Bliski istok se vraća starim granicama

Zagonetka je i da li će velike sile nastaviti da podržavaju politike koje duh etničkih i sektaških sukoba pokušavaju da vrate u bocu, piše autor (Reuters)

Piše: Boško Jakšić

Prošao je vek od kako su uoči raspada Osmanskog carstva Britanija i Francuska potpisale sporazum o novim granicama Bliskog istoka koji će region uvesti u decenije sukoba suočavajući ga danas sa mogućnošću da kartografi i međunarodne birokrate ponovo krenu da iscrtavaju neke nove mape.

“Sporazum o maloj Aziji”, jedan od najvažnijih u istoriji savremenog Bliskog istoka, 16. maja 1916. tajno su sklopili Ujedinjeno Kraljevstvo i Treća Republika, uz saglasnost Rusije, kako bi preuzele kontrolu nad arapskim provincijama Iraka, Sirije, Libana, Cisjordana i Palestine kojima je dotle vladao sultan iz Istanbula

Potpisnici, Britanac Sir Mark Sykes i Francuz Georges Picot – ne baš neki eksperti za Levant i Mesopotamiju – teško da su mogli i da pomisle da će kolonijalna raspodela sfera uticaja toliko dugo opredeljivati sudbinu Bliskog istoka.

Pošto je Londonu i Parizu bilo prepušteno da sami definišu granice unutar svojih zona uticaja, britanska obaveštajka Gertrude Bell je na osnovu ovog sporazuma iscrtala novu kartu arapskog Orijenta. Britanci su dobili kontrolu nad jugom Iraka i Palestinom od obala Sredozemlja do reke Jordan i Cisjordanije. Francuzi su preuzeli kontrolu na jugoistoku Turske, severu Iraka, Siriju i Liban.

Neprirodne granice, u kontrastu sa ljudskom geografijom, definisale su državne teritorije Iraka, Sirije i Libana.

Britanci su teritorijom današnjeg Iraka direktno vladali 1920-23, kada će Mosul i Baghdad ubaciti u novostvorenu državu. Iste 1923. uspostaviće mandatnu teritoriju Palestine, obećavajući Arapima zahvalnost za borbu protiv Turaka istovremeno kada i cionistima teritoriju koju će držati do 1948. kada je stvorena Država Izrael. Francuzi su izvukli Liban iz Sirije, a njihov mandat nad dve zemlje trajaće od 1923. do 1946.

Neprirodne granice

Nema sumnje da su kolonijalne sile Velike Antante bile srećne što mogu da na blanko-mapi povlače granice koje će služiti njihovim interesima, i što na Bliskom istoku nisu nailazile na otpor kao u Turskoj, gde je propao njihov plan redizajniranja Anatolije.

Neprirodne granice, u kontrastu sa ljudskom geografijom, definisale su državne teritorije Iraka, Sirije i Libana. Svaki od novih političkih entiteta bio je podeljen duž etničkih, sektaških ili socijalnih linija. U Palestini su izbijali konflikti između beduina sa Istočne obale, palestinskih Arapa i rastućeg broja jevrejskih doseljenika. U Siriji su Francuzi odabrali sistem koji je se oslanjao na manjinske hrišćane, alavite i Druze – na račun većinskih sunita. U Iraku, suniti koji su u vreme Osmana predstavljali regionalnu većinu, postali su manjina prema šiitima.

Etničke ili verske grupe uverene da su uskraćene, od Kurda i Palestinaca, do sunitskih i šiitskih pustinjskih plemena, nastavile su da osporavaju Sporazum Sykes-Picot i njegov toksični legat.

Četiri godine posle Sporazuma Sykes-Picot usledio je Ugovor iz Sevresa potpisan 10. avgusta 1920. u proslavljenoj fabrici porcelana u tom francuskom gradu. Iako su Francuska, Britanija i Italija deobu Bliskog istoka počele u tajnosti još 1915, nastavile posle konferencije u Londonu i gotovo okončale u San Remu aprila 1920, Ugovor iz Sevresa bio je definitivni kraj podela Osmanske imperije koja se obavezala da pobednicima preda sve neturske teritorije kojima je dotle vladala.

Nije teško podvući crtu i uspostaviti direktnu vezu između granica koje su povlačili Evropljani i hronične bliskoistočne nestabilnosti.

Ugovor, koji Grčka nikada nije ratifikovala, na obalama istočnog Mediterana mandat za upravljanje Palestinom dao je Britancima, a Francuskoj nad Sirijom. Odredbe ugovora bile su mnogo ozbiljnije od onih koje su na kraju Prvog svetskog rata nametnute Nemačkoj Ugovorom iz Versaillesa kojim su Nemačkoj poništene sve koncesije u otomanskoj sferi. Rusija nije učestvovala jer je 1918. Sporazumom iz Brest-Litovska, na insistiranje velikog vezira Talat paše, Turskoj vratila teritorije zauzete u međusobnom ratu 1877-78.

Formiranje Turske

Samo godinu dana od potpisivanja Ugovora iz Sevresa, evropske sile počele su da sumnjaju da nisu možda uzele preveliki zalogaj koji ne mogu da progutaju. Odlučni da se odupru okupaciji, otomanski oficiri poput Mustafe Kemala reorganizovali su ostatke svoje vojske i, posle više godina “rata za nezavisnost”, proterali strane sile. Velika nacionalna skupština je pod Ataturkovim liderstvom oduzela državljanstvo turskim potpisnicma Ugovora zahtevajući njegove izmene. Rezultat je Turska kakvu poznajemo danas, u granicama koje su zvanično utvrđene Sporazumom iz Lausanne 1923. godine.

Da li bi drukčije granice Bliski istok učinile stabilnijom, otpornijim na nasilje s kojim je danas suočen? Ne obavezno, ali na osnovu jednog veka istorije nije teško podvući crtu i uspostaviti direktnu vezu između granica koje su povlačili Evropljani i hronične bliskoistočne nestabilnosti: region koji je završio u kolonijalnom dizajnu pokazao se kao suviše slab i dezorganizovan da bi se efikasno odupirao okupaciji. Kako kolonijalnoj juče, tako i neokolonijalnoj danas.

Svaki region imao je svoje grupe prozapadnih nacionalističkih političara od kojih je svaki nudio neke svoje, često konfliktne ideje kako treba upravljati državama koje su dobili. Bez obzira na veštački iscrtane ”linije u pesku”, ljudi zaokruženi tim linijama postali su Iračani, Sirijci, Jordanci, Libanci, potom i Palestinci i Izraelci. Kao takvi ušli su u UN kao države-nacije.

Američka invazija Iraka 2003. otvorila je proces kojim je Levant – od Bejruta do Basre – počeo da se vraća svojim istorijskim državama i granicama.

Vakuum moći koji je u Iraku stvorila administracija George W. Busha uništila je strukture veštačke države stvorene u vreme Sykes-Picota. ISIS želi kontrolu sunitske zemlje od centralnog Iraka do kapija Damaska. Irački šiiti, Kurdi i ISIS već imaju svoje autonomne regione. Alaviti i njihovi saveznici – hrišćani, Druzi i ismailiti – imaju autonomni region u Siriji. Liban je duboko podeljen.

Bliski istok je i danas pun granica koje se ne pojavljuju na zvaničnim mapama, a da li je decenijska geopolitička arhitektura sazdana na Sporazumu Sykes–Picot počela nepovratno da se ruši uz obazrivu podršku raznih etničkih i verskih manjina regiona?

Nove nezvanične mape

Kurdi, najveći gubitnici 1916, ostali su raseljeni po uglovima Turske, Sirije, Iraka i Irana. Pripadnici najveće nacije sveta bez države tvrde da su postojeće granice Turske pogrešne, da je to što nemaju državu fatalna posledica post-otomanskih granica. Pritom se često zaboravlja jedna činjenica: mnogi Kurdi, koji su bili egzekutori nad Jermenima 1915, borili su se uz Ataturka da bi oborili Sporazum iz Sevresa – isti kojim se evropski imperijalisti pokušavali da stvore kurdsku državu koja bi bila pod kontrolom britanske krune.

Nekim kurdskim nacionalsitima ideja se dopala, drugi su smatrali da je ova vrsta nezavisnosti pod britanskom dominacijom problematična. Pridružili su se borbi, posebno religiozni Kurdi kojima je više odgovarala otomanska vlast nego hrišćanska kolonizacija. Neki od njih su kasnije zažalili kada su shvatili da su učestvovali u prijektu stvaranja Ataturkove Turske koja je postala mnogo manje religiozna nego što su oni očekivali.

“Region, a Kurdistan posebno, podeljen je ne uzimajući u obzir volju naroda, što je vodilo veku nevolja, ratova, osporavanja i nestabilnosti”, izjavio je nedavno predsednik regionalne vlade Iračkog Kurdistana Masoud Barzani obećavajući ove godine referendum o nezavisnosti. Bilo je priče da će glasanje biti organizovano upravo na 100. godišnjicu Sporazuma Sykes-Picot – kako bi simbolično poručili da je stari kolonijalni poredak mrtav.

Napredovanje ISIS-a je – po recepturi Sykes-Picot – raspalilo sektaške ratove stvarajući etno-konfesionalne enklave po kojima je zasejano seme geografske i političke dezintegracije dve zemlje.

Kurdi u Iraku već uživaju snažnu američku podršku, a indikativno je da Rojava, zvanično proglašena kurdska autonomija na severu Sirije, ne nailazi na preveliki otpor ni Washingtona, ni Moskve.

Tačka zaokreta mogla bi da bude i pojava Islamske države Iraka i Sirije (ISIS), militantne sunitske grupe koja je u Mosulu 29. juna 2014, posle vojnog trijumfa, na zauzetoj teritoriji od Euphrates do Mediterana proglasila povratak kalifata, feudalnog oblika islamskog sistema vladavine u kome je vrhovni vladar zakoniti naslednik Verovesnika Muhammeda.

Pošto se prethodno predstavio kao direktan potomak prorokove loze, vođa ISIS-a Abu Bakr al-Bagdadi je svoje borce poslao u pustinju kako bi buldožerom razrušili malu postaju koja je označavala granicu između dve moderne arapske države, Iraka i Sirije.

Sektaški ratovi

“Kraj Sykes-Picot”, poručuje na engleskom ISIS-ovac u jednom od prvih propagandnih video snimaka. “Inshallah, daće Bog, ovo nije prva granica koju ćemo slomiti”.

Odbacujući pojam nacionalno, samoproglašeni kalif Ibrahim je s radošću saopštio da je jedan od njegovih ciljeva rušenje kolonijalnih granica iscrtanih pre jednog veka. Potom je, kalkulišući da ideje obnove kalifata može da bude magnet sunitskim muslimanima, dao da se izradi karta njegovog islamskog entiteta koji bi se protezao od Santandera u Španiji do bazara Cox na granici Bangladeša i Mjanmara, od Austrije na severu do Mauritanije i Sudana na jugu.

Tema iscrtavanja novih granica Bliskog istoka nije svojstvena samo ambicijama Kurda ili ISIS-a. U vreme Arapskog proleća u Egiptu 2011. pristalice svrgnutog predsednika Hosnija Mubaraka takođe su širile glasine da je cilj “američko-izraelske zavere” podela Egipta na manje države koje bi se lakše kontrolisale.

U završnim godinama američke okupacije Iraka često se spekulisalo o planovima podele zemlje na šiitski, sunitski i kurdski deo. Ne mali broj analiza građanskog rata u Siriji završava se zaključkom o fragmentaciji zemlje po istim sunitsko-šiitsko-kurdskim šavovima.

Zemlje od kojih su neke stare koliko i najstarije civilizacije sveta, suočile su se sa pretnjama raspada, a čitav region sa velikim geopolitičkim izazovima koji mogu da imaju dalekosežne posledice po međunarodni poredak.

Napredovanje ISIS-a je – po recepturi Sykes-Picot – raspalilo sektaške ratove stvarajući etno-konfesionalne enklave po kojima je zasejano seme geografske i političke dezintegracije dve zemlje. Frontovi iz Iraka i Sirije prenose se za Libiju, Tunis, Egipat, Jemen i još neke arapske zemlje.

Tektonske promjene

Palestina je u UN dobila status “nečlanice države posmatrača”, njena zastava vijori se u sedištu organizacije u New Yorku, ali na terenu stvari su mnogo složenije. Gaza deluje kao nezavisna država. Egipatski Sinaj, gde su beduinski lideri u sprezi sa Al-Kaidom ili ISIS-om, pretvorio se u zasebnu teritoriju van kontrole Kaira. U Libanu, moćni pokret Hezbollaha faktički ima svoju državu na jugu zemlje. Da li će biti zadovoljni de facto autonomnim statusom, ili će tražiti povlačenje novih granica?

Šta na to kaže istorija? Sporazum Sykes-Picot razobličili su boljševici kada su 1917. preuzeli vlast u Rusiji. “Činjenica da (danas) ne postoje planovi određenih sila koji bi otvoreno govorili o podelama regiona ne znači da takvi planovi ne postoje – detalji će možda postati evidenti kasnije”, podseća Jamal Sanad al-Suwaidi, rukovodilac Centra za strateške studije i istraživanja u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Bliski istok suočava se sa tektonskim promenama koje mogu da redefinišu njegov politički pejsaž. Promene mogu da potraju, ali ukoliko nastave da idu ovim pravcem, u narednih nekoliko godina možemo da se suočimo sa Bliskim istokom kakav nismo poznavali poslednje tri četvrtine veka.

“Sve granice na svetu su, na svoj način, veštačke”, smatra Joost Hiltermann, pisac knjige o Kurdima koji vodi Bliski istok u okviru Međunarodne krizne grupe. On veruje da nestabilnost na Bliskom istoku reflektuje pritiske grupa kao što su Kurdi ili ISIS koje smatraju da im sadašnji poredak stvari ne odgovara. “Tokom vremena, ponekad dugog vremena, unutrašnje kontradiktornosti će razneti postojeći poredak. Kako će taj poredak, ili serije poredaka izgledati, svakome je zagonetka”.

Zagonetka je i da li će velike sile nastaviti da podržavaju politike koje duh etničkih i sektaških sukoba pokušavaju da vrate u bocu, ili će konačno shvatiti da je Sykes-Picot mrtav? To bi značilo više formalne autonomije za Kurde i sunite. Podele su već realnost, samo ih treba ucrtati na nove karte Bliskog istoka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera