Bosanski jezik kao žrtva (ne)vremena

Piše: Jasmin Agić

Dugogodišnji kontinuirani napadi na bosanski jezik, u kojima se osporava pravo njegovog postojanja, samo je najvidljiviji dio šire i sistematski organizirane akcije negiranja države Bosne i Hercegovine i svih njenih državnih prerogativa, kažu sagovornici Al Jazeere. Napominju kako je bosanski jezik kulturološka, lingvistička i društvena pojava, koja ima korijene u govoru stanovnika Bosne i Hercegovine, a njegova znanstvena standardizacija dio je procesa kulturnog i političkog osvještavanja njegovih govornika.

I pored činjenice da je njegovo znanstveno ustanovljenje odavno završeno, a njegova jezička norma prihvaćena kao dio ustavno podrazumijevanih prava njegovih govornika, postojanje bosanskog jezika u bh. entitetu Republika Srpska neprekidno se osporava. Uzroci takvog ponašanja entitetskih zvaničnika načelniku opštine Srebrenica Ćamilu Durakoviću sasvim su razumljivi.

“Prije svega, jezik je važna komponenta nacionalnog identiteta i negiranje postojanja bosanskog jezika dio je dugogodišnje kampanje negiranja Bosne kao države. Kampanja negiranja Bosne počela je 1992. godine ratom, a kada to nije uspjelo, onda se to negiranje nastavilo i u mirnodopskom vremenu”, kaže Duraković.

“Jedna strana razumijeva da ima pravo negirati državu Bosnu i sve što je bosansko. Ta je kampanja nastavljena brisanjem prefiksa bosanski iz imena gradova u RS-u. Takav stav je uvreda za sve Bošnjake. Bošnjaci žive u sistemu gdje se institucionalno negira pravo na bosanski jezik. Negiraju nas kao činjenicu, koja živi i postoji na ovome prostoru. Negiranje bosanskog jezika nije eksplicitno negiranje jezika, nego negiranje Bosne kao države. To je primarni cilj napada na bosanski jezik”, dodaje Duraković.

Negiranje jezika stara je praksa

Problematiziranje pravnog statusa bosanskog jezika u RS-u dio je dugogodišnje prakse podrivanja državnih temelja, kaže književnik Hadžem Hajdarević, dodajući kako je današnji odnos prema bosanskom jeziku i Bošnjacima, kao njegovim autentičnim govornicima, historijski i politički sasvim razumljivo, jer je to “odnos izrastao iz jednog radikalno neprijateljskog odnosa prema državi Bosni i Hercegovini”.

“Svaku večer možemo gledati na našim televizijama kako se nacionalisti iz svih etničkih skupina razmeću svojim primitivizmom i svojom bahatošću i baš takvim ljudima ne treba nikakva Bosna i nikakav bosanski jezik”, kaže Hajdarević, uz konstataciju kako je djelovanje političara, koji su spremni dozvoliti da se uništava kulturno biće Bosne, krajnje pogubno.

“Koloniziranom umu domovina je uvijek negdje drugdje. Pitanje odnosa prema bosanskom jeziku samo je mali dio rasturanja bosanskohercegovačkih tradicijskih vrijednosti. Bosna se rastura ekonomski, rastura se u sferi kulture, obrazovanja, sporta, odnosa prema generacijama koje dolaze… Svi već svojim očima vidimo da je politika Milorada Dodika prema Bosni, Bošnjacima, prema bosanskom jezičkom i kulturnom naslijeđu… samo nastavak nacističke, genocidne politike Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića devedesetih godina prošlog stoljeća… Mora se pritom znati da se ne može osporavati ono čega nema. Bosanskog jezika ima sve dok ima njegovih govornika i sve dok ima dobrih pisaca koji svoja književna djela oblikuju na svome bosanskom jeziku”, jasan je Hajdarević.

Profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Sanjin Kodrić posljednje napade na bosanski jezik, u kojima se osporava pravo njegovog postojanja, vidi kao izraz višestoljetne prakse negiranja posebnosti bosanskog jezika i kulturne neponovljivosti njegovih govornika. Nema nikakvu dilemu i kao rodonačelnika procesa negiranja bosanskog jezika vidi Vuka Stefanovića Karadžića, koji je u svom radu negirao kulturni specifikum govornika bosanskog jezika, odričući im pravo ne samo da imenuju svoj jezik kako to oni žele, nego je čak dovodio u pitanje vrijednost njihovog osjećanja kulturne i političke posebnosti.

Na pitanje koji je najbolji i najučinkovitiji način da se odbrani autonomnost bosanskog jezika i ukine diskriminatorski odnos vlasti RS-a prema njegovim govornicima, profesor Kodrić odgovara:

“Tu diskriminaciju mogla bi i morala bi riješiti politika, a ako se i ove mogućnosti iscrpe, što je, nažalost, u Bosni i Hercegovini ipak moguće, s obzirom na tvrdokorne antibosanske snage, u konačnici ostaje sud. Pošto je bosanski jezik neosporna lingvistička činjenica potpuno jednako kao i srpski, hrvatski i crnogorski jezik, i pošto svaki pojedinac i svaka zajednica imaju neotuđivo pravo na svoj jezik i njegovu stvarnu nominaciju, nema sumnje da će na kraju makar sudske presude staviti tačku na diskriminaciju, napade i negiranje bosanskog jezika kao takvog. Uostalom, bosanski jezik preživio je i mnogo gora vremena, pa ipak postoji, a danas ga u Bosni i Hercegovini govori 52,86 posto njezinih građana, među njima i značajan broj nebošnjaka.”

Ministarstava mnogo, a brige nimalo

Za Hajdarevića veliki problem predstavlja i nedovoljno razvijena svijest o značaju njegovanja i razvijanja jezičke prakse bosanskog jezika kod velike većine njegovih govornika, kao i izostanak svake ozbiljne pomoći političkih elita i kulturnih institucija, koje bi, po svom unutarnjem osjećaju kulturne baštine, bile dužne pružati pomoć ne samo u odbrani bosanskog jezika od napada, nego i promovirati njegovu leksičku specifičnost.

“U postojećim bosanskohercegovačkim društvenopolitičkim uvjetovanostima, za status bosanskog jezika u državi Bosni i Hercegovini najodgovorniji su bošnjački političari i takozvani bošnjački intelektualci. Bošnjaci ministri, ministri za nekakva obrazovanja, nekakvu kulturnu politiku… do prije sedam-osam godina radili su na ukidanju Instituta za jezik u Sarajevu, najrelevantnije naučne institucije u proučavanju jezičkog naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Mnogi Bošnjaci, poznatiji u narodu kao ljudi-institucije, svoj maternji jezik, književno naslijeđe, povijest, iskustvo genocida, strah od budućnosti… prepoznali su više kao lični ‘privredni resurs’ negoli su se trudili unaprijediti rad kulturnih i drugih institucija u Sarajevu i državi Bosni i Hercegovini”, kaže Hajdarević.

Ljut na političare i intelektualce iz Sarajeva, Hajdarević krivnju za teško stanje u kojem se bosanski jezik nalazi vidi i u nemoći intelektualne zajednice da razvije adekvatne mehanizme afirmiranja bosanskog jezika, zaključujući kako često veću štetu prave oni koji ga formalno brane nego oni koji ga otvoreno osporavaju.

“Pogledajte ko su iza Daytona u [entitetu] Federaciji Bosni i Hercegovini i po kantonima bili ministri Bošnjaci za kulturu i obrazovanje… Ministri za kulturu tretirani su, zapravo, kao blagajnici za nacionalne i druge teferiče. Bosanski jezik ponekad treba braniti i od onih koji ga, kao, brane. Samo sistematskim, institucionalnim, antipopulističkim, trijeznim znanstvenim pristupom problemu afirmiranja bosanskog jezika i ukupnoga jezičkog naslijeđa u Bosni i Hercegovini moguće je polučiti odgovarajuće i dugoročne rezultate. Sve drugo je havetinjsko pišanje u postdejtonski profašistički vjetar”, kaže Hajdarević.

Nemoralni lingvisti

Negiranje bosanskog jezika nema nikakvog znanstvenog utemeljenja a “hajke” koje se decenijama vode s namjerom da se oduzme bosanskom jeziku pravo na postojanje motivirane su razlozima koji nisu lingvističke prirode, kaže profesor Kodrić.

Objašnjava da je postojanje i autonomnost bosanskog jezika neupitno, baš kao što niko nema pravo dovoditi u sumnju postojanje jezika drugih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. Praksu uglednih lingvista da se upuštaju u rasprave o naučnom utemeljenju bosanskog jezika on vidi kao poraz lingvističke nauke, koja nije uspjela odbraniti svoju profesionalnu samostalnost, a razloge takvog ponašanja dobrog dijela lingvista tumači željom da se osigura pseudoznanstvena utemeljenost upitnim ideološkim stavovima svojih političkih mentora.

“Zato je zaista tužno vidjeti čak i ugledne lingviste koji svjesno falsificiraju činjenice i tumače ono u šta, zapravo, i sami naučno ne mogu vjerovati. No, to je snaga ideologije, jer svaka ideologija počiva, prije svega, na negiranju i falsificiranju činjenica u ime nekog ‘višeg’, ideološkog cilja. U tom smislu, negiranje bosanskog jezika suštinski je, prije svega, ideološki motivirano, a tu ideologiju potom provode i lingvistička nauka i politika, svaka na svoj način i u međusobnoj sprezi”, rekao je Kodrić.

Bosanski jezik je kulturna specifičnost i kulturni fenomen svojstven samo Bosni i Hercegovini, kažu sagovornici Al Jazeere, podcrtavajući da je najbolja odbrana prava na postojanje bosanskog jezika njegovo promišljeno i kontinuirano baštinjenje. Izučavanje jezičke prošlosti, pravilna standardizacija književnog jezika i njegovanje pisane baštine najbolji su načini da se pokaže kako je bosanski jezik autonoman lingvistički entitet

Izvor: Al Jazeera