Bojkot Izraela – od ismijavanja do uspjeha

Piše: Nihad Kreševljaković

Iako se ideja, kao i određene akcije u vezi sa bojkotom Izraela spominju još od četrdesetih godina prošlog stoljeća,  jasno formuliran zahtjev pojavit će se tek početkom 21. stoljeća.   

Britanski bračni par, profesorica Hilary i profesor Steven Rose su u otvorenom pismu, objavljenom 6. aprila 2002. u The Guardianu zatražili prekid svih znanstvenih i kulturnih veza unutar Evropske unije sa izraelskim univerzitetima. Zahtjev će uskoro postati poznat kao poziv na akademski bojkot Izraela. Steven i Hilary Rose u The Guardianu, 15. jula 2002., objašnjavaju da je izbor civilnog društva, u koje spadaju i znanstvenici, da šute i ne čine ništa ili da pokušaju izvršiti pritisak. Završavaju sa porukom Desmond Tutu-a koji je izražavajući podršku bojkotu citirao Martina Luthera Kinga: “Naši životi počinju završavati onog dana kada ušutimo o važnim stvarima”. Novi zamah, ideja bojkota je dobila 2004. godine kada se rastućem međunarodnom pokretu za nenasilan bojkot pridružila grupa palestinskih profesora i intelektualaca započevši Palestinsku kampanju za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI). 

Konačno, poziv palestinskog civilnog društva od  9. Jula 2005. godine smatra se historijski važnim događajem, kao početak globalne kampanje BDS (“Boycott, Divestment, Sanctions” /Bojkot, neinvestiranje, sankcije)

Iako se ideja, kao i određene akcije u vezi sa bojkotom Izraela spominju još od četrdesetih godina prošlog stoljeća,  jasno formuliran zahtjev pojavit će se tek početkom 21. stoljeća.   

Od međunarodnog civilnog društva i svih savijesnih ljudi zatraženo je da podrže kampanju po uzoru na bojkot koji se primjenjivao protiv Južne  Afrike u doba apartheida. Očekuju se vršenje pritiska na vlastite države sa ciljem nametanja embarga i sankcija Izraelu.  “ Zbog pravde i istinskog mira“ podrška je zatražena i od savjesnih Izraelaca. Iza poziva stajalo je 170 palestinskih organizacija predstavljajući Palestince sa Zapadne obale,  iz Gaze, današnjeg Izraela i dijaspore. Zbog složenosti akcije, na web stranici BDS-a, kao i palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) vrlo detaljno su objašnjeni razlozi i detalji u vezi sa svim principima i formama bojkota.

Kao uvjet za prekid bojkota navedena su tri zahtjeva: Okončati okupaciju i kolonizaciju svih arapskih teritorija i ukloniti zid (1); Priznanje temeljnih prava arapskih i palestinskih građana Izraela na punu ravnopravnost (2);  Poštivati, štiti i promicati prava palestinskih izbjeglica na povratak u njihovu domovinu i na njihovo vlasništvo sukladno UN-ovoj rezoluciji 194 (3). Treća tačka je u više navrata proizvela i rasprave unutar grupa koje suštinski podržavaju BDS zbog bojazni da bi se mogla iskoristiti za potpunu deligitimizaciju Izraela.

I bez sporne tačke, ideja BDS-a je izazvala pravu lavinu kritika i napada. S ciljem borbe protiv akademskog bojkota Izraela, još 2002. godine formiran je AFI (The Academic Friends of Israel), a u kompromitaciju pokreta uključile su se pored izraelske vlade, brojne udruge i pojedinci. Od samog početka pobornici ideje bojkota optužuju se za „antisemitizam“, pa čak i negiranje Holokausta pri tome potpuno negirajući činjenicu da su mnogi BDS aktivisti također Jevreji i državljani Izraela.

STRAH OD VLASTITOG MIŠLJENJA?

Još početkom 2004. godine gostujući na BBC-u, strah  da bi Izrael mogao biti izložen međunarodnom bojkotu, po uzoru na onaj koji je doveo do pada  režima u Južnoj Africi, iznio je Tommy Lapid,  Izraelski ministar pravosuđa. Odlučan stav protiv bojkota postao je sastavnim dijelom očekivanja Izraelaca od njihovih saveznika. Pojedini zapadni političari kao da se takmiče ko će zvučati snishodljivije u uvjeravanju izraelskih saveznika kako se protive ideji bojkota. David Kameron je prilikom svoje prve posjete „Svetoj zemlji“ izjavio: “Deligitimisanje države Izrael je pogrešno. Ono je odvratno. I zajedno ćemo ga pobijediti”. Pri tome je, prilično amaterski, podcijenjujući kampanje britanskih sindikata i univerziteta protiv suradnje sa izraelcima, izjavio da „ mjesto Izraela kao domovine jevrejskog naroda neće zavisiti od površnih rezolucija političkih amatera“.

Koliko je ta snishodljivost važna objašnjava i slučaj John Kerrya. Prilikom posjete Izraelu, Kerry je samo spomenuo opasnost od bojkota koja mu prijeti. Izložen je oštrim osudama, uključujući i optužbu za “pojačavanje antisemitske” kampanje koja želi Izraelu nametnuti sankcije. Izraelski ministar ekonomije, Naftali Bennett, odbacio je Kerryeva upozorenja te rekao: “Očekujemo od naših prijatelja u svijetu da stanu na našu stranu uoči ovakvih antisemitskih pokušaja bojkota, a ne da ih pojačavaju”. Ayelet Shaked, predsjednica stranke Bayit Yehudi izjavila je da Kerry “pokušava stvoriti temelje za ekonomski bojkot protiv Izraela”. Zbog Kerryijeve, očigledno nesmotrene izjave, oglasio se i State Department potvrđujući da Washington ne podržava bojkot te da “Kerry ima ponosni rezime od tri desetljeća podupiranja izraelske sigurnosti i dobrobiti te se snažno protivi svakom bojkotu Izraela”.

Konačno, poziv palestinskog civilnog društva od  9. Jula 2005. godine smatra se historijski važnim događajem, kao početak globalne kampanje BDS (“Boycott, Divestment, Sanctions” /Bojkot, neinvestiranje, sankcije )

Ne sumnjajući da kampanja za bojkot okuplja ljude veoma različitih pogleda, pa i motiva, ujedinjujuće je njihovo ubjeđenje da Izrael krši ljudska prava Palestinaca. Za drugu stranu, to je potpuno nepoželjna, opasna i nedozvoljena priča.

Mnogi su bili zaprepašteni kada je pod pritiskom proizraelskih organizacija otkazano gostovanje Stéphane Hessel-a na univerzitetu ENS (l'Ecole normale supérieure) u Parizu. Čovjeku koji je čitav život posvetio borbi za slobodu, koji je preživio Holokaust, borcu francuskog pokreta otpora i  jednom od koautora teksta „Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima“, praktično je zabranjeno da progovori o pravima Palestinaca.

Kada je Američka asocijacija istraživača (ASA) podržala bojkot, predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Ronald Lauder, optužio ih je za predrasude i rekao je da takva odluka „pokazuje Orwellovski antisemitizam i moralni bankrot“.

U svrhu zastrašivanja i obezvrijeđivanja svih ubjeđenja koja su u suprotnosti sa zvaničnim stavovima izraelske, cionističke, politike najčešće se koristi etiketa „antisemitizam“. Proizvoljnost i neutemeljenost u olahkom etiketiranju mogla bi se upravo opisati kao najgrublja zloupotreba i obesmišljavanje samog pojma. Tako su za „antisemitizam“ optuženi mnogi Jevreji koji podržavaju bojkot uključujući i organizacije  „Jevrejski glasovi za mir“, „Jevreji protiv okupacije“ i sl.

Prilikom posjete Izraelu, Kerry je samo spomenuo opasnost od bojkota koja mu prijeti. Izložen je oštrim osudama, uključujući i optužbu za “pojačavanje antisemitske” kampanje koja želi Izraelu nametnuti sankcije.

Prepoznavši ovaj fenomen, profesorica retorike na Berklyju, Judith Butler detaljno je analizirala ovo pitanje u eseju pod naslovom “Ne, to nije antisemitski” (“No, it’s not anti-Semitic.” London Review of Books 25 no. 16 (2003).  Po Batlerovoj, tvrdnja da  je svaka kritika Izraela antisemitska zasnovana je na neodrživoj pretpostavci da je demokratičniji Izrael nešto loše za Jevreje, te navodi na zaključak. “da su Izraelci koji kritikuju Izrael samoprezirući Jevreji, ili da su neosjetljivi na problem antisemitizima”. Naravno, iako i osobno Jevrejka, iz porodice koja je pretrpila tragediju Holokausta, Judith Butler je, zbog ovog teksta, također optužena za „antisemitizam“! Nedvojbeno je ova etiketa nož pod vratom svakog onog ko se usudi na bilo koji način afirmirati ideju bojkota ili kritiku Izraela.

STRAH OD BOJKOTA

 O opasnosti bojkota za izraelsku politiku govori zakon koji je izraelski Kneset izglasao početkom jula 2011. godine. “Zakon o prevenciji štete Izraelu putem bojkota” zabranjuje vlastitim građanima pozivanje na akademski, potrošački i kulturni bojkot Izraela. Osoba ili organizacija koja predloži bojkot može biti tužena od strane bilo koje osobe ili institucije koja bi mogla biti pogođena takvim prijedlogom. Zakon je suštinski antidemokratski i krajnje upitan (da ne kažemo nezakonit) s obzirom da je usmjeren na zaštitu izraelskih proizvoda iz nezakonitih naselja, nasilno podignutih  na Zapadnoj obali. “Definiranje bojkota kao civilnog prekršaja sugerira da svi Izraelci imaju pravnu obavezu promovirati ekonomski napredak njihovih naselja u okupiranim palestinskim teritorijima”, pisalo je u protestnom pismu aktivista za zaštitu ljudskih prava.

Globalni pokret BDS mora iritirati današnji Izrael.  Za nešto manje od 10 godina BDS pokret je postigao vrlo visok nivo popularnosti. Jasno je da se BDS počinje doživljavati  kao jedan vrlo konkretan oblik podrške slučaju Palestina koji iz dana u dan pridobija sve veći broj novih pristalica – čak i među izraelskim Jevrejima. Svakako da nove tehnologije, kao i sulude vojne akcije Izraela u pojasu Gaze utječu na veću mobilizaciju i odlučnost protivnika takve politike. Za brojne ljude bojkot je način da, na bilo koji način izraze svoj stav solidarnosti sa Palestincima. Makar to bilo ne kupujući njihovo voće i povrće. Osim što se, iz godine u godinu, mijenja opća svijest o palestinskom stradanju, kritike na račun Izraelske politike sve češće dolaze i od političkih struktura Europske Unije.

Kada je Američka asocijacija istraživača (ASA) podržala bojkot, predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Ronald Lauder, optužio ih je za predrasude i rekao je da takva odluka „pokazuje Orwellovski antisemitizam i moralni bankrot“.

Nastup Benjamina Netanyahua, u martu ove godine koji je održao u SAD, obraćajući se najznajčajijem izraelskom lobiju – AIPAC ( American Israel Public Affairs Committee) najslikovitije opisuje fazu odnosa BDS-a i Izraela. Nadahnuti govor, prekidan smijehom i aplauzima,  integrirao je sve:  od optužbi za antisemitizam, do relativiziranja i ismijavanja cijelog projekta jer se njime napada moćni centar koji u brojnim poljima, poput polja tehnologije, ima veoma važno mjesto u svjetskoj proizvodnji. Ipak, činjenica da Natanyahu u svom govoru veću pažnju posvećuje BDS-u nego Kerryjevom mirovnom planu ne govori samo o irelevantnosti John Kerrya. To što se publika ismijala ne znači da je priča imalo smiješna. I sam Netanyahu zna da će u budućnost biti sve manje „komičara“ koji će ideju bojkota pokušavati obezvrijediti duhovitim opaskama ili ismijavajući cijeli koncept.

Jasno je to zbog toga jer se i onim koji se ne rado suprostavljaju Izraelu, danas ne čini duhovitim da i na proizvodima koji u njihovu zemlju stižu iz ilegalnih jevrejskih naselja, podignutih na Zapadnoj obali, piše „Made in Israel“. Novim pravilima EU onemogućeni su grantovi za izraelske projekte na okupiranim palestinskim teritorijama, a roba proizvedena u ilegalnim naseljima Zapadne obale mora se označiti kao takva. Sličan bojkot izraelskih kompanija podržale su skandinavske i holandske državne i privatne kompanije. Najveća danska banka „Danske Bank“ prekinula poslovne odnose s izraelskom bankom Hapoalim zbog finansiranja izgradnje naselja u okupiranim područjima čime se krši međunarodno pravo. Na posebnom udaru bojkota su poljoprivredni proizvodi, a vodeći izvoznik cvijeća, Agrexco, još 2011. se suočio sa bankrotom gubeći tržište zbog bojkota.

Za izraelske političare, duhovitosti definitivno nema u podatku da samo ograničenim bojkotom Izrael godišnje gubi oko tri milijarde dolara.

Čak i za skeptike, razvoj BDS pokreta ukazuje na njegov određeni potencijal. U krajnjem slučaju, pokret značajno atakuje na imidž Izraela a do kojeg je tamošnjim političarima veoma stalo. Sve veći i veći antiizraelski protesti širom svijeta najbolji su pokazatelj takvog trenda. Jasno je da BDS pokret započet početkom ovog stoljeća, kao ideja ne slabi, već naprotiv, raste. Pitanje je da li je moguće da se zemlja toliko ubjeđena u svoju ispravnost, sa tako razvijenom privredom i tehnološki visoko razvijena može ekonomski ugoziti do te mjere da bi to promjenilo njenu politiku? Iz govora Netanyahua, pored zaključka da je to nemoralano, protiv mira i „antisemitski“ saznajemo da praktično bojkot nema nikakve šanse za uspjeh.

Novim pravilima EU onemogućeni su grantovi za izraelske projekte na okupiranim palestinskim teritorijama, a roba proizvedena u ilegalnim naseljima Zapadne obale mora se označiti kao takva. Sličan bojkot izraelskih kompanija podržale su skandinavske i holandske državne i privatne kompanije. Najveća danska banka „Danske Bank“ prekinula poslovne odnose s izraelskom bankom Hapoalim zbog finansiranja izgradnje naselja u okupiranim područjima čime se krši međunarodno pravo. Na posebnom udaru bojkota su poljoprivredni proizvodi, a vodeći izvoznik cvijeća, Agrexco, još 2011. se suočio sa bankrotom gubeći tržište zbog bojkota.

S druge strane, odgovarajući na kritike da je nemoralno da  je samo „demokratski Izrael“ za razliku od „islamskih“ i drugih diktatura izložen ovakvom bojkotu, Naomi Klajn odgovara da je bojkot taktika, a ne dogma, te da su razlozi za bojkot praktični jer: „kada je zemlja tako mala i ekonomski zavisna, bojkot bi mogao da uspije“!

U slučaju Južne Afrike, borba protiv apartheida trajala je 30 godina. 

Izvor: Al Jazeera