spomeničke kulture nije se godinama ni o čemu oglašavao.

Spomenik Đinđiću uvod u ono glavno

A onda je dvoje istoričara umjetnosti, Borislav Dimitrijević i Irina Subotić, očitalo pravu lekciju i vlastima i javnosti bacivši sasvim novo svjetlo na ovu oblast kulturne politike ili, bolje rečeno, njenog potpunog odsustva, precizno i argumentovano delegitimišući najdrastičnije primjere haotičnog podizanja spomenika u Beogradu.

Riječ po riječ, stiglo se do samo na prvi pogled apsurdnog zaključka da je podizanje spomenika ubijenom premijeru Zoranu Đinđiću, oko čega se već odavno podigla prevelika prašina, tek uvertira za ono glavno – podizanje spomenika haškom optuženiku Slobodanu Miloševiću koji je i umro u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala, a potom sahranjen u Požarevcu u dvorištu kuće njegove supruge Mirjane Marković.

“Ja mislim da se tu radi o nečemu što bismo mogli nazvati dogovornom istorijom. Čitava ta inicijativa da se podigne spomenik Đinđiću bio je samo uvod u inicijativu da se podigne spomenik Miloševiću, da se kaže tu ćemo da pomirimo te dve strane. Eto, prvo smo podigli spomenik Đinđiću. To je ta vrsta lažnog pomirenja gde se ne govori o čemu se tu radi, šta su istorijske činjenice, ko je taj Milošević bio”, rekao je Dimitrijević

Razrušeni Vukovar je spomenik Miloševiću

Potom je jetko zaključio: “Milošević je sebi ostavio spomenik. Razrušeni Vukovar je spomenik Slobodanu Miloševiću!”

Dodao je i da mu je “gadljivo da o tome govori” jer je nepojmljivo da neko misli da se podigne spomenik Miloševiću iza koga su ostala zgarišta i leševi.

Rekao je on, gostujući na Televiziji N1, da ga nerviraju i kontraargumenti onih koji su protiv spomenika Miloševiću, te on je nas unazadio, te kupovali smo benzin u flašama u njegovo vrijeme, što je navodno gore – od masakra u Srebrenici.

“Nismo mi toliko patili pod Miloševićem koliko su patili ljudi koji su bili direktne žrtve njegove politike. Ovo je jedno sistematično brisanje istorije, brisanje svesti jedne zajednice o istorijskim činjenicama Živimo u vreme temeljnih istorijskih revizionizama gde je ovo samo vrh ledenog brega. To su sve spomenici zaborava, a ne spomenici sećanja”, rekao je Dimitrijević.

Obrazložio je to sljedećim riječima: “Spomenici se dižu zaboravu, da se zaboravi šta je Vučić govorio o Đinđiću, radi se na zaboravljanju prošlosti, jer oni moraju oprati svoje biografije, čitav period u kome su politički bili aktivni, da kroz nasilje na javno prostoru to speru sa sebe”

Da je retrogradni revizionizam nešto najstrašnije, nešto što nas vraća od vremena kada smo se ponosito identifikovali sa antifašizmom, u vrijeme kada ćemo se identifikovati sa fašizmom, ocijenila je jedna od najpoznatiji istoričarki umjetnosti u Srbiji Irina Subotić.

Vladaju novac, neznanje i anarhija

“Država funkcioniše na osnovu ponuđenih para, a spomenici su znak moći. Plašim se da će biti tragičan kraj u budućnosti. Politički je interes iza spomenika, nikakav kulturni interes. Zavodi ništa ne znače, nema urbanističkih planova, vidite šta se radi po Beogradu, to je nova linija po kojoj vladaju neznanje i anarhija”, upozorila je ugledna profesorka.

Uz osudu davno prevaziđenih grobljansko-figurativnih rješenja spomenika i otvoreno zalaganje za moderniji pristup savremenoj skulpturi, istoričari umjetnosti su se pohvalno izrazili o pobjedničkom rješenju konkursa za spomenik Zoranu Đinđiću “Slomljena strijela” kao pokušaju da se njegova uloga vidi kao vizija i ideja koja bi odražavala njegov značaj i ulogu

“Mrđan Bajić (jedan od autora, drugi je dramska spisateljica Biljana Srbljanović) jeste veliki vajar, rešenje ima toliko mnogo značenja zbog čega niko možda neće biti zadovoljan. Mnogo veći problem je mesto gde će se nalaziti spomenik, to je prostor starog rimskog kastruma, tu će se praviti garaža, to je jedan od najlepših beogradskih trgova koji je uništen gradnjom tržnog centra. Ideja da gleda u spomenik Njegošu je skrnavljenje, treba da bude na Novom Beogradu, jer Đinđić tamo i ma ulicu, imao je viziju nove Srbije. Predsdnik države je rekao tu će (na Studentskom trgu) da bude spomenik, što je uvredljivo za nas”, kaže Itina Subotić.

Dimitrijević i Subotićeva se slažu da su spomenici podizani u vrijeme socijalizma bili daleko savremeniji, da su podržavali ideje a na ljude, a da su djela Dušana Džamonje ili Bogdana Bogdanovića, na primjer, u današnje vrijeme sve zanimljivija stranim istraživačima umjetnosti koji pokazuju interes za spomenike tog vremena koji “veoma precizno svjedoče o vremenu u kojem su nastali”.

Licemjerno je da to radi Vučić

Akademik Dušan Teodorović smatra, međutim, da nje problem u izgledu budućeg spomenika Đinđiću već u tome ko ga podiže. Za razliku od Biljane Srbljanović, koja misli da podizanje spomenika ne smije više da čeka ni dana, on ocjenjuje da to nije pitanje trenutka.

“Ne smemo da dozvolimo da to radi Aleksandar Vučić. Ja smatram da je to licemerno, da on pokušava da se predstavi u jednom drugom svetlu. Duboko sam uveren da se on nije osvestio i da ima u sebi ona radikalska antitela koja mu ne dozvoljavaju da povede Srbiju ka Evropi”.

Cijela ova priča, britka i upečatljiva, nažalost, ubrzo je utihnula umjesto da pokrene nove dijaloge o spomeničkoj i ne samo spomeničkoj kulturi. Srbijansko društvo nije još spremno da pogleda u oči strašnim posljedicama koje je ostavio bračni par sa Dedinja devedesetih. Gagarin je odletio u kosmos davno. Bijaše to 1961. godine, svega 16 godina poslije strašnih razaranja i zločina u Drugom svjetskom ratu. Srbija ni 23 godine poslije krvavih ratova na Balkanu još nije sigurna hoće li ili neće u Evropsku uniju i da se u potpunosti distancira od ratnih zločinaca koji su zločine počinili u njeno ime. Možda bi njen eventualni izbor da podigne spomenik Slobodanu Miloševiću, bio i znak da je taj dugo čekani izbor i donijela. S pogledom na Kremlj, a ne Brisel. Putuj, Gagarine, i ne čekaj na nas.

Otvaranje Pandorine kutije i primjer Meksika

Branislav Dimitrijević tvrdi da je Pandorina kutija otvorena 2011. godine kada je u vrijeme Borisa Tadića u Tašmajdanskom parku otkriven spomenik Hajdaru Alijevu. “Tada smo rekli da je Azerbejdžan dao dva miliona evra za obnovu parka i zato će jedan staljinistički diktator, KGB-ov agent dobiti spomenik. On nikakve veze nije imao sa ovom sredinom nikada, a vi na ulazi u park imate njegovu skulpturu. Usput, to Azerbejdžan, odnosno Hajdarev sin nudi svima, čak i u Južnoj Americi.” Irina Subotić podsjeća da su se građani Meksika, na primjer , pobunili su i sklonili spomenik Alijevu. Trebalo bi i mi da se organizujemo, poručuje ona.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera