Bh. drama kroz ratove: Prostor za iskupljenje

Kao najstandardnija društvena pojava, rat je umnogome odredio tok historije čovječanstva i u konačnici svijet doveo na rub propasti. Zaista je teško zamisliti kako bi izgledao život u današnjem svijetu da njegova zemlja nije natopljena beskonačnim rijekama krvi, a da zrak koji udišu njegovi stanovnici nije ispunjen sagorjelim česticama baruta. Da bi čovjek opstao u takvim uvjetima više od 150.000 godina, bio mu je neophodan prostor u kojem bi, uprkos ratu, mogao osjetiti milost, ljubav, pronaći spoznaju te postići konačnu katarzu.

Mjesto za iskupljenje, oprost, pokajanje, iskopavanje najdubljih ratnih korijena i konačno razrješenje pitanja zbog kojih se zaratilo te prezentiranje definitivne istine čovjeku je mogla ponuditi jedino umjetnost, a posebno teatar i dramska književnost, kao forme najbliže životu i svim njegovim nedokučivim cestama. Najstariji sačuvan dramski tekst u historiji teatra, praizveden 472. p. n. e., jesu Eshilovi Perzijanci, u kojem je Bitka kod Salamine, odlučujući okršaj grčko-perzijskih ratova, predstavljena i opisana iz unutrašnje perspektive poraženih Perzijanaca, dok su tok rata, presudni historijski događaji te konačni trijumf Grka smješteni u drugi plan. Dakle, grčkom tragičaru nije bio prioritet predstavljati herojstvo i borbenost svog naroda te isticanjem pobjede nanositi so na ranu poraženih, već se pokušati staviti u njihovu kožu i dokučiti razloge njhovog poraza (nebo je kaznilo prkošenje volji Božijoj perzijskog vladara Kserksa I).

Gotovo neraskidivu vezu između rata kao vjernog predstavnika stvarnosti i dramske književnosti moguće je prepoznati u Bosni i Hercegovini, kao državi koju su smrt, razaranje i pokušaji konačnog uništenja definirali i oblikovali kroz stoljeća. “Ali ovo je rat! Ovo je vrijeme ubijanja. Svakih pedeset godina u ovoj zemlji se gnijezdi rat, zemlja mreška, sile pribiru, rastaču, i dašću, zatežu svekolike strune, to su tokovi energija, dobrih – zlih, zlih – dobrih! Talasi!… Ogromni talasi, utihnuća, utihnuća, potom tutnjava, tutnjava i prasak! To se ne smije i ne može prenebregnuti! Ovdje buja zlo! Nabralo se! Ne koncentrira se zlo uvijek tako jako! Ovdje je vrijeme mržnje, ovo nije vrijeme dobrote!”, kaže lik Woland u drami Woland u Sarajevu Nedžada Ibrišimovića.

Svaki rat ima svoju dramu

Od prve bh. drame Pomrčina krvi Ahmeda Muradbegovića napisane 1923. godine, kojom je uspostavljen odnos s modernim evropskim tokovima u dramskoj književnosti, pa sve do, npr., komada Kad bi ovo bila predstava (1997) ili Kad bi ovo bio film (2012) Almira Imširevića rat je predstavljao ne samo njihov redovni sadržaj već je umnogome utjecao i na formu koja ga je oblikovala.

U Muradbegovićevoj drami, čija je radnja smještena u bosanski gradić početkom 1919. godine, rat ne čini središte dramske radnje već se vraća iz prošlosti u obliku radikalne promjene glavnog protagoniste Ekrembega, koji se upravo vratio sa ratne bojišnice.

“Da ga vidiš, draga hanuma, kako se namrštio… Strahota ga je i gledati, a kamoli s njime govoriti. Sva sam pretrnula kad sam ga onakvog vidjela. Oči su mu se zakrvavile, pa gore kao žeravica, a riječi mu se cijede kroz zube, kao da ih melje, a ne izgovara… Pobiće nas, sve će nas potamaniti do mraka, ako mu hanuma ne dođe”, kaže sluškinja Esma o Ekrembegu u drugom prizoru drame. Gotovo svaki segment radnje i njene progresivnosti, a naposljetku i konačna struktura drame posljedica su drastične promjene glavnog protagoniste, koji je u ratu spoznao i prihvatio smrtne grijehe – bludnost, gnjev, zavist te ih donio sa sobom u spokojno okruženje bosanske muslimanske porodice. Ubistvo, koje predstavlja nastavak netom okončanog rata, vraća se obliku čedomorstva kao konačnog trijumfa zla nad dobrom i nestanka posljednje nade za opstanak čovječanstva.

[[{“attributes”:{},”fields”:{}}]]

Naredno reprezentativno ostvarenje bh. dramske književnosti u kojem rat još uvijek nije završen jest Djelidba Skendera Kulenovića, napisana 1947. godine. Pod utjecajem slavnih komediografa Jovana Sterije Popovića i Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, Kulenović likove (Muslimane, Hrvate i Srbe) smješta u klaustrofobični prostor bosanske kafane zajedno s poslijeratnom djelidbom, dok tragove netom završenog Drugog svjetskog rata ostavlja s druge strane vrata. Dakle, u slučaju Kulenovićeve komedije rat je poslužio kao simbol konstantne prijetnje i ugroženosti od drugog i drugačijeg (nacionalnog i religioznog), a zapravo istog, te urođenog straha od ponovnog stradanja i gubitka lične imovine. Također, osim što je doprinio kreiranju kamerne astmosfere, odnosno mikrosvijeta jedne kafane, u kojoj se ogleda jedna država sa svim svojim razlikama i sličnostima, kao imaginarna prijetnja u ovom slučaju, rat je poslužio i kao sredstvo za komično, odnosno apsurdno ili, kako u Antologiji bosanskohercegovačke drame 20. vijeka zapaža Gordana Muzaferija, za “smijeh nad samim sobom”.

Da je strah od novog rata postao dio DNK-a bh. čovjeka dokazuje i konstantna potreba za izvođenjem Kulenovićevog komada, a posljednji primjer jest Djelidba iz 2012. godine pozorišta “Prijedor” u režiji Marka Misirače. “I tako do novog rata”, kaže lik Himzo, član siromašne bošnjačke porodice, razapete između teško zaboravljenog fašizma kao ostavštine Drugog svjetskog rata, koji se duboko urezao u sjećanja preživjelih, i obećavajućeg komunizma, koji sa sobom donosi nova pravila življenja, u drami Ruho (1984) Šemsudina Gegića.

Tradiciju “drame ratne traume”, kako komade u kojima se odražavaju ratne traume definira Darko Lukić, u bh. književnosti nastavio je Zlatko Topčić. Njegova drama Refugees, objavljena 1999. godine, posljednji rat u Bosni i Hercegovini, uključujući i silovanje žene, kao njegovog vjernog pratioca, predstavlja u formi ritmizirane proze te ga pomoću modela teatralizma Luigija Pirandella i rušenjem granice između sna i stvarnosti univerzalizira, relativizira i čini neodvojivim motivom cjelokupne civilizacije u kojoj čovjek više ne želi biti čovjek. Za razliku od drame Refugees, u kojoj pisac kreira određeni otklon od stvarnosti, komad U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce Abdulaha Sidrana vjerno slijedi stvarnost i početak rata u istočnoj Bosni i Hercegovini (Zvornik), u kojem je jedan narod želio istrijebiti drugi samo zbog razlike u imenu i prezimenu, prezentira kao historijsku činjenicu. Negdje između Refugeesa i Zvornika, drama Potočari party – Priviđenja iz srebrenog vijeka Almira Bašovića, spajajući model srednjovjekovnog moraliteta i tragičnost Sofoklove Antigone, a kroz krik lične sudbine, srebrenički genocid definira kao poraz cjelokupnog čovječanstva.

Kad bi ovo bio mir…

Na kraju ovog kratkog putovanja kroz historiju bh. dramske književnosti preostao je još susret sa dramom Kad bi ovo bila predstava Almira Imširevića, objavljenom 1997, a premijerno izvedenom 1999. godine na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu u režiji Aleša Kurta. Riječ je o tekstu u kojem se pisac do krajnosti odriče tradicionalnih dramaturških koncepata i bh. dramsku književnost ubrzano priključuje novim regionalnim i evropskim tokovima. Kad bi ovo bila predstava, rat, kao bitan segment autorovog života (Imširević je bio ranjen u ratu), predočava u obliku pojedinačnog slučaja (pogibije u sarajevskom tramvaju od snajperskog hica) te ga pomoću Stilskih vježbi Raymonda Queneaua pretvara u duhovitu semiotičko-teatarsku igru. Osim što još jednom dokazuje da je rat neiscrpan materijal za kreiranje novih teatarskih modela, Imširevićev tekst poslužit će i kao primjer vječne potrage bh. čovjeka za konačnim duhovnim pročišćenjem, makar to pronašao u teatru.

Kad bi ovo bila predstava… Kad bi ovo bio kraj… Kad bi ovo bio mir…

Izvor: Al Jazeera