‘Bliski susreti’ izvršne i sudske vlasti

Piše: Tomislav Šoštarić

Predsjednik Zagrebačkog županijskog suda Ivan Turudić u zemljama regije postao je poznat po dvije presude.

Prvom je osudio bivšeg hrvatskog premijera Ivu Sanadera na deset godina zatvora zbog ratnog profiterstva, točnije zato što je 1994. godine primio proviziju od austrijske Hypo banke i zato što je primio mito kada je, prema presudi, izdao nacionalne interese predavši upravljačka prava Ine mađarskom MOL-u.

Druga je prvostupanjska odluka o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj, na temelju europskog uhidbenog naloga, zbog navoda o umiješanosti u pripremu ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Njegovu je odluku potom potvrdio Vrhovni sud Hrvatske i Perković je izručen Njemačkoj.

Napad na vlast

Pravu je ljetnu “neveru” usred sezone godišnjih odmora u društvenom i političkom životu Hrvatske Turudić podignuo sredinom kolovoza, kada se u intervjuu za zagrebački Večernji list okomio na aktualnu vlast.

Premijera Hrvatske Zorana Milanovića, Turudić je nazvao monarhom i boljševikom, koji “pluta bespućima svog neznanja i bahatosti” te napada pravosuđe, a nije štedio ni predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića ni dopredsjednika Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca, za kojega je ustvrdio da je etnički pristran.

Turudić je nakon izlaska intervjua u jednom medijskom istupu iznio i sumnju da ga se prisluškuje, što je Ravnateljstvo policije demantiralo. 

U medijima je njegov intervju naknadno interpretiran kao isticanje kandidature za novog ministra pravosuđa u izboru Hrvatske demokratske zajednice, a naišao je na brojne kritike i reakcije, kako struke, tako i državnih dužnosnika, od kojih su mnogi zamjerili navodni politički ton u njegovim izjavama.

‘Miris’ političke ambicije

Ivica Crnić smatra da je dopuštena polemika sudaca s izvršnom vlašću samo o pitanjima djelovanja pravosuđa i pravnog sustava.
Drugo, odnosno ono što bi moglo “mirisati” na političku ambiciju, sucu nije dozvoljeno.
Crnić stoga zaključuje da je političko djelovanje suca stegovno djelo nanošenja štete ugledu suda i sudačke dužnosti. 

Tako je Josipović u reakciji na intervju rekao da politički angažman sudaca smatra neprimjerenim i inkopatibilnim s dobrim demokratskim načelima i podjelom vlasti te da bi sudac s političkim ambicijama trebao istupiti iz pravosuđa i posvetiti se politici.

Milanović je ocijenio da su Turudićeve izjave stvar pravosuđa, na koje Vlada nema utjecaj, dok je predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin naknadno izvijestio da ne namjerava pokrenuti stegovni postupak, jer Turudićev intervju nema obilježja jednog od stegovnih djela, ali je ukazao da takav istup nije uobičajen niti primjeren.

U Hrvatskoj, kao i svakoj drugoj demokratski uređenoj zemlji, postoji trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, koje su međusobno neovisne i miješanje, primjerice, sudske u izvršnu ili izvršne u sudsku nije demokratski prihvatljivo. Ipak, potpuna odvojenost sudionika vlasti u svojim domenama nije moguća.

Kada je riječ o odnosu dviju vlasti, izvršne i sudbene, iz perspektive članka četiri Ustava Hrvatske, bivši predsjednik Vrhovnog suda, a danas odvjetnik Ivica Crnić kaže da trodioba vlasti uključuje i uzajamnu suradnju i provjeru.

Uzajamna suradnja i provjera

U tom smislu, izvršna vlast bi, prema preporukama Vijeća Europe, ako komentira odluke sudaca, trebala izbjegavati kritičnost koja bi ugrožavala neovisnost ili povjerenje javnosti u sudstvo.

Sudbena vlast, pak, ima pravo kritizirati izvršnu. No, ključno je da se sudac u svojim javnim nastupima ponaša tako da čuva neovisnost sudstva te se u tom smislu ne smije, kaže Crnić, baviti politikom niti biti član političke stranke.

Sudac, rekao je Crnić, prema Kodeksu sudačke etike, može sudjelovati u javnim raspravama o pravu, pravnom sustavu i funkcioniranju pravosuđa, ali ne i komentirati opća, dnevnopolitička pitanja.

“Javno iznošenje političkih stajališta o dnevnopolitičkim pitanjima nije dozvoljeno, jer se takvo sudačko javno istupanje može protumačiti kao politička ambicija”, kaže Crnić.

No, procjenu radi li se doista o tome donose hijerarhijski nadređene instance.

“Ocjenu je li sudac politički djelovao i time počinio stegovno djelo nadležni su predsjednik Vrhovnog suda, Sudačko vijeće i ministar pravosuđa. Ako nitko od njih ne pokrene stegovni postupak, to znači da su svi ocijenili da u istupu suca nije bilo političkog djelovanja”, objašnjava Crnić.

Vrhovni sud smatra da Turudićev istup nema karakteristike koje bi zahtijevale stegovne mjere. Da Turudić nije rekao ništa što bi podlijegalo stegovnoj odgovornosti, smatra i politički analitičar Davor Gjenero.

Gjenero: Turudić i Milanović su nalik

No, prema njegovom mišljenju, stvar je u nečemu drugome, a to je politička kultura, odnosno njezin izostanak koji pripisuje Turudiću u ovom slučaju, ali i premijeru Milanoviću. Uplitanje nosioca sudbene vlasti u političke debate s nosiocima izvršne vlasti, ali i obrnuto, čega, kaže Gjenero, također ima, upravo je stvar političke kulture.

“U političkom sustavu osigurana je kontrola nad nosiocima vlasti na taj način da se različite ambicije međusobno kontroliraju i ograničavaju. Suci imaju pravo javno iznositi svoje socijalne stavove, ali oni to uglavnom čine svojom judikaturom”, rekao je Gjenero.

Nosioci političke moći, smatra on, nesvjesni relativnosti svoje trenutne društvene moći, često potcjenjuju sudbenu vlast, a oni neuki niti ne razumiju načela liberalne demokracije.

“Na taj su način gospoda Turudić i Milanović, koji se sukobljavaju u javnosti, nalik jedan drugome. Govore o stvarima o kojima niti jedan njihov kolega u konsolidiranim demokracijama ne govori, srozavaju nacionalnu političku kulturu, međusobno se hrane i tom ‘sinergijom’ iz svojih sfera potiskuju ozbiljne i relevantne aktere”, kaže Gjenero.

Konkretne slučajeve političke nekulture Gjenero vidi i na strani premijera Milanovića. Kao slučaj uplitanja izvršne u sudbenu vlast navodi diskusiju u koju se Milanović upustio s pravosudnom vlašću, s ponajboljim sucima Vrhovnog suda i s najvećim autoritetom za krivično-pravnu proceduru na Ustavnom sudu, navodi slučaj potvrđivanja jedinstvenoga europskoga uhidbenog naloga. Prema njemu, to je najbolja ilustracija pritiska.

Vođenje sporova u diskreciji

“Tu se ne radi o ambiciji nekolicine ljudi da steknu javnu popularnost i utjecaj na javnost, nego o ambiciji ponajbolje obrazovanih među hrvatskim sucima da osiguraju ispunjavanje hrvatskih međunarodnih obveza, pa i zaštitu ljudskih prava, u ovom slučaju prava žrtava bivšega autoritarnog poretka. Ta društveno poželjna ambicija bitno je ograničila ambiciju jednog od nosilaca izvršne vlasti da ‘izađe’ iz okvira svojih ovlasti”, tumači Gjenero.

Taj primjer spora premijera i Vrhovnog suda, vezan uz europski uhidbeni nalog, kaže Gjenero, dobar je primjer kako se neprihvatljiva ambicija nekog od aktera u političkom sustavu može ograničiti i to tako da “protuvlast”, u ovom slučaju sudbena vlast, ustrajno i dosljedno obavlja svoj posao.

“Naravno, bez velikih rasprava i javnih riječi. U ozbiljnim društvima ti se sporovi vode u diskreciji, a tek naknadno o njima raspravljaju opća javnost, analitičari i akademska zajednica”, kaže Gjenero.

U načelu, slučajevi nedopustivog uplitanja izvršne u sudbenu vlast i obrnuto, naglašava, vrlo su opasni i jasno govore o razini demokratske uređenosti zemlje.

“Uvijek je opasno kad netko tko raspolaže relevantnom društvenom moći krši pravila ponašanja u sustavu, a još je opasnije kad to čini onaj tko ima veću moć, koji je na višoj stepenici u hijerarhiji, a budući da sve demokracije tendiraju predominaciji izvršne nad ostalim granama vlasti, najopasnije je kad se nosioci izvršne vlasti počnu ponašati nepredvidivo, neproračunato i nekontrolirano”, zaključuje Gjenero.

Izvor: Al Jazeera