Bliski istok između snage i interesa

Procesi koji su prije dvije godine započeli u Tunisu i proširili se na Egipat, Libiju, Jemen, Bahrein, i konačno Siriju, pokazali su da je status quo bio neodrživ.

Sirija, Palestina, Egipat, Izrael, Arapsko proljeće, Bliski istok, Libija
Detalj iz priča koje smo donijeli iz Gaze [Al Jazeera]

Piše: Mirnes Kovač

Kao što su to protekle dvije godine "Arapskog proljeća" pokazale Bliski istok i Sjeverna Afrika kao jedinstveno geopolitičko područje, tzv. MENA (Middle East and North Africa) veoma su nepredvidivi. Ono što jeste izvjesno, procesi koji su prije dvije godine započeli u Tunisu i proširili se na Egipat, Libiju, Jemen, Bahrein, i konačno Siriju, pokazali su da je status quo bio neodrživ. Promjene u odnosu običnog čovjeka prema vlasti, slobodi, pravima i ljudskom dostojanstvu su zasad najvidljivije.

Po nekima, ustanci su zbacili diktatorske režime, a sada su na sceni uspostave novih, sličnih sa drugim parametrima. Uglavnom se kao dominantni činilac pojavljuje islamizam kao jedan od koncepata pristupa vlasti. Za neke je on prijetnja jer će, predviđaju, prethodne diktatorske režime pretvoriti u teokratske, za druge je to prirodan tok demokratizacije koja se treba razviti u svoju jedinstvenu regionalnu formu.

Kako će se razvijati i u kom smjeru će ovi procesi voditi neće zavisiti samo od unutrašnjih društvenih faktora, iako su oni vema bitni. Jednako važni su i oni vanjski, dakle interesi koje projiciraju regionalne sile (Turska, Iran, Izrael) a preko njih globalni igrači (Amerika, Rusija i Kina).

Uz sve promjene i otvorene sukobe koji traju na Bliskom Istoku tu su i stalne tenzije na relaciji Izrael-Iran oko nuklearnog programa ove zemlje.  Iako se strah od širenja sukoba iz Sirije u susjedne zemlje navodi kao glavni adut za instaliranje NATO-ovog sistema Patriot na granici Turske sa ovom zemljom, ovaj potez se ustvari može tumačiti i kao priprema terena za uvođenje no-fly zone nad Sirijom, ali i dodatna zaštita Turske od eventualne odmazde Irana, ukoliko bi došlo do proširenja sukoba.

Sirija

Epicentar najakutnije krize trenutno je Sirija koja je u protekloj godini svjedočila brutalni obračun još potentnog režima Bashara al-Assada sa pobunjenicima koje čine različite ustaničke vojne formacije.

Assadov režim i dalje ima podršku jakih globalnih i regionalnih igrača dok je podrška pobunjenicima uglavnom neuvezana i uvjetovana. Zapadne sile prilično su oprezne budući da se u situaciji građanskog rata i nereda stvaraju idealni uslovi za procvat raznih radikalnih skupina.

Ključni globalni igrač, Sjedinjene Države zajedno sa ostatkom sjevero-atlantskog saveza oklijevaju se izravno uključiti bojeći se scenarija iz Iraka.

Turska je snažno podržala pobunjenike, ali konkretnu i izravnu pomoć pobunjenicima ne može sama pružiti. Za to vrijeme brojke ubijenih i protjeranih su užasavajuće.

Za 21 mjesec u Siriji je, prema procjenama, poginulo više od 50 hiljada ljudi, uglavnom civila, žena i djece dok je nekoliko stotina hiljada ranjeno.

Oko osam stotina hiljada je izgbjeglica na granicama i u graničnim područjima sa Turskom, Irakom, Libanom i Jordanom. O materijalnim razaranjima i štetama više niko ni ne govori, mada se radi o neprocjenjivom historijskom naslijeđu. Sirija postaje najgora humanitarna kriza u recentnom vremenu dok veliki odmjeravaju snage i proračunavaju svoje interese.

Egipat

Egipat se prije dvije godine uspješno riješio Mubaraka, ali još grca u tranziciji iz sistema koji je dominirao i omogućavao decenijsku diktaturu. U borbi za pozicioniranje na političkoj sceni Egipta dominira Muslimansko bratstvo, što je dovelo do oštre polarizacije u egipatskom društvu i straha sekularnih krugova od teokratizacije društva.

Tome je najbolji pokazatelj nedavni referendum o novom ustavu.

Uspjeh od oko 64 procenta podrške novom Ustavu bio bi sasvim zadovoljavajući da je izlaznost bila i približna toj brojki.  Umjesto važnijih pitanja: ekonomski teške situacije, siromaštva, reforme institucija, državne "statične ekonomije" koja na svojim jaslama ima milione, vojske koja je sama ekonomski značajan faktor, a koja je u dosadašnjim procesima ostala gotovo netaknuta, reforme obrazovanja, programa zapošljavanja mladih čije stanje je na neki način i pokrenulo preokret u Egiptu i proteste prije dvije godine – sadašnja situacija očigledno je fokusirana na borbu za vlast, kontrolu institucija...

Opozicija najavljuje protivljenje i svoj kapacitet će imati priliku pokazati na parlamentarnim izborima koji se trebaju održati za dva mjeseca. Oni će uveliko pokazati stvarni omjer snaga, ali i smjer kretanja najmnogoljudnije arapske države.

Libija

Nakon svrgavanja pukovnika Gaddafija u Libiji uz svesrdnu pomoć NATO-a, Zapad je na ovu epizodu "Arapskog proljeća" gledao sa priličnim zadovoljstvom. Krvava jeste bila, ali je zemlju oslobodila jednog ekscentričnog i nepredvidivog fanatika, a uz to islamistički kurent u ovoj zemlji nije bio ni blizu onog u Tunisu i Egiptu.

Međutim, upravo zbog takve dugogodišnje vladavine libijsko društvo se nije mnogo odmaklo od utvrđenog sistema plemenske podijeljenosti i odanosti.

Od morbidnih scena krvave egzekucije Gaddafija u Libiji je možda jedino ostala morbidnija slika nerazvijenih institucije države, vojske, policije, civilnog društva i poslovnog sektora. Stoga je i tranzicija u ovoj zemlji još teška i nepredvidiva.

Nakon vlasti Nacionalnog prelaznog vijeća održani su prvi slobodni izbori nakon šest decenija za Generalni nacionalni kongres koji je u oktobru imenovao premijera Ali Zidana na čelu prelazne vlade koja za cilj ima pripremu tla za novi ustav i nove parlamentarne izbore 2013. godine.

Palestina

Izraelsko-palestinski konflikt i dalje ostaje najneuralgičnija tačka cijelog regiona.

Pokazatelj tome je i ovogodišnje otvaranje sukoba oko Gaze, koji je zasjenio sva ostala događanja, indikativno, što mnogo govori, jedno vrijeme čak i Siriju. Kao i do sada neformalno i krhko primirje je postignuto između Hamasa i Izraela uz posredstvo Egipta. Hamas je nepokretanje izraelske kopnene ofanzive doživio kao pobjedu, mada to činjenice s terena, po broju poginulih i opsegu razaranja, ne potkrepljuju.

Svakako da je na međunarodnom nivou najznačajniji događaj za Palestinu njen ojačani položaj u Generalnoj skupštini UN-a u kojoj je dobila status države nečlanice nakon što inicijativa o priznanju nije prošla u Savjetu bezbjednosti. To će zasigurno donijeti još težu političku blokadu i ucjene od strane Izraela i njegovih bezrezervnih podržavatelja.

Represivne mjere Izrael je već počeo primjenjivati kroz uskraćivanje prihoda od poreza i najavu gradnje novih kolonijalnih naseobina na Zapadnoj Obali i u Istočnom Jerusalemu. Teško je da će se šta značajnije promijeniti u odnosu Izralea prema Palestini sve dok globalni raspored moći bude predvođen Sjedinjenim Državama i njihovom bezrezervnom podrškom svom "ključnom savezniku". Ta slijepa podrška ne samo da delegitimizira sve američke i općenito zapadne napore ka mirovnom rješenju, već ona, na neki način, podstrekava procese "Arapskog proljeća".

I na kraju...

U zemljama koje je zahvatilo "Arapsko proljeće" na sceni je rekonfiguracija političke vlasti i nju će sigurno odrediti promjena odnosa običnog čovjeka prema vlasti, slobodi, pravima i ljudskom dostojanstvu. To je jedna strana dihotomije, a ona druga je pitanje izbora ekonomskih modela koji će se slijediti u društvima koja su se oslobodila dugogodišnjih diktatura, tj. da li će se uspjeti osloboditi tzv. statičnih ekonomija i da li će ti ekonomski modeli pratiti promjene koje su se desile.

I naravno, opravdano ćete se pitati, šta je sa zemljama, monarhijama Bliskog Istoka koje promjene nisu zahvatile? I ove godine čini se kao da su tu, a da nisu dio tog regiona! Promjene koje su se desile u zemljama MENA regiona drugačije su svaka ponaosob. U onima u kojima se promjene nisu desile iznutra sistema, desili su se prevrati izvana, nerijetko nasilni i krvavi. Ipak, indicije govore o preračunavanju i promjeni u pristupu, reformama i ustupcima vlasti pred zahtjevima naroda koji su neizbježni kao što je to slučaj sa Marokom, Kuvajtom, Katarom pa i Emiratima i Saudijskom Arabijom. Jer, ne treba zaboraviti prevrati su se desili prije svega u onim represivnim režimima u kojima su obespravljeni i osiromašeni izašli na ulice tražiti minimum osnovnog ljudskog dostojanstva. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.