Borzan: Hrvatska ima pravo na hranu iste kvalitete kao ostale članice EU-a

Biljana Borzan je ovih dana upozorila i kako se u Hrvatskoj dnevno baci i više od 1.000 tona hrane (Ustupljeno Al Jazeeri)

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Biljana Borzan u nekoliko je navrata, akcijama koje možda izgledaju banalno, ali doista imaju smisla, ukazala kako posao parlamentarca u Europskoj uniji može biti koristan velikom broju građana. Skrenula je pozornost europskim političkim ocima na činjenicu da državljani dobrog dijela Unije nemaju ni istu kvalitetu hrane, niti drugih artikala u trgovinama, iako im je to zapakirano u isto pakiranje kao i na Zapadu, potom se izborila da hrvatski građani plaćaju istu naknadu za dostavu proizvoda kupljenih u e-trgovini, ali i upozorila aktualne hrvatske vlasti da baš i ne vode računa o hrani koja se, po njezinim riječima, baca u ogromnim količinama. O tim svojim inicijativama eurozastupnica Borzan govori za Al Jazeeru.

  • Iako se nekome, naizgled, čini da posao zastupnika u Europskom parlamentu baš i nema smisla, a da su političari koji tamo sjede, kao i u državnim parlamentima, samo „dizači ruku“, primjer hrvatskih zastupnika govori suprotno. U tom smislu, posebno ste se istaknuli s nekoliko inicijativa. Posljednja od njih odnosi se na upozorenje na bacanje hrane. Je li moguće da se u Hrvatskoj dnevno baci više od 1.000 tona hrane i gdje ta hrana završi?

– Nažalost, moguće je. Na razini Europske unije godišnje se baci 88 milijuna tona hrane, a Hrvatska tu doprinosi s najmanje 400.000 tona. Prema podacima Ujedinjenih naroda, od ukupne količine hrane, koja se proizvede u svijetu svake godine, bacamo jednu trećinu. Zašto se hrana baca u ogromnim količinama? Odgovor je kompleksan jer se to događa na više razina. Poljoprivrednici ne mogu prodati, pa plodove zaoravaju ili puste da trunu. Prerađivači koriste samo dio sirovine, a ostatak bace. Trgovci ne uspiju prodati robu, a komplicirano im je donirati, pa bace. Građani loše planiraju kupnju namirnica, pa im se višak pokvari. U svakom od tih stadija potrebno je pokušati ili spriječiti bacanje ili hranu usmjeriti u donacije, životinjsku ishranu, kompostiranje, proizvodnju energije, itd.

  • Na koji način je moguće smanjiti bacanje hrane, jer se tu radi i o nečijim osobnim namjerama, nemaru i neodgovornosti? I što tu može uraditi hrvatska država?

– Prema procjenama iz istraživanja Europske komisije, čak 53 posto bačene hrane u EU dolazi iz kućanstava, što govori u prilog tome da su naše potrošačke navike jedan od glavnih uzroka problema. Prerađivački sektor doprinosi s 19 posto, ugostiteljstvo s 12 posto, proizvođači s 11 posto, a trgovački sektor s pet posto.

Manje od polovice građana EU razumije značenje “upotrijebiti do” i “najbolje upotrijebiti do”. Čim istekne datum odmah bacaju, iako u ovom drugom slučaju hrana može biti dobra još danima. Tražimo od Europske komisije da preispita pravila označavanja, ali i slučajeve u kojima prerađivači namjerno stavljaju prekratke datume kako bi prodali više robe.

Da bi EU do 2030. godine smanjila bacanje hrane za 50 posto, prvo mora znati koja joj je početna pozicija, koliko se sada baca. Da bi to znali moramo imati opće prihvaćen i ujednačen način kako se na razini EU mjeri količina bačene hrane. To ne možemo bez toga da se u svim državama članicama bačena hrana definira na isti način. Dok se ne ispune ti uvjeti, napori EU i država članica će biti parcijalni i nedovoljni za rješenje ovog problema.

  • Europa ima Fond za najpotrebitije (FEAD). Zašto nije zaživio u Hrvatskoj i što je potrebno da zaživi?

– Humanitarne udruge ističu kako izvan Zagreba humanitarne udruge često nemaju načina za prevesti i zaprimiti donacije. Nedostaje infrastruktura u vidu kamiona, skladišta, hladnjača, zato donacije nisu ravnomjerno raspodijeljene po državi i socijalne samoposluge u manjim gradovima su često prazne. Tu ulazi FEAD, fond EU koji dopušta sufinanciranje takvih mjera. Nažalost, naša ministarstva takvu mjeru nisu uključila u operativni program za taj fond. Članak 9. regulative o FEAD-u dopušta izmjenu operativnih programa. Stoga pozivam predstavnike ministarstava da krenu u to. Time bi se rješavao gorući problem s doniranjem u Hrvatskoj.

  • Obnašate dužnost izvjestiteljice Europskog parlamenta za bacanje i sigurnost hrane. U jednoj od svojih akcija upozorili ste, ali i dokazali, kako pojedine namirnice nemaju istu kvalitetu u nekim europskim zemljama na zapadu u odnosu na neke europske zemlje na istoku i jugu. Radi li se u toj priči o nemoralu proizvođača i distributera jer po njihovom promišljanju ono što je ‘good for Germany’ nije i ‘good for Croatia’?

– Naravno, prije svega je krivica na proizvođačima. Nakon mog istraživanja uglavnom su tvrdili kako je riječ o različitoj recepturi. To i ja tvrdim, ali ako je različita receptura, nemojte nam onda te proizvode upakirati i oglašavati isto kao i njemačkim potrošačima jer nisu isti. Odgovor iz Hippa, u kojem tvrde da je riječ o preferenciji potrošača, smatram pomalo komičnim. Sigurno male bebe u Hrvatskoj nisu odlučile kako baš žele jesti kašice s manje povrća i s manje omega 3 masnih kiselina koje su važne za zdravlje i razvoj djece.

  • Na koji je način je reagirala Europska komisija i jedemo li već sad hranu kakvu jedu i peremo li se istim deterdžentima kao na Zapadu?     

– Samo dva tjedna nakon što sam poslala rezultate u Komisiju, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je u svom obraćanju Europskom parlamentu u godišnjem govoru o stanju Unije po prvi put s najviše razine EU osudio problem različite kvalitete proizvoda za tržišta novijih i starijih država članica EU.

Europska komisija namjerava uložiti dva milijuna eura u razvoj metodologije za usporedbu kvalitete proizvoda na zajedničkom tržištu. Također, nacionalnim vlastima su poslane tzv. smjernice kako prepoznati slučajeve koji krše postojeću legislativu. Ovo je prvi dokument koji je Europska komisija napravila na ovu temu. Postignuće je što se napokon počelo konstruktivno djelovati. Nažalost, te su smjernice nedovoljno ambiciozne. Uz to, i dalje se forsiraju razlike samo kod hrane, a ja sam svojim istraživanjem dokazala da razlike postoje i kod neprehrambenih proizvoda, u ovom slučaju deterdženata. Smatram da su promjene zakona jedino rješenje.

  • Prije nekoliko dana, također na Vašu inicijativu, Europski parlament je izglasao svoju poziciju o Uredbi o prekograničnoj dostavi koja će hrvatskim građanima omogućiti jeftiniju prekograničnu dostavu, a malim i srednjim poduzetnicima olakšati izlazak na šire tržište. Jesu li i po tome neke članice i građani tih članica Unije ‘jednakiji’ od drugih?

– Prekogranična dostava je tri do pet puta skuplja od dostave unutar države članice, a što je posebno loše za Hrvatsku. Prekogranična dostava u manje država članice je u pravilu bar dvostruko skuplja nego u veće. Više od 30 posto hrvatskih građana kupuje online, i to više nego jednom mjesečno. Hrvatski građani koji kupuju preko interneta nisu ravnopravni s drugim kupcima u EU. Žale mi se na razlike u cijenu dostave za nas druge zemlje EU ili, pak, situacije kada uopće nema dostave za našu zemlju. Ta situacija je rezultat netransparentnog tržišta poštanskim uslugama gdje “jači tlači”. Cilj moje Uredbe je ostvariti veću transparentnost cijena dostave i bolji regulatorni nadzor nad pružateljima usluge dostave, kako bi u konačnici cijene dostave za krajnjeg potrošača ili mala i srednja poduzeća bile niže.

  • Iako se površnim promatračima čini da su stvari o kojima je riječ zapravo nevažne, vjerujem da se sami građani ne bi s tim složili. Jesu li i takve akcije u opisu poslova zastupnika i zastupnica u Europskom parlamentu? I koliko je truda, vremena, odricanja potrebno da se “izgura” jedna priča?

– Istraživanje o kvaliteti proizvoda je projekt koji sam sama inicirala. Svi zastupnici u Europarlamentu imaju budžet za promociju svog rada, a ja sam velik dio mog budžeta potrošila na financiranje ovog projekta, upravo zbog važnosti građanima. Takve analize su vrlo skupe, a mi smo ih radili u najboljim hrvatskim laboratorijima. Ovo je prvo istraživanje u EU koje je uključilo i neprehrambene proizvode, deterdžente i proizvode za higijenu, što je značajno poskupilo istraživanje. Građani su mi se javili i oko razlika u tehnici, kozmetici, pa čak i poljoprivrednim preparatima, ali nažalost novaca više nemam. U Odboru za unutrašnje tržište i zaštitu potrošača prolazi jako puno zakona koji utječu na svakodnevni život građana, a ja sam imenovana glavnom izvjestiteljicom za uredbu o prekograničnoj dostavi. U svakom dokumentu na kojem radim brinem, prije svega, o interesu hrvatskih građana. Rad na ovoj Uredbi trajao je oko godinu dana, ali ima dokumenata koji idu brže ili sporije, ovisno o vrsti, političkoj volji, te angažmanu izvjestitelja koji pregovaraju.

  • Koliko je, zapravo, u cijeloj ovoj priči i Bruxellesu bitno da pošalje poruku kako mu je stalo do svakog građanina Europske unije?

– Moj posao je da EU radi za ljude. Krajnji rezultat nekog zakona, njegov pozitivan utjecaj na život prosječnog građanina je moj najvažniji prioritet. Predsjednik Europske komisije Juncker je rekao kako Europa mora disati s oba plućna krila – s istočnim i zapadnim članicama. U Europi ne smiju postojati građani i potrošači drugog reda. Neprihvatljivo je da dio građana kupuje proizvode lošije kvalitete. Politički moment je odličan za ukidanje diskriminacije s kojom se borimo desetljećima, a mi iz novijih članica smo zbili redove.  

Izvor: Al Jazeera