Borba SAD-a i Rusije za Niš

Do američke vojne baze u Uroševcu, svega je 120 kilometra, Niš ima aerodrom i na to cilja ruska humanost (AP)

Pre pet godina u Nišu je otvoren “Rusko-srpski humanitarni centar” (RSHC), kako je tada rečeno, isključivo radi humanitarnih aktivnosti: pružanja pomoći, spasavanja i organizovanja interakcije u suočavanju sa nesrećnim situacijama do kojih dovode ljudi i sa prirodnim katastrofama.

Press-služba ruskog Ministarstva za vanredne situacije krajem aprila objavila je u saopštenju da su njihovi specijalisti bili prvi koji su pritekli u pomoć srpskom stanovništvu u vreme poplava pre tri godine, da su u roku od 48 sati evakuisali više od 2.000 osoba, među kojima 600 dece, iz poplavljene oblasti u Obrenovcu. Pored toga, Ministarstvo je u okviru te operacije avionom dostavilo više od 140 tona različitog humanitarnog tovara Srbiji i BiH. U saopštenju stoji i da zajednička rusko-srpska jedinica Centra uklanja eksplozivne objekte sa teritorije Srbije od 2008. godine. 

Zašto je onda ovaj Centar, koji bi trebalo da bude bezazlen kao da se radi o isturenoj organizaciji Crvenog krsta recimo, problematičan još od osnivanja i zašto ruska strana zahteva da se njihovim ljudima u Nišu prizna diplomatski status?

Početkom maja, u izjavi za Politiku, za rešavanje “statusa” Centra u Nišu založio se i Ivica Dačić, tada prvi potpredsednik vlade i ministar inostranih poslova. Dačić je govorio da ima posebnu odgovornost pošto su on i Sergej Šojgu, general ruske armije(!), oformili centar u Nišu.

Miloševićevo đače je podsetilo javnost da je “Sporazum o uslovima boravka, privilegijama i imunitetima Srpsko-ruskog humanitarnog centra” na čekanju još od avgusta 2014. godine, dodajući da zapadne zemlje imaju primedbe, “iako su oni to isto, a i više od toga, dobili sporazumima sa Srbijom”. Nije zaboravio da podseti da je njegov politički spasilac, bivši predsednik Srbije Boris Tadić, sa američkom državnom sekretarkom Kondolizom Rajs još 2006. godine potpisao “Sporazum o zašiti statusa i pristupu korišćenja infrastrukture u Srbiji”, koji predviđa da će status osoblja SAD-a (oružane snage i civilno osoblje Ministarstva odbrane) biti ekvivalentan statusu administrativnog i tehničkog osoblja ambasade SAD-a.

Dačić, uz Tomislava Nikolića (i Vojislava Šešelja), slovi za “ruskog čoveka” u vrhu vlasti, njegovo zalaganje je zbog sebičnjaštva i odraz ruskih predloga (Aleksandru Vučiću) da ga postavi na premijersko mesto. 

Najnovija izjava u svojstvu premijera/predsednika Aleksandra Vučića o niškom RSHC-u mogla bi da se uvrsti u antologijsku, jer srpski gazda kaže: “Videli ste kakvu smo odluku imali, videćete ubuduće kakvu ćemo odluku da imamo, ali ćemo sami tu odluku da donosimo”.

Osim što je krajnje trapava, izjava je – u stilu srpskih političara poslednjih četvrt veka – efemerna i traga će ostaviti koliko i efemeron, insekt vodeni cvet koji se leti javlja u blizini vode u rojevima i živi samo nekoliko časova.

Srbi i Rusi objašnjavaju, Zapad sumnjiči

Za razliku od Vučića, koji ne daje uveravanja i ne govori o terminu potpisivanju sporazuma sa RSHC-om, sada već bivši predsednik Tomislav Nikolić nudi rešenje. Da li kao budući koordinator saradnje Srbije sa Rusijom i Kinom, Nikolić najavljuje da bi paraf mogao da usledi prilikom posete ruskog premijera Dmitrija Medvedeva. Nikolić prećutkuje da o toj “planiranoj” poseti ne odlučuju srpska strana i Medvedev nego – Vladimir Putin. I na dugu je štapu.

Vječeslav Vlasenko, koordinator, novinarima ponavlja kao papiga da je u Nišu u svojstvu (sic!) civilnog lica po ugovoru.

“U skladu sa ruskim zakonom, ovde nema vojnih lica. Čak i spasioci koji dolaze su članovi spasilačkog odreda u Rusiji…”

Potrebu potpisivanja sporazuma (i dobijanja diplomatskog statusa) Vlasenko objašnjava kao da se obraća deci u vrtiću: “Ne želim da kritikujem državu Srbiju… No, reći ću vam zbog čega nam je bitno da se potpiše dogovor sa Centrom. Ruska strana kupuje kamione za gašenje požara, kupljeno ih je prošle godine 20 i u cenu svakog od tih kamiona je uračunat i porez. Da je tada ovaj sporazum postojao, Rusija je za ta sredstva mogla Srbiji da pokloni 25 kamiona…”, kaže koordinator i vajka se da se isto odnosi na svu opremu, agregate, “Nive” (terenska vozila), spasilačku tehniku…

Vlasenko se smeška na primedbe Zapada da je Centar oformljen kao prva faza u razvoju buduće vojne baze, čas kaže da u njemu dela šest Rusa i 10 Srba, čas da je Rusa 10, a Srba 20. Naš izvor, nekad visoki Vladin funkcioner, tvrdi da poslednjih godina “u Beogradu, Nišu i drugim srpskim gradovima na operativnim zadacima radi najmanje 2.000 ruskih obaveštajaca”.

Stoga je na dobrom tragu i korektna pre svega izjava direktorke Helsinškog odbora za ljudska prava Sonje Biserko koja u svemu vidi “slabost srpskih elita što Rusija koristi za ostvarivanje svojih interesa”. Rusija, kaže Biserko, inspiriše srpsku elitu da je moguć drugačiji svetski poredak, poručuje Srbiji da EU nije u njenom interesu, i da je “Velika Albanija” realna pretnja, učestvuje u reviziji istorije Srbije, na osnovu čega se stvara utisak da je celog 20. veka bila zaštitnica Srbije.

Evropa (EU) i Sjedinjene Države otvoreno kažu da joj smeta niški RSHC. Poslovično iz Unije stižu preporuke da se Srbija odluči (da li zaista želi da se priključi zajednici evropskih zemalja), a Kajl Skat (on kaže: “Dobar dan, ja sam Kajl Skat”, a lingvista Ivan Klajn tvrdi da je ‘Skot’, što su srpski mediji oberučke prigrlili) kaže da ne zna “šta oni tamo rade, ali ima razloga za zabrinutost”.

Zašto Niš, a ne Beograd?

Glavni grad Južne Srbije milenijumima je tajnovito mesto. Na teritoriji današnje Srbije rođeno je 17 rimskih imperatora, ali onaj najslavniji među njima, car Konstantin, rođen je upravo u Nišu. On je, piše Nenad Prokić za mariborsku Večer, zaslužan što Sveto pismo danas izgleda tako kao što izgleda.

“Ključno je uticao da Vaseljenski sabor uspostavi jedinstvene postulate za celokupno hrišćanstvo i time je otpala Vulgata (latinski prevod Svetog pisma koji je u IV veku napisao sv. Jeronim, prihvaćen kao zvaničan u katoličkoj crkvi) i određena evanđelja. Milanskim ediktom 313. godine izjednačio je religije u Rimskom carstvu, zabranio progon hrišćana i naredio da im se vrati imovina. Time je utro put Teodosiju da sedam godina kasnije (380. godine) proglasi hrišćanstvo za službenu religiju”.

Poslednjih godina upravo Niš je, navodi Prokić, postao poprište jedine bitke velikih sila koja se odigrava bukvalno na lokalnom nivou.

“Amerikanci i Rusi se obično geostrateški nadmeću u okvirima nestabilnih država i regija, ali ovog puta je to na nivou grada. Dve godine posle osnivanja RSHC-a u Nišu je osnovan Klub srpsko-američkog prijateljstva, prvi i za sada jedini u Srbiji. Američki ambasador je skoro svakog meseca tamo i prisustvuje aktivnostima Kluba, a američka Vlada obilato donira sredstva za bolnicu i ostale ustanove grada Niša. Ako se tome dodaju i donacije kompanije Phillip Morris International koja ima fabriku u Nišu, onda postaje jasan obim nadmetanja Zapada i Istoka u jednom gradu na Balkanu”.

Govorkanja da bi niški Crveni krst u skoroj budućnosti mogao da preraste u vojnu bazu stavljena su na ringlu od zemana kada je Srbija (deklarativno!) postala zemlja kandidat za ulazak u EU, posebno od otvaranja pristupnih pregovora.

Brisel je Beogradu nedvosmisleno predočio da približavanje Uniji “ne može da bude paralelan proces sa ruskom vojnom prisutnošću u Nišu i da Srbija, poput vrane na kolcu, ne može da sedi i na ruskoj i na evropskoj skamiji. Otada promakoše četiri godine, a sve miruje. Vojska Srbije radi još od 2000. godine po NATO standardima i sedište predstavnika Alijanse je usred Generalštaba, u Beogradu, ali se to (za sada uspešno) krije od javnosti”. (A i koja vajda ako se sazna?)

Iza zavjese – vojna baza

U vreme Hladnog rata sovjetska KGB (Komitet državne bezbednosti bivšeg Saveza sovjetskih socijalističkih republika) lansirala je preko štampe vest da CIA širi AIDS tako što negde u Pakistanu uzgaja komarce koji šire bolest (HRT1, 13. 4. 2006. godine, 1:00 sat).  Neka mlađi iščitaju 1984 Džordža Orvela i sve će im biti jasnije, a ni druga, američka strana nije bila imuna od straha – od komunizma.

Svojevremeno je američki glumac Robert Tejlor pozvan na ispoved jer se, glumeći ruskog seljaka, uneo u ulogu. Tejlor se pozvao na Peti amandman i – ćutao. U američkom zakonodavstvu od pre 226 godina (1791) postoji odredba prema kojoj se osoba pozvana da odgovara pred zakonom može – ukoliko ona sama ili njena odbrana misli da je to u njenom najboljem interesu – opredeliti na ćutanje, što joj garantuje i Ustav.

Čemu pominjanje američkog Petog amandmana? Nikako zbog mogućnosti da jednog dana onaj “niški koordinator” bude pozvan u ispovedaonicu kod svog ruskog gazde ili neki ovdašnji kod Aleksandra Vučića koji će da potraje i pretraje, već zbog stalne potrebe da se mi mali pravdamo pred “velikima”. Rusi i Srbi nemaju ustav ni blizu američkom i svakom petlu koji kukurikne pre vakta može da strada glava ili makar ode do rešetke kod nekog skrivenog mantijaša.

Što se RSHC-a tiče to je od prvog dana “vojna stvar”. U najmanju ruku je čudno da “darežljivi” Rusi predviđaju da će u Nišu i oko njega tako često da izbijaju prirodne katastrofe. Nije mi znano da negde u svetu, u nekoj zemlji, postoji slična organizacija iz druge države koja se tu instalirala i čeka prirodnu katastrofu da pritekne u pomoć. Do Bonstila, američke vojne baze u Uroševcu, svega je 120 kilometra, Niš ima aerodrom i na to cilja ruska humanost!

Na kraju i ovo: prema Vladinoj Kancelariji za evropske integracije donacije Srbiji za period 2000-2010 (u milionima evra) iznose: Evropska unija – 2.676,74, Nemačka – 713,60, SAD – 581,86, Italija – 272,73, Švedska – 214,58, Norveška – 120,06, Japan – 97,00, RUSIJA – 0,00, Kina – takođe “nula zarez nula”.

Neobično, “neprijatelji” nas pomažu, “prijatelji” – ne pomažu.

Novog boja na Čegru (31. maj 1809. godine) neće biti, a sumnjam da bi se našao i novi Stevan Sinđelić.

Inače, podržavam “neprijatelje”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera