Bez stida zbog genocida

Negiranje genocida bez srama i stida nije samo specijalitet svih dosadašnjih srpskih postoktobarskih vlada, nego i medija (Reuters)

Piše: Branislav Jelić

Uzalud je premijeru Srbije Aleksandru Vučiću da proizvede danas i stotinu litara meda i mleka, ako ce se sutradan ritnuti on ili njegovi levi bekovi i ostali slobodni strelci i prosuti sav trud, evidentan napor da se od Srbije napravi uređena država u kojoj će, između ostalog, i državni službenici poštovati, slediti i sprovoditi proklamovanu državnu politiku, oslonjenu na Vučićevo javno obećanje da Srbija više neće govoriti jedno, a raditi nešto sasvim drugo.

A elementarno političko i ljudsko poštenje, bar kada je u pitanju genocid koji smo počinili u Bosni, nalaže poštovanje tog obećanja datog Angeli Merkel. Ovako, dok premijer tera u klin, a njegovi saradnici u ploču, čini se da ovi nespretni i nesretni istupi predstavljaju pomanjkanje hrabrosti da nam premijer lično saopšti kako je u Srebrenici bilo svega, samo ne genocida.

Naime, povodom stava načelnika opštine Srebrenica Ćamila Durakovića da su srpski zvaničnici nepoželjni na komemoraciji u Potočarima sve dok budu negirali genocid počinjen u julu 1995. po ideji Radovana Karadžića i u organizaciji Ratka Mladića, oglasio se morbidno uigrani tandem, takoreći duet narikača sastavljen od potpredsednika Srpske napredne stranke Marka Đurića i tehničkog ministra za gubljenje vremena Aleksandra Mirinog Vulina, da preko medija, jer valjda je premijeru isključen mobilni ili je za njih nedostupan, poruče Vučiću da prekine svaku komunikaciju sa izabranim zvaničnicima Federacije BiH.

Zajapuren zbog Durakovićevog “šovinističkog divljanja”, to jest zbog drskosti da stvari nazove pravim i jedinim imenom, dakle, genocid genocidom, u tipično srpsko-diplomatskom maniru prvi se istakao patriotizmom Marko Đurić, iznervirano poručujući Vučiću kako je komunikacija u politici precenjena, te da bi valjalo da prekine svaki kontakt sa Ćamilom Durakovićem, ali i sa Bakirom Izetbegovićem, jer od ovog potonjeg i potiče bošnjačko zanovetanje, odnekud zna potpredsednik partije ono što predsednik ni ne sluti.

Još je Đurić ustanovio, ne navodeći kojom ekspertskom metodologijom je došao do tog briljantnog naučnog zaključka, da “za bošnjačke političare dijalog nije ništa drugo do nastavak rata drugim sredstvima”, previđajući trivijalnu ali krvavu činjenicu da smo mi, a ne oni, umesto dijaloga, radije žicom vezivali mlade, stare ili nevine, potom ih klali, pucali im u krsta i skrivali po primarnim, sekundarnim i tercijalnim masovnim grobnicama, samo zato što su Bošnjaci.

U toj zanesenosti Đurić je ustvrdio i da “Sarajevo doslovce gazi srpski narod u Republici Srpskoj”, iz čega se može zaključiti ili da naprednjački junoša ne zna značenje reči koje upotrebljava ili, što je verovatnije, nema nikakvih moralnih skrupula koje bi ga sprečile da prosipa notorne gadosti u ime i za račun premijera Srbije koji mudro ćuti, umesto da se ratosilja štetočina iz sopstvenih redova koje bi ga mogle dovesti do niskih grana počasno prežaljenog Borisa Tadića.

Valjda ohrabren premijerskim mukom, Đurić je Durakovićev poziv da se prizna belodani genocid u Srebrenici doživeo kao “ponižavanje srpskog naroda i Srbije”, što je vrlo zanimljiva konstatacija čoveka koji nikada, nigde, nijednom rečju nije pominjao ponižavanje srpskog naroda i države Srbije u doba kada su u njeno ime činjeni najstrašniji zločini, od onog u Vukovaru, preko zatiranja cele etničke grupe u Srebrenici, do državnog terora na Kosovu.

Zaboravili lično licemjerje

Samo sat vremena posle Đurićevog herojskog istupa, sasvim spontano i bez ikakve koordinacije, medije je zloupotrebio i Aleksandar Vulin, ministar nečega koji je osetio snažnu patriotsko-poltronsku potrebu da se i sâm dodvori premijeru, naglašavajući da je Duraković tek običan licemer, jer za počinjeni genocid traži pokajanje, ne u vidu izvinjavanja koje nikome više ništa ne znači, već skupštinskom deklaracijom koja će predstavljati priznanje proste činjenice, ne samo da smo počinili genocid, već da konačno razumemo njegovu težinu i sopstvenu odgovornost, time što ga nećemo negirati.

O ličnom licemerju, činjenici da je bio član ozloglašene Jugoslovenske levice Mire Marković baš dok su genocid i zločini protiv čovečnosti činjeni, Vulin nije želeo da govori iz čiste i urođene skromnosti.

Želeći da se pred šefom istakne još više od neubedljivog ali natečenog Đurića, Vulin je ustvrdio da Durakovićev vapaj za istinom predstavlja ne samo ponižavanje Srbije, već, što je valjda još grešnije od toga, ponižavanje i samog premijera. Nameran da sačuva Vučićev lik i delo, Vulin je umesto pokajanja i traženja oprosta od preživelih Bošnjaka, sugestivno objasnio Vučiću da je “vreme da im se odgovori”, ne precizirajući da li će naša nesumnjivo pravedna reakcija biti izvedena uz pomoć žice ili noža, klanja ili streljanja, ili nekom drugom metodom kojom ćemo im pojasniti da genocida nije bilo, da ih neobjektivno bošnjačko oko vara, ma koliko se to činilo gledajući onih 8.372 mezara.

Vazda blizak udbaškim krugovima i Vulin je došao do operativnih saznanja da Duraković to nikada ne bi tražio da ga ne nagovara Bakir Izetbegović, legitimno izabrani predstavnik Bošnjaka koji nije po meri srpskih jastrebova, uvek spremnih na tuđe nesreće, dok se tokom teških godina njihove kese pune, bivajući sve teže i veće.

Po već ustaljenom običaju da posle dva koraka napred obavezno učini i jedan korak unazad, premijer Vučić nije odoleo ovom “institucionalnom” pritisku potpredsednika stranke i odlazećeg ministra nečega, pa je već sutradan zagacao po kontradiktornosti, govoreći istovremeno da je za najbolje moguće odnose sa Bosnom i sa Bošnjacima, ali da neće pristati na ono što su zapazili njegovi zaslepljeni saradnici, na “gaženje Srbije”. I to doslovce, takoreći bukvalno.

Šta je Duraković, zapravo, rekao?

Da bi se razumela politikantska metodologija u kojoj krilni igrači izmišljaju pojave, a potom centarfor elaborira izmišljotinu, valja pročitati šta je Duraković zaista kazao za mučke banjalučke, ni u tragovima Nezavisne novine.

Načelnik općine Srebrenica je sasvim logično, zdravorazumski i bez ikakvih podmetanja rekao da nema nikakvog smisla, a mogao je komotno da kaže ni moralnog osnova, da uprepodobljeni predstavnici i ostali dužnosnici sa plaštom pijeteta dolaze na komemoraciju u Potočare, dok, istovremeno, Srbija nije u stanju da prizna karakter i razmere zločina koji su počinjeni u krvavom julu nepodnošljive 1995. godine.

Gde su Đurić, Vulin i Vučić u ovoj izjavi uočili “gaženje srpskog naroda”, “gaženje Srbije” i osobito “gaženje premijera Vučića” ostaće zauvek nejasno, pod uslovom da se svi napravimo blesavi kad državni službenici lažu besramno i masno.

Negiranje genocida bez srama i stida, nažalost, nije samo specijalitet svih dosadašnjih srpskih postoktobarskih vlada i drugih ovdašnjih jada. U tom poslu učestvuju i svi mediji, bez obzira na to da li se deklarišu kao levi, desni, centralni, ali okreni-obrni, naprosto banalni. Zato ćete u njima moći da pročitate kako se radilo o “strašnom”, “užasnom”, “nepojmljivom”, zločinu “teškom” i “nezabeležnom u novijoj istoriji”, pročitaćete sve varijacije koje negatori imaju u vidu, samo ne to da se radilo o genocidu.

O tome u kakvom se moralnom zapećku nalazi današnja Srbija govori i pasivno-agresivna negacija genocida u Srebrenici i Potočarima kojoj se priklanjaju i palanački “građanisti” tužnih lica, doduše, samo u povodu okruglih godišnjica.

Otuda je prošle godine, baš u ovo doba, novinar Dušan Mašić pomislio da su i žrtve tek roba, pa je crnu brojku od 8372… (gde tri tačkice nagoveštavaju da brojka nije konačna) žrtve, zaokružio na hiljada sedam, javno govoreći da mu je lakše da zapamti okruglu brojku nego da se bakće stvarnim podacima. Ove godine, međutim, čini se kao da se ćutanjem žrtvama ruga, ili ga je naprosto prošla iskrena i duboka tuga.

A što se tiče premijera i njegovih obećanja, ništa se u Srbiji promeniti neće dok se u osnovnim i srednjim školama ne dođe do saznanja da nam se u jednom trenutku pomutio i razum i vid, i da smo tada počinili svakojake zločine, između ostalih i genocid. Tek će se tada probuditi nada da će nam biti oprošteno ono što nikada ne može i ne sme biti zaboravljeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera