Bozzer: Trst, mjesto susreta kapitalizma i socijalizma

Ponte Rosso u vrijeme svog 'trgovačkog' vrhunca (Ustupljeno Al Jazeeri)

Gotovo tri puna desetljeća Trst je bio mnogo više nego renesansni grad, smješten na samoj granici između Italije i Jugoslavije, mnogo više nego jadranska luka koja je kroz historiju povezivala srednju Evropu s mediteranskim svijetom.

Od prvih političkih dogovora, koje je bivša Jugoslavija u italijanskim Udinama 1955. godine sklapala sa zemljom domaćinom, pa sve do sloma komunizma i raspada prvog i jedinog italijanskog komunističkog susjeda, Trst je bio mjesto na kojem su se spajali kapitalistički Zapad i socijalistički Istok.

Ambasador Minasi: Razmjena je ključ razvoja

“Veoma sam sretan što Ambasada Italije, sa Al Jazeerom Balkans, bosanskohercegovačkoj publici može predstaviti Alessija Bozzera i njegov film. Svjesni smo da riječi Trst, Jugoslavija mogu čudno zvučati onima koji su prije nekoliko godina u regiji pjevali ‘Trst je naš'”, rekao je za Al Jazeeru ambasador Italije u BiH Nicola Minasi.

“Ipak, želimo naglasiti da su razmjena i međunarodna saradnja ključ uzajamne dobrobiti u cijeloj Evropi, uključujući i ovaj dio kontinenta.

Poštivanje različitosti na osnovu razmjene i razmjena ključ su razvoja. Ne bismo se trebali bojati stvaranja novih veza u i izvan postjugoslovenskih prostora. Svojom dugom historijom, Trst je simbol i svjedok svega ovoga i razlog zašto je Italija bila domaćin Samita u okviru Berlinskog procesa prošloga jula.”

U ta tri desetljeća aktivne komunikacije s komunističkim susjedom, Trst i njegova nekad glasovita, a danas pomalo zaboravljena, pijaca Ponte Rosso predstavljali su prvi, a mnogima i jedini dodir sa svijetom zapadnog konzumerizma. Osjećati slobodu, biti potrošač, kupovati sve ono što su bili očiti simboli zapadnjačkog života bile su stvari zbog kojih su stotine hiljada Jugoslavena hrlile u Trst, a njihova etnička i kulturna šarolikost obilježile su historiju grada u drugoj polovini 20. stoljeća.

Dokumentarnim filmom Trst, Jugoslavija, koji je koprodukcijski podržala Al Jazeera Balkans, italijanski režiser Alessio Bozzer podigao je spomenik jednom iščezlom vremenu, u kojem je, i pored “željeznih zavjesa” i Hladnog rata, postojalo mjesto u kojem se toleriralo prelaženje granica, poticala trgovina i afirmisro susret s ideološki drugačijim svijetom.

Trst i njegova slavna pijaca Ponte Rosso bili su, kaže Bozzer, jedinstveno mjesto u vremenu blokovske podjele svijeta, a snimanje filma o toj geopolitički pitoresknoj tački svijeta mora pokazati koliko je to bio “ventil” za održavanje privida normalnosti. Dodaje kako misli “da je u priči o gradu o Trstu važno naglasiti da je to bilo strateško i važno mjesto za ostatak Evrope u odnosu prema Istoku. Uvijek je bio tačka reference za ljude koji žive u balkanskim državama”.

Autobusi iz Jugoslavije u Trstu

  • Rekli ste da je Trst bio ‘dodir Istoka i Zapada’ i da je dolazak u Trst bio, u neku ruku, čin prihvatanja slobode. Osim toga, koji su bili razlozi da su Jugoslaveni u tako velikom broju dolazili u Trst i posjećivali pijacu Ponte Rosso?

– Priču sam sklopio iz mnogo priča i za mnoge ljude dolazak na Ponte Rosso bio je simbol slobode. Jedna žena iz Sarajeva, koja godinama živi u Trstu, napisala je u jednom članku da je za nju, kad je bila mlada, Ponte Rosso bio mjesto koje najviše pamti po mnogobrojnim bojama. Ta ideja da se iza druge strane granice nalazi pitoreskan život – to je, po mom mišljenju, veoma simbolična stvar. Doći na Ponte Rosso bio je izbor slobode, a svi ljudi iz bivše Jugoslavije rekli su mi tokom snimanja filma da je na određeni način socijalistička vlada žmirila na jedno oko kad je bio u pitanju dolazak u Trst. Vlada je bila otvorena prema ideji da dozvoli ljudima dolazak u Trst jednom ili dvaput godišnje.

Otkrio sam i još nekoliko zanimljivih stvari. Tršćani su tokom sveg tog vremena smatrali da su svi ti ljudi bili jednaki, ali ja sam otkrio da nije tako. Bilo je dosta razlika među ljudima koji su dolazili u Trst. Recimo, ljudi iz Zagreba i Ljubljane rekli su mi da nikad nisu bili na Ponte Rossu. Bili su u Trstu, u kafićima, restoranima, kinima, dolazili su autom, ali nikad nisu bili na Ponte Rossu. To je zanimljivo, jer to pokazuje da se dolazilo iz raznih pobuda i to je bilo, u jednu ruku, socijalno pitanje.

  • Ponte Rosso bio je moguć zbog međudržavnog ugovora iz Udina i posjete italijanskog premijera Alda Mora Jugoslaviji 1966. godine. Koliko je otvorenost Ponte Rossa bila stvar političkog dogovora, a koliko je to bila ‘ekonomska nužnost’?

– Mislim da su dvije stvari išle zajedno. Nakon ‘50-ih postojala je jaka politička volja da se otvori granica i mislim da je politika zaista željela otvoriti granice i dozvoliti ljudima da prelaze granicu kako bi kupovali stvari. Ekonomski odnosi bili su veoma važni za bivšu Jugoslaviju. To je razlog zbog kojeg su svi Jugoslaveni mogli posjedovati pasoš tokom ‘60-ih. Mislim da su svi ovi politički rezultati došli nakon ekonomskih razloga, ali ostaje činjenica da je sporazum iz Udina bio prekretnica, a da su odnosi dvije države postali jako dobri nakon posjete italijanskog premijera Jugoslaviji. Politički odnosi otoplili su i takvi su ostali sve do sredine ‘80-ih, kada su narušeni.

  • Iako se na pijaci trgovalo mnogim robama, naprimjer kafom i životnim namirnicama, glavni razlog dolaska Jugoslavena bio je džins. Koliki je simbolički značaj džinsa u ‘prekoračenju’ granica?

– Blue jeans postao je simbol veza i jednog vremena, i dolaska u Trst, ali je to prvo postao u Italiji. Ne možemo negirati da je za cijelu Evropu Amerika postala simbol kapitalizma i potrošnje. To je činjenica. Čak su i u Italiji blue jeans i vesterni i američka kinematografija bili simboli slobode i boljeg života. Tako se sve to prelilo u Jugoslaviju. Za većinu Jugoslavena to je bilo još i jače potcrtano, jer su živjeli pod socijalizmom. To je veoma jednostavan transfer. Ova kultura, koju je simbolizirao džins, transferirala se iz SAD-a, preko Italije, u bivšu Jugoslaviju. Najzabavnije u tom procesu utjecaja jest da je najvažniji i najpopularniji proizvođač džinsa “Rifle” ustanovljen u Italiji, u Toskani, ali i dalje ostaje simbol Amerike. Sve se transferiralo u Jugoslaviju jer smo bili bliski i jer su Jugoslaveni bili povezani s italijanskom popularnom kulturom i blue jeans na prirodan način postao je u Jugoslaviji simbol slobode.

  • Transferirane su knjige, filmovi i popularna kultura u Jugoslaviju. Kako objašnjavate tako veliki utjecaj italijanske pop-kulture u Jugoslaviji?

– Mislim da je to bilo zato što smo bili pristupačni, a Jugoslaveni su bili prirodno okrenuti prema svim stvarima koje su tada u Italiji bile popularne. Tačno je da su mnogi Jugoslaveni dolazili u Italiju, u Trst, kako bi bili u toku s onim što se zbiva u američkoj i italijanskoj kinematografiji, ali treba biti korektan i reći da su mnogi američki filmovi dolazili i direktno u Jugoslaviju. Ne smijemo zaboraviti da je [Josip Broz] Tito imao veliku strast prema holivudskim filmovima i američki filmovi direktno su se distribuirali u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da je bilo prirodno da, recimo, muzika između dvije zemlje bude povezana, jer se u Jugoslaviji pažljivo pratilo šta se događa na italijanskoj muzičkoj sceni i ja u filmu pokazujem kako su ljudi iz bivše Jugoslavije dolazili u Trst da bi kupovali ploče. Mislim da je sve to bilo veoma prirodno i organski.

  • Gubi li Ponte Rosso s padom komunizma, ratom u bivšoj Jugoslaviji i zatvaranjem granica zauvijek ‘ulogu’ koju je imao tokom tri desetljeća svoje kulturno-ekonomske renesanse?

– Da, to je bio konačni kraj pijace. Bilo je i prije kriza, recimo tokom ‘80-ih, ali to je bila politička kriza, jer je u određenom trenutku vlada Jugoslavije odlučila zatvoriti granicu, ali ju je poslije ipak ponovno otvorila. Godine 1991. sve se mijenja, ali nakon toga se i cijela Evropa mijenja. Za samo deset godina Evropa je postala potpuno drugačija u političkom smislu, a u mnogim gradovima današnjih država Jugoslavije možete naći stvari koje imate u bilo kojoj drugoj državi Evrope. Sada više nema smisla da Ponte Rosso postoji. Jer, ako putujem u Beograd, Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo… mogu naći istu odjeću, isti blue jeans kao i na Ponte Rossu. I dalje postoji neka vrsta male kulture trgovanja u okolini tršćanske granice.

Tršćani i dalje vole ići u Sloveniju kupovati, recimo meso, ali to se odnosi samo na ljude koji žive u okolini granice. Kad bih se ja odlučio prelaziti granicu da bih nešto kupovao, onda je to samo jedna vrsta egzotičnog putovanja, avanturizam, jer mi jednostavno dođe da idem kupovati u supermarketu druge države, što se odnosi i na ljude iz Slovenije ili Rijeke, ili bilo kojeg mjesta koje se nalazi u nekoj široj blizini tršćanske granice. To je druga motivacija. To se sada odnosi samo na ljude koji žive u blizini granice. Ponte Rosso je operisao s nacijama, jer su tada ljudi putovali po 20 sati kako bi došli na Ponte Rosso, što je sada potpuno nemoguće.

Ambasada Italije u Bosni i Hercegovini, u saradnji s Al Jazeerom Balkans, organizira premijeru filma Trst, Jugoslavija u četvrtak u 18:00 sati u sarajevskom kinu Meeting Point. Film će biti emitiran u programu Al Jazeere Balkans u utorak, 5. decembra, u 17:05 sati.

Izvor: Al Jazeera