Biti radnik u zemlji bez srednje klase

Pakistanski radnici jedva da zarade za puko preživljavanje, dok cijene namirnica u zemlji rastu (Anadolija)

Terorizam, prirodne katastrofe i ekonomska kriza u Pakistanu, zemlji za koju se može reći da nema srednju klasu, samo su dio problema sa kojima se susreću radnici, koji se sa minimalcem od približno 80 eura bore za preživljavanje.

Stanje pakistanskih radnika, koji rade u lošim uslovima i bez socijalnog osiguranja, dok cijene osnovnih namirnica u zemlji kontinuirano rastu, iz godine u godinu se pogoršava.

Izostanak konkretnih zakonskih rješenja u cilju zaštite radnika, nedostatak koraka ka uravnoteženju socijalne situacije od lokalnih vladajućih struktura, radnike, čija se fiksna mjesečna primanja doslovno “tope” naspram stope inflacije, dovelo je u težak položaj, prenosi Anadolija.

Brojne zabrane

U Pakistanu, zemlji sa brojnim zabranama na bazi privrednih sektora, većina državnog budžeta troši se na odbranu i na borbu protiv terorizma, što direktno uzrokuje smanjenje investicija u javnom sektoru, a sigurnosna situacija u zemlji ne doprinosi razvoju atmosfere za strana ulaganja.

Radnik jedne pakistanske željezare Asif Idžaz, u izjavi za agenciju Anadolija, rekao je da za približno 80 eura mjesečne plate radi i po 15 sati dnevno, a da pritom nema nikakvo socijalno osiguranje.

U saopćenju povodom Praznika rada pakistanski premijer Jusuf Riza Gilani najavio je povećanje minimalne mjesečne plaće, kao i socijalno osiguranje za zaposlene u zdravstvu i školstvu.

Predstavnici radničkih udruženja, u reakciji na najave premijera Gilanija, saopćili su kako su ista ili slična obećanja već ranije čuli, ali da nije napravljen niti jedan konkretan korak u vezi sa pomenutom problematikom.

Radnik jedne pakistanske željezare Asif Idžaz, u izjavi za agenciju Anadolija, rekao je da za približno 80 eura mjesečne plate radi i po 15 sati dnevno, a da pritom nema nikakvo socijalno osiguranje.

Odvojeni od porodica

Poredeći svoj slučaj sa situacijom u kojoj se nalazi većina radnika u ovoj zemlji, Idžaz je rekao kako i on, poput mnogih drugih, živi odvojen od svoje porodice koja je ostala na selu.

“S mojom platom u mogućnosti sam da jednom mjesečno posjetim porodicu. Braća koja dođu u godine da mogu raditi, zapošljavaju se u većim gradovima, jer je to jedini način da prehranimo porodicu”, kazao je on.

Zulfikar Huseyin, jedan je od onih koji su u traženju posla u početku imali manje sreće. U izjavi za Anadoliju, Huseyin je kazao kako je iz regije Nažur, zahvaćene oružanim sukobima, prebjegao u Ravalpindi, gdje je danima tražio posao.

“Danima sam tražio posao. Spavao sam na ulici. Na kraju sam našao posao u jednoj fabrici elemenata od opeke. Živim u trošnoj baraci, a najveći problem mi predstavljaju insekti”, pojasnio je Huseyin.

Prema pakistanskim zakonima 1. maj je službeni praznik i neradni dan. Rijetka radnička udruženja pozvala su svoje članove na proslavu ovog praznika.

U gradu Ravalpindiju, u blizini Islamabada, okupljeni radnici zatražili su povećanje minimalnih mjesečnih primanja i bolje uslove rada. Okupljeni su nezadovoljstvo iskazali paljenjem guma i blokiranjem saobraćajnica.

Izvor: Agencije