Borba digitalne i analogne Srbije

“Neguje se javnost koja prosto više ne prepoznaje ni potrebu da proverava tačnost onoga što joj se kaže”, kaže Zoran Gavrilović iz Birodija. (EPA)

Stara izreka da u svakom ratu prvo strada istina, svakodnevno dobija svoju potvrdu i u sukobima vlasti i opozicije u Srbiji.

Jedan od upečatljivijih primera ove borbe desio se početkom novembra, kada je veliki broj medija preneo izjavu funkcionera vladajuće Srpske napredne stranke Milenka Jovanova da se ova partija najoštrije i najodlučnije suprotstavlja zahtevu lidera opozicionog Saveza za Srbiju da cena goriva iznosi pet evra po litru. On je ocenio da je “jasno da prebogati lideri Saveza za Srbiju mogu da plaćaju gorivo i pedeset evra po litru”, jer su “dobro napunili džepove i ništa im nije skupo”.

Nema sumnje da bi većina građana pozdravila ovakav stav vladajuće partije, koja vodi računa o standardu građana. Postoji samo jedan mali problem – opozicioni Savez za Srbiju nikada nije izneo zahtev da litar goriva košta pet evra. Naprotiv, koji mesec ranije u jeku protesta građana zbog visokih cena goriva, i opozicija je tražila da gorivo u Srbiji bude jeftinije, budući da je, recimo, litar dizela u toj zemlji letos bio među najskupljim u regionu. Mediji koji su preneli reagovanje naprednjaka nisu se potrudili da potraže izjavu opozicije na koju vlast reaguje. Ili su znali da nema svrhe da je traže.

Ni opozicija ne ostaje dužna, iako raspolaže sa znatno manjim resursima, a u toj borbi, čini se, ponekad stradaju i nedužni. Tako se pre desetak dana na društvenim mrežama pojavila porodična fotografija izvesnog Miodraga Vojinovića iz Trstenika, inače oca petoro dece, kako se navodi, preko koje je napisano: “Vučiću, izvini!!! Nisam stigao, gasio sam požar i spasavao ljude”. Uz fotografiju je išlo i objašnjenje da je čovek dobio otkaz, jer nije stigao na doček predsednika Srbije u Trsteniku, koji je u tom mestu otvarao novi pogon jedne fabrike, a potom prateći komentari na račun “bahate vlasti”. Informaciju i sliku na društvenim mrežama šerovali su, između ostalog, i lokalni ogranak Demokratske stranke, kao i jedan od lidera Saveza za Srbiju, predsednik sindikata Sloga Željko Veselinović.

Društvo bez debate

Međutim, već sutradan, agencija Tanjug je objavila izjavu pomenutog Miodraga Vojinovića, kako objašnjava da je njegova porodica zloupotrebljena u političke svrhe, da niko od njega nije tražio da čeka predsednika Srbije, da je prava istina da je njemu istekao ugovor u fabrici, te da očekuje da će biti produžen. “Mnogo me je povredio, ko god da je to uradio. Nisu oni meni ništa pomogli, oni su to radili zbog sebe. Kakve veze moja porodica ima sa nečijim političkim stavovima”, rekao je Vojinović.

‘Izvinite, imate li dokaze?’

Većina medija poslednjih godina nastoji da smanji troškove, a prvo na udaru je istraživačko novinarstvo koje dosta košta. Mediji nemaju resurse da ispituju tačnost baš svake izjave političara, pa ih najčešće prenose bez provere. Novinari često, naročito oni iz kritičnijih medija, često i nemaju priliku da političare pitaju na čemu temelje svoje tvrdnje ili, ako govore o nekim zloupotrebama političkih protivnika, da li su to prijavili nadležnim organima. Ipak, uvek ostaje mogućnost da uz izjavu političara navedu da za svoje tvrdnje nije izneo nikakve dokaze i tako makar malo navedu publiku da razmisli da li će te tvrdnje uzeti ozbiljno.

“To je dobar predlog, možda bi to mogao Savet za štampu da preporuči medijima koji prihvataju Kodeks novinara da se drže te prakse. To bi za početak bilo dobro rešenje, s tim da se onda treba pripremiti za kontraudar političara koji su navikli, ne samo od kad je Srpska napredna stranka na vlasti, već i mnogo ranije, da mediji budu na njihovoj strani i da bezrezervno objavljuju ono što govore. Tako da bi takav potez izazvao malu revoluciju na medijskoj sceni u Srbiji, ali mislim da je to dobar predlog”, kaže predsednik Udruženja novinara Srbije Vladimir Radomirović.

Onima koji su videli prvu objavu o otkazu, posle ove izjave više ništa nije bilo jasno. Kao ni onima koji su čuli samo demanti. Mogli su samo da izaberu stranu kojoj će da veruju.

U moru različitih izjava političara čiju istinitost gotovo niko ne proverava i često jednostranom izveštavanju medija, građanima je sve teže da razluče šta je tačno u gomili informacija kojom ih svakodnevno zatrpavaju.

“Ono što mi se čini kao najtačnija definicija sadašnjeg stanja jeste da je u Srbiji na delu borba između analogne i digitalne Srbije. To se vidi naročito na izborima, ali i u svakodnevnom životu. I deluje da je podela 50 prema 50 odsto. I oni koji su na internetu vide jednu stvar, a oni koji gledaju samo televizije sa nacionalnom frekvencijom, vide potpuno drugu stvar”, kaže Siniša Dedeić, urednik portala Istinomer, koji, između ostalog, proverava da li je ono što političari govore tačno ili ne.

Zoran Gavrilović iz Biroa za društvena istraživanja koji se bavi i monitoringom medija napominje da postoje dve dimenzije. Jedna je šta poručuju političari, odnosno kako se odvija politička debata i komunikacija u Srbiji, a ne treba biti stručnjak, kaže, pa videti da je Srbija postala društvo bez političke debate, odnosno da je “politička komunikacija jednosmerna gde, pre svega, vladajuća stranka, preko većine televizija sa nacionalnom frekevencijom pušta svoje poruke i plasira ih u javnost”.

Drugi momenat je, dodaje, da su mediji u Srbiji “postali sredstva svojevrsne promocije zabave i odmazde, tako da se ni u njima ne može razaznati šta je istina, odnosno nema druge strane”.

Međutim, čak i ako objave obe strane priče, to još uvek ne znači da čitalac, odnosno gledalac dobija tačnu informaciju, jer postoji realna mogućnosti da nijedna strana ne govori istinu ili makar ne celu istinu.

‘Građanima se daje istina’

“Najčešće nemate relevantan dokaz da je to što je negde saopšteno tačno. Bilo da je reč o prosečnoj plati, kilometrima izgrađenih puteva, zaposlenosti. Prosto, ono što fali medijima je da pitaju, pa dobro, na osnovu čega vi to tvrdite, šta vam je izvor za to, pa da zainteresovana javnost, koje je na žalost sve manje, može to da proveri, a ne da se to svede na nekoliko organizacija civilnog društva ili da neki uporni novinari to proveravaju, nego da tu vrstu provere može da radi svaki samosvesni građanin”, kaže Gavrilović.

Građanima je sve teže da razluče šta je tačno u gomili informacija kojom ih svakodnevno zatrpavaju.

 “Imamo dosta ukorenjenu praksu u srpskom novinarstvu koja podrazumeva da je posao novinara da poređa izjave jedne i druge strane i da je time završen posao. Međutim, posao novinara je da proveri tačnost i jedne i druge strane i da objavi  činjenice. Dakle, ako vlast kaže da Srbija ima nikad veći ekonomski rast, to proveri, ali i da proveri ako opozicija saopšti da Srbija ekonomski nikad gore nije stajala u svojoj ekonomskoj istoriji. I da svojoj publici ponudi i činjenice, a ne samo izjave”, ukazuje Vladimir Radomirović, predsednik Udruženja novinara Srbije i urednik antikorupcijskog portala “Pištaljka”, jednog od retkih koji svoje tekstove temelji na proverljivim činjenicama, prilažući i kopije zvaničnih dokumenata, kao neku vrstu dokaznog materijala.

“Čini se da trenutno mnogim građanima u Srbiji i nije stalo do istine  i da im je svejedno ko šta priča”, dodaje Radomirović.

“Neguje se javnost koja prosto više ne prepoznaje ni potrebu da proverava tačnost onoga što joj se kaže”, kaže Gavrilović.

“Naša istraživanja pokazuju da je javnost u Srbiji visoko autoritarna, te da je sklona autocenzuri, jer gotovo polovina ispitanih smatra da danas nije pametno govoriti ono što misliš. Ono što mi u našim istraživanjima takođe vidimo je da je populacija preko 45 godina, pogotovo sa srednjom školom i nižim stepenom obrazovanja, iz siromašnijih krajeva Srbije, prosto naviknuta na političku komunikaciju gde se njima daje istina. Dakle, da vlast saopštava, a građani slušaju. Političari su praktično vlasnici znanja i svetih istina i kad oni kažu onda to mora biti tačno. Tako da mi imamo jednu vrstu političke religioznosti koja od političara pravi prvosveštenike, odnosno male paganske bogove i oni su ti koji plasiraju istinu”, objašnjava Gavrilović.

‘Jel veruješ više meni ili svojim očima?’

I baš kao u svakoj religiji, od građana se očekuje da veruju, a ne da traže dokaze istinitosti rečenog. Na žalost, politički “bogovi” i od medija očekuju isto, a značajan broj u dobroj meri ispunjava ta očekivanja, tretirajući njihove izjave kao aksiome. Tako su i građani dospeli u situaciju da praktično svakodnevno odgovaraju na neizgovoreno pitanje političara, koje se krije u većini njihovih izjava: “Jel veruješ više meni ili svojim očima?”.

Kreiranje paralelne stvarnosti

Siniša Dedeić iz Istinomera kaže da ima utisak kao da se u Srbiji kreira paralelna stvarnost.

“Čini mi se da je trenutak kad je ta granica prekoračena bio pred izbore u martu 2014. godine kada je Vučić tvrdo izjavio da je bolje da se skida s naše grbače, nego penzionerima, a potom krajem godine ipak krenuo u smanjivanje penzija. Pošto nije bio kažnjen za tako nešto na narednim izborima, od tada kao da se potpuno rasteretio toga da govori istinu”, objašnjava Dedeić.

Kao ilustraciju  navodi prošlogodišnju priču o kupovini novogodišnje jelke u  Beogradu. Naime, nakon otkrića portala Pištaljka da će Beograd imati najskuplju  jelku na svetu, koju su gradske vlasti platile oko 80.000 evra, a kupile na tenderu koji je imao samo jednog ponuđača, Vučić je izašao pred kamere sa svojim objašnjenjem.

“Izjavio da je bilo čak tri ponuđača, čak navodio imena firmi koje su, kako je tvrdio, učestvovale na tenderu, govorio da je zapravo izabrana najpovoljnija ponuda, da bi tek posle par meseci, i to na intervenciju poverenika za informacije od javnog značaja, stigla prava informacija iz gradskog sekretarijata, gde se ispostavilo da je bio samo jedan ponuđač, kako je prvobitno i objavljeno”, podseća Dedeić.

“Mislim da je osnovni problem u Srbiji što nemamo jake medije koji bi mogli da istraže i provere sve navode vlasti i opozicije i da čitaocima, odnosno gledaocima, ponude ono što se može smatrati istinom na osnovu činjenica. Kad kažem da nemamo jake medije, mislim da je većina njih pod političkom ili ekonomskom kontrolom, a da mediji koji nisu, ne dopiru do većeg broja građana. I to je uzrok mnogih čudnih pojava na našoj javnoj sceni, uključujući i to da predstavnici i vlasti i opozicije mogu da pričaju šta hoće, niko ne proverava ono što oni tvrde, a oni koji bi to mogli, dakle mediji, nisu dovoljno jaki da im se suprotstave u tom lažiranju stvarnosti”, objašnjava Radomirović.

“Tu je važna i uloga regulatornih tela, pre svega Regulatornog tela za elektronske medije (REM), koja svojim ponašanjem stimulišu medije, da budu izvori kršenja Člana 51. Ustava Srbije, koji garantuje građanima Srbije pravo na obaveštenost. Na osnovu našeg monitoringa mi ne možemo reći da mediji doprinose ostvarivanju prava građana na obaveštenost. Naprotiv, mislim da mediji zamajavanjem javnosti rade suprotnu stvar”, objašnjava Gavrilović.

On upozorava da su mediji zaboravili da neguju publiku. “I kao kupca svojih proizvoda i kao nekog ko bi im pomogao kad je teško. Mi gubimo javnost, a kad nema javnosti, onda ni mediji nisu potrebni, već samo propaganda i promocija”.

“Naša istraživanja pokazuju da građani vide i ono čega nema u medijima. Da Vučić raspravlja s opozicijom. U debatama. A to ne postoji. Kvalitetna debata ne postoji, nije debata kad imate jednog predstavnika vlasti koji priča negativno o opoziciji, pa još jednog novinara u studiju koji govori slične stvari i onda se pusti kratka izjava opozicionog političara. To je stvar medijske pismenosti”, naglašava Gavrilović.

A Indeks medijske pismenosti za 2018. godinu, Instituta za otvoreno društvo iz Sofije, pokazuje da zemlje  Zapadnog Balkana i Turska zauzimaju najnižu poziciju u odnosu na 35 evropskih zemalja. Srbija i Crna Gora beleže lošiji rezultat u odnosu na prethodne godine.

Kako to izgleda u praksi pokazuje i činjenica da u Srbiji tranzicioni gubitnici glasaju za vladu i predsednika koji imaju neoliberalnu politiku, zaključuje Gavrilović.

A negde u toj činjenici treba tražiti i odgovor na ono nepostavljeno pitanje – da li i koliko građani veruju svojim očima.

Izvor: Al Jazeera