Bosanska istočna željeznica: Nesta pruge, nesta hraniteljice

Prosvjeta, srpsko kulturno i prosvjetno društvo Sarajevo, nedavno je objavilo knjigu Bosanska istočna željeznica Milene Prajndlsberger-Mrazović. 

Knjiga, koja je značajno svjedočanstvo izgradnje uskotračne pruge kroz Bosnu i Hercegovinu, je ilustrovani vodič na bosanskohercegovačkim državnim željezničkim linijama  Sarajevo – Uvac i Međeđa – Vardište. Originalno je napisana na njemačkom jeziku pod naslovom Die Bosnische Ostbahn, a objavljena je 1908. godine u Beču i Lajpcigu.

Inicijatorka i urednica knjige je Dragana Tomašević i ovo nije prvi njen ovakav projekt. Do sada je istražujući po arhivama skinula prašinu sa dosta sjajnih tekstova koji su tematski upriličeni i objavljeni. Tomašević također govori o znamenitim ženama Bosne.

  • Otkud ideja za knjigu Bosanska istočna željeznica Milene Prajndlsberger-Mrazović?

– Otkrila sam je kada sam pravila knjigu o Sarajevu – Sve bih zemlje za Saraj'vo dala. Poželjela sam napraviti knjigu napisanu ženskom rukom o svom gradu. Tako da sam za knjigu koristila i opise Sarajeva Milene Prajndlsberger-Mrazović. Pošto je njena biografija zaista fantastična, našla sam i čitala ostale njene knjige. Učinilo mi se da je ova Bosanska istočna željeznica putovanje od kojeg mi danas zaista možemo puno naučiti. Vidimo u njoj  prošlost te kakvi su običaji bili i kako se živjelo. I ne samo to: ona opisuje izgled tih krajeva tada, ali i prije. Glavni lik knjige je željeznica kao simbol prosperiteta i modernog doba.

Mileni Prajndlsberger-Mrazović možda je bilo plaćeno da napiše tu knjigu, u to ne ulazim, ali je ispisala prelijep tekst. Nema tu nekih pohvala državi. Osjeća prugu kao nešto što će promijeniti život ljudi kuda prođe. Vidjela je ona dobre i negativne stvari koje donosi napredak društva s prugom ili bez pruge: istovremeno piše sa žalom o ljudima koji neće vidjeti prednosti novog vremena, ali i da izumiru običaji i predmeti koji su imali neku upotrebnu vrijednost. Mladima će pruga donijeti puno – školovat će se, lakše će trgovati i putovati. Kada su ukinute uskotračne pruge u Bosni, ostala je pjesma nesta pruge, nesta hraniteljice. Ta pruga zaista jeste bila hraniteljica. Zato sam željela da se knjiga prevede i objavi te da nam osvijetli naš život i taj period bosanskohercegovačke prošlosti.

Dragana Tomašević

  • Autorica je knjigu podijelila na geografske regije, a sve je ilustrovano fotografijama. Jesu li one bile i u originalnom izdanju objavljenom na njemačkom jeziku?

Ne može se stručnom terminologijom nazvati reprintom jer je prijevod, ali je sve kao u orginalnom izdanju. Tu ima slika koje je radio tada slavni Evald Art, naprimjer naslovna strana je njegova; ima i nekih drugih, koji nisu potpisani, a ima i amaterskih fotografija – tako je autorica napisala. Sve smo preuzeli iz originalnog izdanja.

  • Zanimljivo je kod Milene Mrazović da je ona svega nekoliko tekstova napisala na našem jeziku, a knjige je uglavnom pisala na njemačkom. Zbog čega je pisala knjige o Bosni i bosanskoj baštini (bilježila je bajke) na njemačkom jeziku?

– Rođena je u Hrvatskoj, u Bjelovaru (najvjerovatnije). Došla je u Bosnu sa ocem koji je bio austrougarski činovnik. Odlično je govorila naš  jezik, ali njemački je bio službeni jezik tada. Pošto je bila novinarka, urednica i vlasnica Bosnische Posta, pisala je na njemačkom jeziku. To je razlog zbog kojeg je ona u Bosni nepoznata. Ujedno, apsurd je da žena, koja je toliko pisala o Bosni, voljela je i poznavala, u toj svojoj posvojenoj i voljenoj zemlji ostala potpuno nepoznata. Nije to slučaj samo danas, devedeset godina nakon smrti, već je i za života bila nepoznata širim krugovima. Nasuprot tome, kad je umrla u januaru 1927. godine u Beču gdje je i živjela, sve novine su isti dan donijele vijest o njenoj smrti. Pisali su da je umrla bosanska spisateljica. Tako da mi knjige Milene Prajndlsberger- Mrazović danas zapravo prevodimo.

  • Život žena savremenica Milene Prajndlsberger-Mrazović na Balkanu bio je poprilično nepoznat široj javnosti, tako da je ona rasvjetljavala dijelove života unutar bosanskih porodica. Možete li nam nešto reći o tome?

– Imala je pristupa jer je odlično govorila naš jezik, ali je imala pristupa do određene granice. Moramo se vratiti u to vrijeme i da bismo to i razumjeli: Bosnu je u to vrijeme proputovala na konju sa svojom prijateljicom slikaricom Augustom Bock. One su ulazile u dosta kuća. Iako se ona mogla razumjeti – razgovarati sa dosta žena, sama činjenica da u to vrijeme dvije žene putuju Bosnom same morala je izazvati distancu kod tih žena. Sigurno su s njom razgovarale i pričale joj legende, bajke i recepte, ali su privatni život „zagradile“ i nisu s nekim „takvim“ dijelile ga. Milena je otkupljivala bosansku žensku odjeću, koju je klasificirala i testamentom kasnije ostavila Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

  • Zanimljivo je u vezi s Milenom Prajdlsberger-Mrazović da je zapisivala i bosanske bajke koje su važan dio bh. kulturnog sjećanja – folkolora.

– Zapisivala ih je također na njemačkom jeziku. I one su kasnije prevođene. 

  • Ovo nije prva Vaša knjiga ovog tipa. Zapravo, dosta se bavite ženama koje su u prvoj polovici dvadesetog stoljeća ostavile neki trag u bosanskohercegovačkom društvu. Dosta ste decenija života posvetili tim istraživanjima. Odakle ste krenuli u ta istraživanja i odlučili se suočavati sa izazovima i zaboravom koji ide uz te teme?

– Korijen toga je još u seže u gimnazijske dane kada sam sa puno uzbuđenja otkrila u kojoj kući je stanovala Andrićeva ‘gospođica’. Često sam prolazila kraj te zgrade i zamišljala kako me gospođica gleda. Kasnije sam to zaboravila, ali mi je uvijek zanimljivo znati pamćenje nekog mjesta, zgrade ili ulice. Važno mi je znati ko je tu živio, kada ili kako. Naročito je to izazovno kada su u pitanju žene, jer ženski životi su sakriveni ne samo nama danas, već su bili sakriveni i članovima te familije. Žene nisu smjele bolovati, biti tužne itd. Ipak, u svim tim okvirima koji su im zadavali, uspijevale su uraditi ono što su željele i sanjale. Fascinantno je kako su žene tada uspijevale ostvariti svoje želje, s vana sputane i kako su uspijevale izaći iz svojih okvira nečujno tako da mnogi ne shvate da su porušile ograde. Takve žene su mi bile zanimljive. To je naprimjer, Umihana Čuvidina, koja je pisala pjesme svome dragom i odbila se udati, što je za to vrijeme bilo zaista strašno. Odbila se udati je joj je vjerenik umro, a ona nije htjela drugog. Logika tog vremena bila je: pa šta ako je umro, naći ćemo joj drugog!  Tu je i Laura Bohoreta Papo, Staka Skenderova, Jelica Bjelović, itd. Sve su to sjajne žene koje nisu priznavale da nešto ne može zato što ti neko ne da.

  • Jedno od Vaših posebnih interesovanja u okviru pobrojanih istraživanja je Staka Skenderova, o kojoj također postoje oprečna mišljenja. Možete li nam nešto reći o tome?

– O Staki Skrenderovoj ima zaista puno nedoumica. Prva je to da se ne zna gdje je zaista rođena. Pretpostavlja se da je u Sarajevu 1928. godine, iako možda nije uopće rođena te godine i u Sarajevu već da je došla iz Prijepolja. Gotovo je sigurno da njena porodica jeste došla iz Prijepolja i da joj je otac umro dok je bila sasvim mala i da je živjela s majkom, sestrom i dva brata. Jedan brat bio je krznar, koji je radio za Tursku vojsku i uz njega je naučila turski.  Kasnije je i sama ugovarala poslove. Kao dijete su je oblačili u mušku odjeću. Nama je danas to čudno. Ljudi su tada imali vjerovanja da, ako žensko dijete oblače u mušku odjeću, bit će jača, da je neće neke zle sile dotaknuti i da će biti zaštićena. Staka je bila i kasnije ostala djevojčica koja nosi mušku odjeću i za koju se ne zna kako se opismenila. Zna se isto da je pjevala u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu – pop je morao uzeti nju jer nije bilo pismenog muškog djeteta. Vjera je imala posebno važnu ulogu tokom cijelog njenog života.

San joj je bio da otvori školu za djevojčice i uspjela je 1858. godine. Tada joj je bio tridesetak godina. Uspijevala je naći i sredstva za nju, ali i djecu koja će je pohađati jer na to se nije dobronamjerno gledalo. Zanimljivo je da je Staka bila savremenica sa Georgeom Sand, koja je živjela u Parizu, nosila je mušku odjeću i živjela je u braku bez papira. Postoji bitna razlika između njih dvije – George Sand je porušila za sobom sve – ona je bila sablazan; Staka za sobom ništa nije porušila – identitet je gradila po svojim potrebama. Kada je otvorila školu, svi su bili protiv nje, a najviše su se protivili srpski trgovci jer su smatrali da je to sramota.

  • Staka je po povratku sa hadža, na koji je sama putovala godinu, boravila kod sultana mjesec dana. Kako je dospjela do sultana?

– Za otvorenje svoje škole Staka je dobila ferman od turskih vlasti. Bila je jaranica sa Topal Osman-pašom.  Oni su se dobro razumjeli i on je svoje dvije kćerke slao kod nje u školu. Danas kada imamo priče o dvije škole pod jednim krovom to je nevjerovatan podatak za usporedbu. Topal Osman–paša pomagao je njenu školu i dao joj je pismo za sultana. Danas bi rekli – pismo preporuke. Na povratku iz Jerusalema svratila je u Stambol, gdje je bila mjesec gošća na dvoru sultana Aziza. Kad je krenula, sultan joj je dao dukata za njenu školu.

  • Svi znamo za Gazi Husrev-bega i njegovu vakufnamu, ali je malo poznato da je i njegova žena, udovica Šahdidar, također uvakufila svoju imovinu. Vi ste se i tom pričom bavili, kako kažete, u ženskoj knjizi Sve bih zemlje za Saraj'vo dala. Ko je bila Šahdidar?

– To je zaista fascinanstna priča. Gazi Husrev-begova supruga Šahdidar bila je robinja njegove sestre. Od robinje postala je vladarica. Poznato je da nisu imali djece, ali i da nikada nije doveo drugu ženu. Nadživjela ga je. Tekst njene vakufname zaista je prekrasan. Pored današnje Muzičke akademije u Sarajevu bila je kuća u kojoj je živjela i umrla.

  • Na dobre reakcije naišla je Vaša knjiga u kojoj ste sabrali tekstove o Bajramima, a njihovi autori su različitih vjera. Možemo li reći da su se ljudi nekada, kada je bila manja formalna pismenost, međusobno više poznavali i poštovali?

– Knjigu sam naslovila Bajram ide, posudila sam dio pjesme. U knjizi su sabrani tekstovi Bošnjaka i drugih koji su sa toliko ljubavi pisali o ramazanu i Bajramima u Bosni i Hercegovini da je to zaista jedno dragocjeno svjedočanstvo kako se na ovim prostorima živjelo prije. Isaije Mitrović ima prekrasnu pjesmu u kojoj čestita Bajram braći, ili naprimjer Svetozar Ćorović, koji ima prekrasne priče o Bajramu i ramazanu.

  • Imate li ideju da napravite knjige o Božićima sa istim konceptom?

– Počela sam prikupljati tekstove za knjigu o pravoslavnom Božiću. Ali po istom principu kao i za bajramsku knjigu, ne uzimam u obzir moderne autore. Malo mi je bezveze u knjizi imati radove sa živim autorima, a nemati one koji su nekada pisali. To zahtijeva puno istraživanja i rada u arhivima po starim knjigama i časopisima. Meni je kao da pravimo kuću bez temelja. Izdavač bi, kao i za bajramsku knjigu, trebala biti Narodna univerzitetska biblioteka.

Izvor: Al Jazeera