Mostarac koji pomaže izbjeglicama u Norveškoj

Gradonačelnica Fauskea Siv Anita Johansen Brekke sa sirijskim izbjeglicama (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Harun Cero

Mostarac Ermin Krehić, koji je 1993. godine zbog rata u Bosni i Hercegovini izbjegao u Norvešku, sada i sam pomaže izbjeglicama, čiju sudbinu potpuno razumije.

Bivši novinar živi u norveškom gradu Fauskeu gdje je danas šef Ureda za izbjeglice te opštine.

Ljudi koji u Norvešku dolaze iz Sirije i drugih zemalja Bliskog istoka, tvrdi Krehić, su visokoobrazovani, školovani na prestižnim univerzitetima diljem Evrope.

Želja za životom

Oni vole razgovor, razonodu i željni su normalnog života kao i svi ostali ljudi, kaže Krehić.

“Najviše izbjeglica dolazi iz Sirije i Palestine. Ima dosta i sirijskih Kurda, koji su također jako obrazovani i fini ljudi, a ne ekstremisti, kako ih neki vole nazivati. Ti ljudi mrze Islamsku državu Irak i Levant puno više nego Evropljani jer su zbog takvih i sličnih grupa protjerani iz svojih zemalja. Neki dan mi jedan Sirijac priča da je u svojoj zemlji imao tri posla i da u snu nije mislio da će se desiti to što se desilo i da će biti protjeran.“

Krehić dodaje da u Norvešku dolaze i ljudi koji su po dvije-tri godine bili u izbjegličkim centrima u Turskoj i drugim zemljama Evrope, a kaže da je jasno da se toliko dugo ne može živjeti pod šatorom.

Sada oni u Norveškoj konačno imaju priliku da se smire i započnu novi život.

Ovaj Mostarac se često zna prisjetiti svoje sudbine i perioda kada je došao u Norvešku. Kaže da ga duša boli kada na televiziji vidi da policija tuče izbjeglice po željezničkim stanicama širom Evrope i da na njih baca suzavce.

“I ja sam prošao dosta toga sličnog. Provlačio se, borio se…  Kada smo mi iz BiH primljeni ovdje, Norvežani su nas znali samo sa televizijskih ekrana. Gledali su na nas kao na divljake. Te 1993. godine je u Norvešku došlo 13.000 Bosanaca i Hercegovaca, a kasnije će se pokazati da će to biti najbolje integrisana grupa stranaca u norveškom društvu.“

Krehić kaže da je Norveška postala otvorenija i puno bolje razumije probleme izbjeglica nego što je to ranije bio slučaj.

On, između ostalog, pomaže mladim izbjeglicama da nostrifikuju svoje diplome da bi mogli da pokažu svoje znanje i budu u službi države.

“Kada se nekome u Norveškoj odobri status azilanta, onda ta osoba mora da prođe jedan dvogodišnji program učenja jezika i privikavanja na norveške radne uslove. Upravo iz glavnog grada Osla, gdje 40 posto stanovništva čine stranci, dolaze pozitivna mišljenja o strancima, jer da nije njih Oslo bi stalo u razvoju. Stranci rade one poslove koje Norvežani ne žele da rade“.

Ima i onih koji u Norvešku dođu samo da bi dobivali socijalnu pomoć, tvrdi Krehić, ali njih je malo.                                                                                                                                                                 

Ermin Krehić sa izbjeglicom iz Afganistana

“Moram kazati da ima izbjeglica koje primaju veću socijalnu pomoć nego što ja imam platu. Norveške vlasti kažu da neće dozvoliti da se zbog nekolicine takvih ljudi uskrati socijalna pomoć ljudima kojim ona stvarno treba“, kaže on i dodaje da je proces dobivanja azila u Norveškoj pojednostavljen.

“Izbjeglice prvo budu smještene u azilantska prihvatilišta.

To su sobe sa zajedničkim kuhinjama i socijalna davanja su tu jako niska. Kada dobiju pozitivno rješenje, to jeste kada ih država prihvati kao azilante ili izbjeglice, onda moraju čekati da se presele u neku opštinu. Kada se presele u neku od opština ovdje tu njihova ekonomska situacija postaje bolja. Svaka opština samostalno reguliše nivo socijalne pomoći. Država pokriva stanarinu.“

Jedna izbjeglica, osim pokrivenih troškova stanarine i struje, mora da prima mjesečno približno 610 eura, jedan bračni par 900 eura i dodatke od otprilike 200 eura po djetetu.

Nažalost, ističe Krehić, svim izbjeglicama se ne odobri izbjeglički status, tako da oni moraju napustiti zemlju u određenom roku.

Ali, čak i u tim slučajevima Norveška im daje novac, ‘divlje pare’ da dobrovoljno napuste zemlju, što nije uobičajeno.

Ljudi iz politike se čak bune, kaže on, ako zbjeglice koje ne žele da napuste zemlju zatvore u neki od tamošnjih zatvora jer smatraju da oni nisu kriminalci.

Krehić je zaključio da Norvežani kada misle o izbjeglicama polaze od sebe jer su i njihovi preci tokom Drugog svjetskog rata doživjeli slične sudbine, kada su se ljudi masovno iseljavali u Švedsku.

Također, početkom 30-ih godina prošloga vijeka u Norveškoj su ljudi gladovali pa su se masovno iseljavali u Sjedinjene Američke Države.

“Ljudi relano gledaju na situaciju sa izbjeglicama. Baš neki dan čitam da je jedan bračni par ovdje prodao svoje auto da bi pomogao izbjeglicama i ja mislim da ljudi sve bolje razumiju njihovu situaciju“, zaključio je Krehić.

Izvor: Al Jazeera