Bez klika nema novca: Pojedine smrti nisu dovoljno profitabilne

Ljudi koji nikoga nisu izgubili u nekom aktu nasilja nikada neće moći nositi istu bol kao oni koji jesu izgubili svoje najmilije (EPA)

Piše: Vladimir Bobetić

Ovo je tekst bez “ali”. Ovaj tekst nije pisan s namerom da umanji bilo čije nevine žrtve bezumnog terora, već da ukaže na neke činjenice koje nas u medijskom svetu okružuju.

Nakon trostrukog terorističkog napada u Parizu na društvenim mrežama razvila se polemika, u kojoj je bilo i dosta tog “ali”. Tipa: stradali su nevini, ali… Nema tu mesta za “ali”. Stradali su nevini od bezumnika i tačka. Ono što mi je privuklo pažnju jeste bio gnev mahom ljudi iz arapskih zemalja, koji su se zapitali gde su, na primer, profilne slike prekrivene libanskom zastavom. Jer dan pre napada u Parizu u terorističkom napadu u tržnom centru u Bejrutu ubijeno je nešto više od 40 ljudi, podsećanja radi.

Razvila se živa polemika, uključili su se pojedini novinari, nadodavali su se slučajevi obaranja ruskog putničkog aviona nad Sinajem, masovnog pokolja u Nigeriji koji je počinio Boko Haram 2014. godine itd.

Posebno mi je bio interesantan blog novinarke Eme Keli, inače show biz reportera onlajn-izdanja Daily Stara. U svom blogu između ostalog je napisala:

“Priča o raznetom gradu, recimo u Libanu, imaće nekoliko hiljada klikova. Napad u Parizu imaće nekoliko hiljada klikova svakog minuta. Osim ako nismo kulturno bliski (kao sa SAD-om), ljudi neće kliknuti. Mnogo ljudi pretpostavlja da se eksplozije na Bliskom istoku dešavaju svaki dan, ali ako se dogodi u Parizu, moguće je da to dogodi i nama. Mnogi pitaju zašto Mark Cukerberg nije ponudio zastavu Libana kao filter za profilnu sliku nakon što je 47 ljudi ubijeno u napadu ISIL-a u Bejrutu. Budite 100% iskreni prema sebi i recite da li bi je koristili? Naravno da ne…”

Priča o psu

Pa da krenemo redom. Otvorite Google i u pretraživač ukucajte “a dog who died in line of duty in Paris”. Na prvoj strani izaći će vam rezultati priča o psu imena Diesel koji je ustreljen tokom policijske akcije u pariskom predgrađu Saint Denis. Web stranice koje nude tu priču o psu heroju na prvoj strani pretrage su: Time, Hollywood Life, CNN, Metro, Daily star, CBS.

Pokušajte sada da u istom pretraživaču ukucate npr. “names of the people who died in Beirut ISIL terrorist attack”. Prva u rezultatima pretrage pojaviće se web stranica Al Jazeere koja nudi informaciju o 43 ubijene osobe. Slede web stranice poput New York Timesa, koje govore o desetinama. Nema “follow up” tužnih životnih priča, nema priča o rasturenim porodicama, nema priča o poginulim životinjama. Jednostavno nema medijske mašinerije. CNN mahom koristi sliku lokalnih televizija, novinar se uključuje telefonom. Nema analitičara, nema desetina novinara koji iz svakog ugla govore o napadu, koji će virtuozno da analiziraju izjave libanskih političara. Nema ništa i ničega.

Pitanje je sledeće: zbog čega bi iko kliknuo na priču o terorističkom napadu u Bejrutu kada su poginule desetine? Jer u tom kutku sveta ljudi nemaju lične priče, identitet, oni su desetine, stotine i hiljade. Ginu svakog dana. Ko bi to pratio? Kako živimo u svetu senzacije i spektakla, ni priča o 43 ubijenih ne bi se probila mnogo daleko da nema ruševina, razbacane odeće, mrtvih tela. Dajte još mrtvih tela. Naslažite ih na gomilu. A onda će ta gomila da postane bezimena, bez identiteta, priča na koju niko neće da klikne. Jer tamo ginu svakog dana. Zašto? Pa zato što mediji to tako žele i to tako predstavljaju.

Idemo dalje sa pitanjem filtera francuske zastave na FB. Da li je trebalo da postoji i filter sa libanskom zastavom? Mislim da nije trebalo da postoji. To ludilo u kojem su ljudi sa liste prijatelja brisali one koji nisu postavljali francusku zastavu za analizu je stručnih ljudi koji se bave neuropsihijatrijom. Pitanje je, zapravo, da li smo sa filterom francuske zastave išta postigli? Da li smo iskazali svoj stav? Svoje mišljenje? Mnogi smatraju da jesu. Stavio sam filter i rekao sam šta sam imao… To je moj stav. U redu, poštujem. Mada mislim da bi neuporedivo veći utisak ostavila mirna šetnja bez glasa, možda koja zapaljena sveća… Ali ko bi se deranžirao? Ko će da izlazi na ulicu i da šeta? Ko bi me video? Morao bih da napravim selfi, a praviti selfi u mimohodu pa i ne ide baš. Zato ću da stavim filter, napišem status “Ja sam Pariz”, pobrisaću sve one koji to nisu uradili i biću veći čovek i humanista. Pa to je potpuno ludilo. Prvo i osnovno, svakome se zaledi krv u žilama i pri pomisli da su te pariske noći ubijeni nevini ljudi koji su izašli sa prijateljima da se opuste, popiju kafu ili neko piće, koji su otišli na koncert da uživaju, na stadion da gledaju utakmicu. Da su ih pobili ljudi za koje se ne može naći nikakvo opravdanje, zaluđeni jednom mračnom idejom. Drugo, nijedan filter vas neće učiniti većim čovekom i humanistom, već samo većom ovcom, koja je uradila upravo ono što je FB od njih tražio.

Društvene mreže postale su lakmus-papir za ono što jesmo ili nismo. Hrabri smo na socijalnim mrežama, solidarni, humani, pažljivi, ljuti, ratoborni, revolucionarni. A kakvi smo u stvarnom životu? Šta ste uradili u stvarnom svetu da promenite bilo šta u svom životu, da pomognete nekome? Ne na globalnom nivou, jer za, na primer, izbeglice iz Sirije rešenje nemaju ni države, a kamoli mi kao pojedinci. Kada ste nekome, onako od srca, u stvarnom životu pomogli, prvom komšiji, starijem sugrađaninu?

Zato je filter sa francuskom zastavom bio marketing za još jedan app popularne društvene mreže u kojem ste, čestitam, uspešno učestvovali i koji ćete, nema sumnje, koristiti i narednog puta, kada vam bude bilo ponuđeno.

Kada smo kod društvenih mreža, ovih dana jedan video, podeljen više stotina puta na FB-u, privukao mi je posebnu pažnju. Čovek sa povezom preko očiju, stao je na jedan pariski trg. Ispred njega natpis koji otprilike kaže da je on musliman i da ga ljudi – ako mu veruju i ne plaše ga se – zagrle. Sledi grljenje više desetina ljudi. Naravno, na kraju su svi srećni. Poruka bi trebalo da bude: “Uprkos nevino ubijenim, mi ne mrzimo muslimane.” Što i nije loša poruka jer svaki zločinački poduhvat u Evropi izazove kontrareakciju evropskih desničara, u kojoj stradaju mahom izbeglice i kampovi u kojima su smešteni. Sa druge strane, bilo mi je muka posle tog videa. Zbog čega bi neko mrzeo sve muslimane ili sve hrišćane ili sve jevreje? Da li nam trebaju video-klipovi koji će da nas uče da oni koji čine zlodela ne predstavljaju jedan narod, društvo ili čitavu religiju, koliko god se trudili. Ili nam ipak trebaju? Jer kako odgovoriti, na primer, jednom od mogućih kandidata za republikansku predsedničku nominaciju, doktoru Benu Karsonu, koji govoreći o prijemu sirijskih izbeglica iz Sirije u SAD kaže:

“Ako imate besnog psa koji trči po vašem komšiluku, verovatno nećete pomisliti nešto dobro o tom psu, već ćete skloniti svoju decu sa njegovog puta. To naravno ne znači da mrzite sve pse, ali stavljate svoj intelekt u pogon i razmišljate kako da zaštitim svoju decu. Istovremeno, volim pse. Pozvaću udruženje za zaštitu životinja da odvedu besnog psa i stvore sigurnu okolinu.”

Uzaludno objašnjavanje

Pri tome Ben Karson nije tamo neki čovek, on je kralj neurohirurgije. Priznati svetski ekspert. Čovek koji je do svoje penzije bio direktor dečije neurohirurgije u čuvenoj bolnici Džon Hopkins. Čovek koji je bio u timu koji je 1987. godine izveo prvu operaciju razdvajanja spojenih blizanaca. Čovek koji je razvio tehniku za kontrolu moždanih napada. Jednom rečju, legenda u svakom smislu i pogledu.

Kako odgovoriti na pitanje novinarke CNN-a koja u intervjuu Rezu Aslanija, profesora kreativnog pisanja sa Univerziteta Riverside u Kaliforniji, pita sledeće:

“Vi zaista mislite da pravosudni sistem u muslimanskim zemljama nije primitivan i da žene ne stavlja u podređeniji položaj u odnosu na onaj u drugim državama?”

Uzalud je Aslani pokušavao da objasni da su žene u Indoneziji u potpunosti izjednačene sa muškarcima, da u turskom Parlamentu sedi više žena nego u SAD-u itd.

Na kraju, da li vam je sada jasno zašto su pobijeni u Bejrutu “desetine”, zašto vesti iz tog dela sveta nemaju dovoljno klikova?

Nije mi bila namera da nečije žrtve umanjim, a patnje onih drugih uvećam. Jednostavno mi koji nikoga nismo izgubili u nekom aktu nasilja nikada nećemo moći da nosimo istu bol kao oni koji jesu izgubili svoje najmilije. Bilo u Parizu, Londonu, Njujorku, Bejrutu, ulicama Alepa, Damaska i bilo gde drugo na svetu. I nema tog filtera kroz koji ćete tu činjenicu moći da vidite drugačije. Oni koji su ubijeni zaslužuju naše poštovanje, u tišini i dostojanstvu, a ne u kakofoniji i besmislenom piskaranju i filtriranju po društvenim mrežama. Što se dela medija tiče, dok god život jednog policijskog psa bude imao više pažnje nego pogibija ljudi u Bejrutu ili negde u Siriji ili nekih rudara u Kini, naravno da niko neće biti zainteresovan za patnje tih ljudi koji nisu u našem neposrednom okruženju. I naravno da ljudi neće kliknuti na takve vesti. A klik u današnje vreme znači i novac. Bez klika nema novca. Pa što ne reći – pojedine smrti nisu dovoljno profitabilne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

Izvor: Al Jazeera