Borba SAD-a za dominaciju: Od Berberskih ratova do Iraka

SAD traži od saveznika da učestvuju u misiji zaštite plovidbe u Hormuškom moreuzu (AP)

U aprila 1776, pred samo proglašenje nezavisnosti, Kongres je otvorio sve američke luke za trgovinu s bilo kojim dijelom svijeta koji nije pod britanskom vladavinom. Amerikanci su željeli proširiti svoj utjecaj i posvetiti se međunarodnoj trgovini. Samo dvije decenije kasnije američka trgovina procvala je na međunarodnom planu. Međutim, na veoma strateškom ukrštanju kod mediteranskih obala sjeverne Afrike berberski pirati, koji su stoljećima pravili haos, nisu štedjeli američke brodove.

Odmah nakon inauguracije Thomasa Jeffersona 1801. godine Yusuf Karamanli, paša od Tripolija, tražio je danak (jednak iznosu 3,3 miliona dolara 2017. godine) od nove američke administracije. Sjedinjene Američke Države ranije su dale sličan mito alžirskom deju (vladaru) kako bi osigurao američke brodove. No, Jefferson je uvidio da sistem podmićivanja žestoko slabi američku ekonomiju i odbio je zahtjev za davanje danka. Dogodilo se ono što je bila uobičajena berberska objava rata: Karamanli je presjekao jarbol na kojem je bila američka zastava ispred konzulata SAD-a u Tripoliju. Nakon bitaka dvije strane, koje su trajale godinama, Karamanli je potpisao sporazum za prekid rata 1805. godine, a SAD je izašao kao pobjednik.

Bojim se da ovo može izgledati kao spori djelić američke historije, no simbolika Berberskih ratova u vrijeme dolaska Amerike na međunarodnu scenu, kao i njen sljedeći pokušaj da nametne međunarodnu dominaciju traže dužu analizu. Berberski ratovi moraju se gledati u kontekstu nove američke države, koja je tek okončala dugu borbu za nezavisnost. Očevi osnivači SAD-a proglasili su nezavisnost od britanskog kralja Đorđa III 1776, a nakon nepuna dva i po desetljeća američki brodovi prelazili su Atlantik do obala sjeverne Afrike, spremni na direktan sukob s poluautonomnim osmanlijskim državama. Kad ju je izazvao Karamanli, mlada američka država nije oklijevala ići u rat protiv iskusnog gusara kako bi odbranila svoje trgovinske rute. U to doba SAD je bio relativno mali igrač u svijetu gdje su dominirale Velika Britanija i druge zapadnjačke kolonijalne sile, no to mu nije smetalo da pokrene svoju vojsku kako bi odbranio pravo na trgovinu.

Kako se rađala ‘moralna’ supersila

Berberski ratovi pokazuju kako od početka SAD djeluje u međunarodnoj borbi za moć, često u stilu jastreba. U svijetu relativne anarhije SAD je rano odlučio da će nametnuti svoje prisustvo i osigurati svoj suverenitet gdje god želi i po svaku cijenu. Sve do početka 20. stoljeća SAD nije imao razloga tražiti moralno ili pravno opravdanje kad se borio za ove interese na međunarodnoj sceni – slobodno je mogao napadati i uništavati sve dok se nije sudarao s nekim dominantnim evropskim igračima. No, to se promijenilo – barem na površini – nakon Drugog svjetskog rata.

Sjedinjene Američke Države ušle su u Drugi svjetski rat nakon napada na Pearl Harbor 1941, dvije godine nakon što je rat počeo. Iako je dotad formalno održavao neutralnost, SAD je dugo bio umiješan u rat pružajući pomoć saveznicima, jer je znao da je rat prijetnja sigurnosti i njegovoj trgovini. Kad je stao uz Veliku Britaniju u ratu, propaganda SAD-a prikazivala je taj pothvat kao jednostavnu ideološku borbu – Velika Britanija i SAD u ratu su kako bi “branili demokratiju” ostatka svijeta. Naravno, to je bio ekstremno jednostavan narativ: ulazak u rat bilo je pitanje vlastitog interesa SAD-a, koji je znao da će američka trgovina dugoročno trpjeti ako Njemačka pobijedi u ratu i zadominira cijelom Evropom.

Kad su na kraju saveznici pobijedili u ratu, zločini koje su počinili nacistička Njemačka i Japan oblikovali su dominantni narativ o sukobu na međunarodnoj sceni i doveli do početka nove ere, u kojoj se “moralnost”, kao i legalnost vojnih intervencija prvi put propituje (naravno, savezničko bombardovanje njemačkih civila u Dresdenu ili atomska bomba koju je SAD bacio na japanske civile odbačeni su kao “neophodne akcije”, preduzete samo kako bi se okončao rat). Uspostavljeni su Ujedinjeni narodi, s nadom da bi mogli spriječiti slično međudržavno ratovanje u budućnosti.

Bushevo licemjerje i napad na Irak

Kraj rata također je označio kraj eurocentričnog svjetskog poretka, a s obzirom na to da su se evropske sile oporavljale, SAD je automatski postao dominantna svjetska vojna sila. Nakon što je preuzeo moralnu superiornost tokom rata – kao branilac slobode od fašističke agresije – također je postao prva svjetska “moralna” supersila u tom trenutku historije. Preuzeo je odgovornost za stvaranje svjetske politike, ali nije dozvolio da ta nova uloga poremeti njegovu jastrepsku borbu za moć. Zaista, počeo je koristiti tu novu “moralnu” dinamiku kako bi radio što je uspješno činio od Berberskih ratova: agresivno branjenje svojih nacionalnih interesa i nametanje ekonomske i vojne dominacije.

Tokom Hladnog rata SAD se nastavio predstavljati kao moralna sila, ovog puta protiv “komunističke prijetnje”. Naravno, mimo propagandnih napora, moralno dvosmislene akcije SAD-a širom svijeta – od jugoistoka Azije do Latinske Amerike – tokom tog perioda pokazuju da je moralno legitimisanje njegovih akcija bilo ništa osim fasade. No, predstavljanjem SSSR-a kao najveće prijetnje novouspostavljenom svjetskom poretku SAD je uspio uvjeriti svoje saveznike da je on i dalje sila dobra. Nakon propasti SSSR-a SAD je nastavio s tom strategijom pružanja uslužnosti zakonima i normama u međunarodnim odnosima, zajedno s agresivnom borbom za vlastite interese, ali ovog puta bez većeg rivala.

U 21. stoljeću licemjerje američkih tvrdnji o moralnoj nadmoći postalo je još vidljivije kad je predsjednik George W. Bush odlučio pokrenuti operaciju “Iračka sloboda” u martu 2003. godine. U svom zloglasnom govoru poručio je Iračanima da je “dan njihovog oslobođenja blizu”. Busheva administracija tvrdila je da ima pravedan cilj, da je irački režim razvio i koristio oružje za masovno uništenje i činio ogromne zločine protiv ljudskih prava. Obrazloženje koje je administracija pokušala prodati jest da iračkom narodu trebaju američki ideali demokratije i slobode.

Igra je konačno gotova

Kako je svijet kasnije saznao, tvrdnje o iračkom oružju za masovno uništenje bile su zasnovane na lažima, a rezultat invazije nije bio tako utopijski. Tokom godina mnogima je postalo jasno da je SAD napao suverenu državu ne da donese slobodu i demokratiju nego da se bori za svoje nacionalne interese. Izgubljene su stotine hiljada nevinih života, a još više ih je zauvijek dobilo gore uvjete života. Petnaest godina kasnije iračka država i dalje je u ruševinama.

Predugo je SAD pokušavao koristiti apstraktne ideale poput slobode i demokratije da uvjeri međunarodnu zajednicu da se bori za moralne i pravedne ciljeve. No, topli i teški plašt moralne superiornosti kojim se SAD umotao nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu napokon pada. Nakon vojnih močvara u Korejama, Vijetnamu, Iraku i, naravno, Afganistanu američki imidž znatno je propao. Danas američka vojska može biti najbolja – i najutjecajnija – na svijetu, ali je SAD izgubio sva prava na tvrdnje da predstavlja moralnu superiornost.

Berberski ratovi poslužili su kao inicijacija američke namjere da uspostavlja pravila na globalnoj sceni i eliminiše izazivače toj dominaciji. Način na koji se SAD pokazuje svijetu nije se promijenio od tih početaka – jedno vrijeme uspio je u skrivanju svoje jastrepske potjere za dominacijom iza moralnih namjera, no ta igra konačno je gotova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera