Bitka za svaki pedalj plaže

Turisti, Turizam, Plaža
Ono što Kina znači za svjetsku ekonomiju, turizam znači za Hrvatsku, piše autor (EPA)

Neki prizori sve rjeđe se mogu vidjeti na hrvatskom Jadranu. Obitelj s luftmadracima i prijenosnim frižiderom, recimo. Nekoć nije bilo plaže bez barem desetak takvih familija koje bi pauze između dvije užine popunjavale kupanjem u moru. U frižideru i cekerima s hranom bilo je svega: sokova i piva, sendviča s čajnom kobasicom i pašteta, kuhanih jaja, paradajza, paprike, pa čak i pohane piletine ili faširanog mesa. I voća, naravno. Grožđa i bresaka najčešće. Pa onih čajnih kolutića, omiljenog keksa za plažu kojemu, za razliku od čokoladnih napolitanki, sunce nije moglo nauditi. I blagovalo se tako na plaži dok se usput čitalo novine ili stripove, dok se kartalo ili samo čavrljalo te usput brižnim pogledom pratilo djecu koja bi se sva smežurala u plićaku iz kojeg nisu htjela van otkako bi ujutro u nj ugazila.

Plati kartu! Ne unosi hranu!

Iako takvi prizori nisu posve iščezli, oni ipak blijede i ne treba se čuditi ako u dogledno vrijeme ostanu sačuvana samo na fotografijama, videosnimkama i u sjećanjima. Jer, krenulo je tako da vam pri ulasku na plaže, zasad tek malobrojne, čuvari ili čak posebno angažirani zaštitari, preturaju po torbama sve tražeći – kao što policijski psi na granicama njuškajući traže drogu – nosite li sa sobom hranu, piće, grickalice…

Upravo to su nedavno doživjeli neki lokalni kupači na ulazu dubrovačke plaže Banj gdje im rekoše da s tim što su nosili od kuće ne mogu ući jer, eno im kafića i restorana, pa neka ondje izvole jesti i piti. Nakon što su s tim, dotad nepoznatim iskustvom sredili uzdrmane dojmove, gosti plaže – mahom domaći, točnije lokalni – ispravno su zaključili da im nitko na ulazu u plažu (koji se, k tomu, naplaćuje) nema pravo preturati po osobnim stvarima, a kamoli im išta oduzimati – dogovoriše se da organiziraju ‘piknik’ na plaži. U međuvremenu se u domaćim medijima dočulo za ovu bruku i neugodu, pa su i pravni stručnjaci pojasnili da koncesionar nema pravo nikome ograničavati pristup plaži te da kupač smije na bilo kojoj plaži konzumirati hranu i piće koju je sam donio. I tako su ti Dubrovčani s možda još ponekim gostom došli par dana kasnije na tu plažu, prostrli ručnike i na njih izvadili svoju hranu i piće, pa na užas koncesionara i njegovog osoblja blagovali baš kao što na plažama blagovalo u vremenima dok je riječ „koncesija“ bila još daleka i nesvojstvena svakodnevnom vokabularu prosječnog jadranskog turista-kupača.

Pravila daju za pravo kupačima

A posebno ovoga ljeta ta je riječ – koncesija – postala itekako vrući pojam, lozinka koja oslobađa bijes sve informiranijeg građanstva te otvara duge i naširoke rasprave. Nema dana, naime, da u hrvatskim medijima ne izroni neka priča s Jadrana o grubom srazu gostiju i koncesionara. Čitasmo i slušasmo kako je u Opatiji s jedne popularne plaže potjeran tinejdžer koji se došao okupati, a nije htio niti imao novca za iznajmiti ležaljku i popiti nešto u tamošnjem kafiću. Jer, rekoše mu konobari, takva su pravila i samo s ručnikom, šugamanom kako tamo kažu – ne može! Tko želi biti na plaži mora iznajmiti ležaljku! Njegova mati požalila se i gradskim vlastima i medijima tvrdeći da njezin sin ima pravo okupati se u moru u svome gradu. I njoj su stručnjaci dali za pravo.

A jedna je Hvaranka podijelila ovih dana svoju priču. Došla je na plažu u sklopu autokampa Vira, gdje joj rekoše da se ulaz odsad naplaćuje 30 kuna po osobi. Na toj plaži, kaže, kupala se još kao djevojčica u pelenama, a sada, takoreći nizašto, mora platiti ulazak u more koji joj, po zakonu, nitko ne može ograničiti. I još joj rekoše da je to stoga što je kamp privatan, pa zbog sigurnosti gostiju i kamp i plaža moraju biti ograđeni. No tumači zakona jasno kažu da nitko nikome ne može zabraniti boravak na plaži i da građani imaju pravo koristiti skoro sve plaže na hrvatskoj obali. Za većinu njih su, naime, izdana koncesijska odobrenja, ali ne i koncesije. Pa se kaže kako koncesionar ne smije zabraniti prilaz plaži, naplaćivati ulaz na nju niti ograničiti kretanje po njoj. S druge strane, kupač smije slobodno ući na plažu i staviti ručnik na slobodno mjesto, pomaknuti praznu ležaljku te konzumirati hranu i piće koje je sam donio.

Plaže postaju ratišta

Koliko je već poodmakla ta tržišnoj igri podvrgnuta briga o plažama, koje su javno dobro, svedoče brojne priče iz jadranskih mjesta gdje se doslovno vodi bitka za svaki pedalj plaže. Svjesni da kupače ne mogu potjerati s plaže ako ne žele iznajmiti suncobran i ležaljke, mnogi se koncesionari služe jeftinim trikom. Izjutra, prije nego dođu prvi kupači, oni svaki pedalj plaže načičkaju ležaljkama ne mareći hoće li one biti iznajmljene ili neće.

Neki kupači ustuknu pa se povuku, drugi pak agresivno odgovore na agresiju koncesionara, pa odguraju ležaljke i na njihovo mjesto prostru svoje ručnike.  Odmor na plaži pretvara se tako u surovu komercijalnu borbu za pedalj plaže i maksimalni profit koji se iz tog pedlja površine dâ izvući. Tamo gdje ležaljki nema, sami se kupači pobrinu da ne izostane predatorska borba, pa poput vojske zauzimaju teritorije na plažama ostavljajući na njima, obično preko noći, ručnike i luftmadrace.

Lako je  moguće da ta borba ubuduće bude još žešća. Odavno su prošla vremena kada nitko nije ljudima uvjetovao da moraju iznajmiti ležaljku ili suncobran niti da ne smiju sa sobom donositi hranu i piće, a kamoli da bi im netko gurao nos i ruke u torbe tražeći tobože inkriminirani sadržaj. S time da je lažno sjećanje onih koji tvrde kako se onomad davno, u socijalistička vremena, nije naplaćivao ulaz na plaže. Jest! Plaćao se na većini gradskih plaža, no kada bi platili kartu nitko vam potom nije uvjetovao iznajmljivanje ležaljke. Uskoro bi plaže mogle postati žicom opasana sunčana geta na kojima će o redu brinuti privatne zaštitarske milicije. A kupat će se onaj tko bude imao za ulaznicu i dvije ležaljke sa suncobranom.

Izvor: Al Jazeera