Bonus-država

Bandić je rekao ono što, zapravo, misli (Al Jazeera)

Piše: Goran Borković

Kad bi si čovjek dao vremena i uzeo sve hrvatske dnevne novine, ono malo preostalih tjednika, emisija na zahtjev i sličnih televizijskih servisa zadnjih tjedan dana, pomislio bi da u Hrvatskoj svatko tko zna sve o politici i ponešto o košarci roni suze jer je iz regionalne Jadranske ABA lige ispao Široki, a ostao Zadar.
Zašto?

E pa zato što je Zadar u Hrvatskoj, a Široki Brijeg tek to mora biti.

Dječija igra

Nekadašnja Lištica ostala je u granicama Bosne i Hercegovine. I ne samo to, nego je postala dio Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj iz dana u dan buja sve veći bošnjačko/bosanski nacionalizam čiji je krajnji cilj stvoriti unitarnu i centraliziranu Bosnu i Hercegovinu, prema kojoj bi i najtvrđa talibanska tvorevina bila dječja igra.

Krajnji cilj tih novonastalih sarajevskih povampirenih zvijeri jest da iz Federacije istjeraju još ono malo Hrvata koji im se suprotstavljaju na putu do tog cilja. Ako im ne pomognemo mi s ove strane granice, pomoći im nema. Pobit će ih k'o zečeve. Jednako kao što su pobili pretke, jednako kao što su to napravili sa Srbima… Nema tu pomoći.

Eto upravo takva atmosfera pokušava se nametnuti posljednjih tjedana po hrvatskim medijima. Gdje se god čovjek okrene, čeka ga neki priučeni politički analitičar tipa Nino Raspudić ili bivši špijun i nerealizirani povjesničar Ivo Lučić.

Navalili su sa svih strana i ostali iz pridruženih snaga, ne bi li napokon objasnili tim naivnim Zagorcima, Istranima, Riječanima, Slavoncima, Ličanima… o čemu je ovdje riječ.

Skočilo se unisono i na prijedlog Vlade Hrvatske, koju vodi za Bosnu i Hercegovinu ne pretjerano zainteresirani Zoran Milanović. Skočilo se opet i na njezinu potpredsjednicu i ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Skočilo se zapravo na cijelu, ‘ajmo tako reći, iako nema nikakvog politološkog opravdanja, lijevu vladu. I to, pazite zašto, jer predlaže brži i kraći put ulaska Bosne i Hercegovine u Europsku uniju!?

Nije hajka počela sama od sebe niti ima netko od političkih aktera na sceni a da mu ne odgovara. Svakome iz njegovih razloga. Kada su prije nekoliko mjeseci izbili socijalni prosvjedi u Tuzli, koji su se kasnije proširili po ostatku Federacije, Milanović je reagirao tako da je otišao u Mostar da bi se tamo sastao sa kolegom i predsjedavajućim Ministarskog vijeća Bosne i Hercegovine Vjekoslavom Bevandom.

Nije Milanovića tada smetalo ni cvonjka što je Bevanda član HDZ-a BiH ni što se s njim sastao u Mostaru, a ne u Sarajevu. Išao je tamo, kako je rekao, pokušati spriječiti požar prosvjeda koji bi mogao utjecati na međunacionalne odnose u tom gradu i na ostalim područjima Federacije gdje žive Hrvati, jer se premijer mora držati Ustava Republike Hrvatske i štititi njegove odredbe, a time i Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Kad bi si čovjek dao vremena i uzeo sve hrvatske dnevne novine, ono malo preostalih tjednika, emisija na zahtjev i sličnih televizijskih servisa zadnjih tjedan dana, pomislio bi da u Hrvatskoj svatko tko zna sve o politici i ponešto o košarci roni suze jer je iz regionalne Jadranske ABA lige ispao Široki, a ostao Zadar. Zašto? E pa zato što je Zadar u Hrvatskoj, a Široki Brijeg tek to mora biti.

I zaista, bio je Milanović u Mostaru. Je li spriječio nešto od toga što je mislio, teško je reći. Iz svega je nastao veći politički požar u Hrvatskoj nego na području priželjkivanog trećeg entiteta. Jer ovaj i tako nije išao tamo smirivati stanje u Bosni i Hercegovini, nego dati politički sadržaj u Hrvatskoj. Njegovi glasači mu na tom odlasku nisu niti hoće zamjeriti, a oni koji su više okrenuti desnim strankama mogu ga samo podržati.

Tako je bilo. Taj je, jedan od rijetkih državničkih pokušaja hrvatskog premijera, tako i prošao. Barem na desetak dana zaboravila se činjenica da Hrvatsku šestu godinu trese recesija i da nijedan od dosadašnjih, ionako prilično traljavih poteza ove Vlade, nije doveo do promjene trenda.
Štoviše, zaokupljena sama sobom, Kukuriku koalicija zaboravila je ono zbog čega je na vlast uopće došla.

Postavši sami sebi svrhom, sve bitno čime se bave posljednjih mjeseci okrenuto je, prije svega, smanjenju “viška” štete koju su sami napravili, umjesto da srede stanje naslijeđeno od, sada već sudski dokazano, lopovskog HDZ-a.

Posljednji, nažalost ne i zadnji, primjer rezultat je odluke da se ukinu poticaji zapošljavanja za mlade – prema programu Ministarstva rada, koje vodi SDP-ovac Mirando Mrsić, plaćalo se tek završenim diplomantima “volontiranje” s 1600 kuna mjesečno (400 konvertibilnih maraka).

Retorička zavrzlama

Potpora, rekao je Milanović na sjednici Vlade, nije ukinuta, nego je odgođena. Doduše, sitan problem pritom je što je više nema. Ovu retoričku zavrzlamu riješit će netko drugi, ali činjenicu da se taj program, reklamiran iz sveg glasa, više ne provodi, baš kao što su ukinuti i svi ostali poticaji za zapošljavanje kojima se barem jednim dijelom želio smanjiti rast brojke onih bez posla – teško se može prebrisati premijerovim perom.

Stanje u Hrvatskoj sve je gore. Rejting-agencije iz mjeseca u mjesec snižavaju vrijednost kreditnog plasmana, kamate su i za poduzetnike sve veće, broj blokiranih građana pod ovrhom odavno je premašio 300.000 i, što je možda najgore, zaposlenih u “realnom”, privatnom sektoru sve je manje. 

Vladi ne ide. I to i sami znaju. A kad ti ne ide, svaka priča koja bi odvukla pozornost od ove svakodnevne je dobrodošla, posebno danas kada su teme kojima se zbog lopovluka nepravomoćno osuđeni HDZ Tomislava Karamarka bavi, čak i za ovako ispolitiziran narod – ipak preglupe, jer malo koga u Hrvatskoj još zanima ukidanje crvene zvijezde.

Treba naći nešto drugo. A to drugo je, k'o za vraga, opet Bosna i Hercegovina. Bonus-država za hrvatski narod. Sreća u nesreći. Spas u nevolji. Jer ima li gdje gore nego u Hrvatskoj? Ima! U Srbiji, ali njima se to i želi. 

Znači, opet Bosna i Hercegovina. Tamo su bili prosvjedi. ‘Ajmo krenuti! I krenulo je. Lučići, Raspudići, ostali… nema tko se nije javio da objasni potrebu promjene Dejtonskog sporazuma kojom bi se očuvao ugroženi hrvatski narod. Da, ugroženi, upravo tako. Retorika sasvim poznata upravo Hrvatskoj ponavlja se, i to usred priče o ugroženoj ruskoj većini na Krimu koja – ipak hrvatski političari s oba oka prije svega gledaju u Bruxelles – nije ugrožena, pa se perifernim vidom opet baca oko na Bosnu i Hercegovinu, odnosno njezin nepostojeći entitet.

Stanje u Hrvatskoj sve je gore. Rejting-agencije iz mjeseca u mjesec snižavaju vrijednost kreditnog plasmana, kamate su i za poduzetnike sve veće, broj blokiranih građana pod ovrhom odavno je premašio 300.000 i, što je možda najgore, zaposlenih u “realnom”, privatnom sektoru sve je manje. 

Posljednja priča je ova nesretna dodjela, pa oduzimanje titule počasnoga građanina Sarajeva zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Svatko tko zna tog čovjeka, zna i o kome i o čemu je tu riječ. Nikad nikome taj nije došao bez “muštuluka”. Pa tako nikad nije došao ni u Sarajevo, gdje je iskesao također priličnu svotu novca za razne stavke.

Ono što, zapravo, misli

Bandiću novac nije problem. Uvijek ga daje, a novca u zagrebačkoj blagajni u te svrhe ima, jer je voditi gradske financije puno zahvalnije nego državne, čija je svrha uglavnom unaprijed određena. Uostalom, Bandić je prilikom lanjskog posjeta Banjoj Luci podsjetio kako je izdašno darivao opremanje Pravoslavne gimnazije u tom gradu s tri milijuna eura (šest milijuna konvertibilnih maraka), zatraživši od tamošnje vlasti da onda valjda i središte Republike Srpske može mjesečno davati deset tisuća konvertibilnih maraka za Katolički školski centar.

Tako ovaj tranzicijski Djed Mraz hoda i daruje. Premda to čini uglavnom s novcem koji nije njegov, ta mu činjenica nimalo ne smeta da ga on kao takvog ne samo doživljava, nego i predstavlja, pa se po onoj starorimskoj (Memento mori!) ponekad samouvjeri da je to uistinu tako. Tako se zaigra i pretjera, baš kao što je učinio u intervjuu televizijskoj stanici čiji portal upravo čitate.

Posljednja priča je ova nesretna dodjela, pa oduzimanje titule počasnoga građanina Sarajeva zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću.

Bandić je rekao ono što, zapravo, misli. Da, Hrvati moraju i trebaju imati treći entitet u Bosni i Hercegovini. I prije je to govorio, i to nije nikakva tajna. Samo je pogriješio trenutak kada je to rekao, dokazavši još jednom da će mu politički prelazak s gradske na nacionalnu razinu teško proći. Jer je i SDP-u i HDZ-u baš sjeo kao budali šamar.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera