BiH daleko od rješavanja diskriminacije

Piše: Enes Ratkušić

Da kojim slučajem film Maratonci trče počasni krug nije snimljen poodavno, zasigurno bi nas u mnogo čemu asocirao na bosanskohercegovačku političku zbilju, pregovore koji ni u jednom domenu ne daju rezultate. Jedino što bi u toj postmodernističkoj formulaciji ostalo upitno jeste, trče li uistinu posljednji krug, ili ćemo se tih maratonskih rasprava još naslušati i nagledati.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Sejdić – Finci je u tom pogledu poseban slučaj. Dervo Sejdić i Jakob Finci žalili su se ovom Sudu, nakon što se, kao pripadnici nekonstitutivnih naroda, nisu mogli kandidirati u izbornoj utrci za članove državnog Predsjedništva, odnosno Dom naroda BiH.

Ušlo se u četvrtu godinu od kako je Strasbourg rekao svoje, što je samo svjedočanstvo odsustva volje da za rješavanjem problema jedne važne sudske presude, koja u prvi mah nije izgledala toliko delikatnom. U prvi mah, jer ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da ni evropski eksperti za ljudska prava nisu lišeni tih „maratonskih osobina“, koje obično pripisuju drugima, dok sebi priskrbljuju isključivo atribute brzine i efikasnosti.

Sejdić i Finci su Sudu u Strasbourgu zahtjev podnijeli 3. jula, odnosno 18. avgusta 2006. godine, koji je riješen 22. decembra 2009. godine, što znači da je i „efikasnim“ Evropljanima za razmatranje zahtjeva bilo potrebno gotovo tri i po godine. Za sada gotovo mjesec dana više nego što bh. lideri raspravljaju o implementaciji, koja je, objektivno sagledavajući, ipak, puno delikatniji zadatak.

Ljudska prava

Zaobiđemo li, međutim, navedene detalje o „efikasnosti“, jasno je da je Evropski sud za ljudska prava pred domaće političare postavio domaći zadatak, koji se u skladu sa dejtonskom odredbom sadržanoj u odjeljku II, kojem se garantiraju ljudska prava i slobode, odnosno suštinski izdižu iznad ostalih zakona, zadatak po kojem BiH ustavna rješenja mora uskladiti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

Daytonski sporazum, koji je po svom duhu preferirao tri konstitutivna naroda, kad je instaliranje vlasti u pitanju, nije jedina osnova koja je Strasbourg opredijelila za ovakvu odluku. BiH je još 2002 godine, postajući članicom Savjeta Evrope, preuzela i obavezu da uz pomoć Venecijanske komisije priđe izmjeni izbornog zakonodavstva, kao i činom potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u tom pogledu postavio i precizne rokove, koji su, naravno, svi odreda prekoračeni.

Sama presuda Sejdić i Finci, kad se našla na stolu za kojim su se okupili domaći politički lideri, automatski je doživjela transformaciju u dokument, kojem je svako iz svoje perspektive dodavao „anekse“, koje bi uzgred, također, valjalo riješiti. Suštinski, sam problem Sejdić i Finci postao je gotovo nebitan.

Maratonske rasprave su u javni eter izbacile i druge probleme koji svjedoče da diskriminaciji nisu izloženi isključivo pripadnici manjina, nego i sami konstitutivni narodi. Iako je vrlo jasno da eliminaciju diskriminirajućih odredbi svih ustavnih dokumenata u BiH, na čemu insistira presuda Sejdić i Finci, sa tzv. jednakopravnosti naroda nema suštinske veze, Hrvatska demokratska zajednica BiH je odmah, opterećena slučajem Komšić, povukla rješavanje tog pitanja u paketu.

Postoje različiti oblici diskriminacije, koji se ne tiču samo kategorije „ostali“, što uistinu traži niz zahvata na ustavnim tekstovima. Ta pitanja svojom grandioznošću u značajnoj mjeri marginaliziraju samu presudu Sejdić i Finci, na kojoj Evropa toliko insistira, te animirajući javnost da u tom činu prepoznaje isključivo nesposobnost domaćih lidera, na neki način stvara privid da bi rješavanjem „strasburškog slučaja“ svi problemi diskriminacije u BiH naprosto isparili, što je, nažalost, daleko od istine.

Takav pristup navedenom pitanju bi, najjednostavnije rečeno, zahtijevao ustavni zahvat koji bi podrazumijevao da se u Predsjedništvo BiH iz Federacije BiH bira dvoje ljudi, od kojih jedan mora biti Hrvat, što je u kontekstu provođenja strasburške presude neizvodivo. Što se pak Srba tiče, Milorad Dodik se iz Brisela vratio zadovoljan – entitet u kojem suvereno vlada jedna je izborna jedinica.

Ovakav odnos prema presudi je, naravno, otvorio i druga pitanja, s obzirom da je pitanje jednakopravnosti naroda u BiH realno gledajući puno delikatnije od eliminiranja diskriminirajućih odredbi vezanih za nacionalne manjine. Ovo se odnosi na Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj, kao i Bošnjake na  prostorima na kojima Hrvati čine većinsko stanovništvo.

Objektivno gledano, slučaj Sejdić i Finci samo je otvorio Pandorinu kutiju ispunjenu masom problema koji zadiru u fenomen diskriminacije u najširem smislu.

Rasprave o tim problemima otvorile su i put za inicijativom o trećoj izbornoj jedinici, koja je automatski dobila i svoje protivnike. Stranka demokratske akcije BiH, prvenstveno, ali i druge stranke stoje na stanovištu da bi takva logika bila samo put za uspostavljanje „trećeg entiteta“, što je, opet, politički projekat za kojeg se HDZ BiH zalaže bez prevelikih ustručavanja.

Cijeli slučaj usložnjavaju novi dogovori i sporazumi, poput onog između Zlatka Lagumdžije i Milorada Dodika.

Prema tom sporazumu, neznatan broj Srba iz Grahova, Drvara i Glamoča bi praktički birao sedamnaest delegata Srba u Domu naroda Federalnog parlamenta, kao i trojicu ministara u Vladi Federacije BiH.

Istovremeno, Dodik bi, kao što se moglo i vidjeti, i dalje određivao kriterije podobnosti, kad je izbor Bošnjaka u Vladu Republike Srpske u pitanju.

Asimetrična rješenja

Ono što je u cijelom slučaju posebno zanimljivo jeste činjenica da je navedeni dogovor samo osnažio već deceniju star dokument, koji su praktički dogovorili isti pojedinci, a tiče se tzv. „asimetričnih rješenja“, zahvaljujući kojima Srbi u Domu naroda Federalnog parlamenta mogu blokirati praktično svaku odluku, dok u Vijeću naroda u Republici Srpskoj Bošnjaci se, istina, mogu neslagati i glasno izražavati svoja protivljenja, ali tim neslaganjem ništa ne mogu blokirati, konsekventno tome ni promijeniti. Vijeća naroda u Republici Srpskoj figurira kao kakvo savjetodavno tijelo u promatračkoj misiji.

O pozicijama predsjednika dva entiteta da i ne govorimo. Dok su potpredsjednici u RS-u praktički figure koje niko ništa ne pita niti oni o čemu odlučuju, u većem entitetu bez potpredsjednika se ne može donijeti niti jedna važna odluka.  

O tim razlikama između dva entiteta bi se u nedogled moglo govoriti. Sam izbor entitetskih predsjednika, na primjer, je toliko različit, gotovo drastično, što na formiranje vlada, opet, ima svoje reperkusije. U Republici Srpskoj vlada se formira gotovo ekspresno, dok u Federaciji u pravilu traje u nedogled. No, sve navedeno ukazuje na postojanje različitih oblika diskriminacije, koji se ne tiče samo kategorije „ostali“, što uistinu traži niz zahvata na ustavnim tekstovima.

Ta pitanja svojom grandioznošću u značajnoj mjeri marginaliziraju samu presudu Sejdić i Finci, na kojoj Evropa toliko insistira, te animirajući javnost da u tom činu prepoznaje isključivo nesposobnost domaćih lidera, na neki način stvara privid da bi rješavanjem „strasburškog slučaja“ svi problemi diskriminacije u BiH naprosto isparili, što je, nažalost, daleko od istine.

Na koncu, sam Finci je nakon posljednjeg sastanka u Briselu otvoreno izjavio kako to nije implementacija odluke „Sejdić – Finci“, „nego je rješavanje problema trećeg konstitutivnog naroda, odnosno davanje određenih garancija da će se u hrvatskim kantonima moći izabrati hrvatski član Predsjedništva BiH, a ne neko ko će biti formalno Hrvat…“

Cijela višegodišnja furtutma je više je nego vidljivo podređena tom cilju, pa čak i elektorski glasovi. Na koncu još niko nije iznašao sistem kojim bi se u glasačkoj proceduri izbjegle moguće manipulacije. Ni u Americi, a kamoli u BiH. S jednom „malom“ razlikom. U BiH će se uvesti radi otvaranja mogućnosti, a ne dokidanja manipulacija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera