Branka Veselinović humanošću i dobrotom prkosi godinama

Ako je neko dobar čovjek, ne mogu ga učiniti lošim ni zla vremena, ni zli ljudi, tvrdi Branka Veselinović (Al Jazeera)

Godine joj opraštaju zato što ih ne priznaje. Prkoseći im, ostala je mlada u duši, neugaslih iskri u očima, uznoseći svud oko sebe nadu, dosledna veri i dobroti.

Najstarija glumica ex jugoslovenskog glumištaBranka Veselinović uplovila je ove jeseni u 100. godinu, ali za nju su protekle decenije samo brojke. Nisu joj bitne one biološke, već psihološke, jer – kako kaže – “važno je verovati da je život sjajan, iako nije beskrajan”. A starosti se, veli, ne treba ni plašiti, ni stideti.

Neumorna, vedrog duha i fascinatne energije, uprkos otežanom kretanju zbog stare povrede, hita da nas dočeka na stepeništu svoje kuće, ljupka poput devojčice.

“Ako je neko dobar čovek, ne mogu ga učiniti lošim ni zla vremena, ni zli ljudi” – ta jednostavna istina, koju je neko davno zabeležio, suština je životne priče Branke Veselinović – glumice, humaniste, dobrotvorke, pesnikinje, slikarke, doživotne ambasadorke UNICEF-a, zaštitnice i odanog prijatelja velikih i malih, starih i mladih, učenih i prostodušnih – kome god nevolja zakuca na vrata. Ili, pak, samo želi da im ulepša detinjstvo, olakša starost i odagna bolest.

Glumački bard

Satima smo pričale i tek posle, sabirajući utiske, primetih – ni jednog časa se nije požalila na nevolje, problem ili teškoće nevolje u životu. Baš ni jednog.

Branka, neporecivi glumački bard i van granica bivše Jugoslavije, tokom duge profesionalne karijere odigrala je mnoštvo uloga, niti ih je ona sve prebrojala, niti su to uspeli njeni dosadašnji biografi. U matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu bilo ih je na desetine, počev od prve predstave JDP-a u aprilu 1948. godine, u komadu Kralj Betajnove. Za ulogu Gine u Nušićevoj Ožalosćenoj porodici dobila je Sterijinu nagradu.

Nizale su se uloge na filmu, u tv-serijama, radio-dramama, ali je pozorište bilo i ostalo njena večna ljubav. Glumila je Branka Veselinović od Vardara do Triglava, ali i u Americi (Majku hrabrost igrala je na engleskom), u nekadašnjem Sovjetskom savezu, bivšoj Čehoslovačkoj, Nemačkoj… Obilazila je sve meridijane, često u društvu velikih pesnika i sa svojim Mlađom, uveseljavaljavajući publiku na tečnom ruskom, engleskom, nemačkom, češkom, mađarskom, slovenačkom, makedonskom…

Još iz rodne kuće u Starom Bečeju i u Novom Sadu naučila je da svira klavir, a stihove piše i s lakoćom recituje. Kaže, svi su u porodici bili talentovani za jezike i umetnost, roditelji i njih šestoro braće i sestara.

“Ja sam Vojvođanka, kao što znate. Pre neku godinu u Novom Sadu reče mi jedna dama: ‘Tako lepo imitirate vojvođanski…’ A ja kažem: ‘To jedino ne moram imitirati…'”

Glumila je Branka “ko bi ga sad znao koliko puta” i pred Josipom Brozom Titom. Kaže, pozivao ju je nekadašnji predsjednik Jugoslavije kad su u goste dolazili strani državnici I ambasadori, jer je glumila na mnogim jezicima, imitirala je Amerikance pred Rusija, a Ruse pre Amerikancima, dobro ih zasmejavala i ne seća se da se neko ljutio ili negodovao.

“Nije Tito zvao samo mene, nego i [Miodraga Petrovića] Čkalju, i Miju [Aleksića], i druge komičare. Jedanput, vidim, nema Čkalje, pa pitam Maršala zašto ga nije pozvao. A on se nije naljutio, nego se još pravdao: ‘Znaš, Branko, ti se bolje snalaziš s jezicima…'”, priseća se Branka I prznaje: “Ja nisam nikad bila član Partije i Tito je to znao, ali mi nikad ni reč nije rekao, niti zamerao…”

Poslednju zvaničnu ulogu, već kao penzionerka, u poznih 85 godina, Branka je odigrala u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u Kaohovljevoj predstavi Tri sestre. Premda u devetoj deceniji, igrala je kao u najpoletnijim godinama, kada je, sticajem okolnosti, pala iza bine sa tri i po metakvra visine i teško ozledila nogu.

“Shvativši šta mi se dogodilo, publika je ustala I počela da skandira: ‘Ne daj se, Branka… Drži se, Branka…’ Bilo je to dirljivo i potresno”, seća se naša sagovornica.

Da li bi danas prihvatila neku ulogu? Suvišno pitanje. Odgovor je: “Naravno, da, vrlo rado. A glumila bih, verovatno, neku veselu bakicu, koja zasmejava i bodri ljude.”

Jer, najveći i retki talenat među glumcima u svojoj karjeri pokazivala je kao komičarka. Vedrinu – i bez glume i bez pozorišta – zadržalala je i dan-danas, sa punih 99 godina i koji dan više.

Dar je darovati

Koliko život može biti bogat – nemerljivo je novcem, jer ga važnije stvari ispune. Branki Veselinović materijalno je nebitno, a obrazloženje je krajnje jednostavno: “Niko od nas ništa neće poneti gore, kad pođe kod Boge.”

Skroman je danas dom Branke Veselinović. Skoro sve iz porodične kuće darovala je u humanitarne svrhe, za one koji nemaju.

“A i šta će mi, imam nacionalnu penziju i veliki deo odvojim za one kojima je potrebnije”, veli i dodaje da su sećanja i darovanja najvažniji. Na “odru uspomena”, maloj komodi pored vrata dnevne sobe, poređane porodične fotografije, slike iz detinjstva, mladosti, crno-bele fotografije njene porodice i životnog saputnika i kolege Mlađe Veselinovića.

“Ovo je moja mala crkva. Brak dug 64 godine, isto toliko ljubavi i razumevanja kojm zaborava nema”, besedi Branka, lagano dodirujući Mlađin omiljeni džemper, okačen na vratima sobnog ormara. Tako mu se, kaže, obraća ujutru i uveče, za “dobro jutro” i “laku noć”.

Kako su se upoznali, posebna je priča u glumačkim krugovima i njena.

“Igrali smo u predstavi Ribarske svađe. Mlađa je bio Bepo Ribar, a ja Ursula Pulenta. Biće da smo se grlili uverljivije nego što su uloge zahtevale. Primetila je to Mira Stupica, pa posle pita Mlađu ima li ima devojku. On rekao da nema, a znala je i da sam ja bez momka. Posle su nas svi pitali: ‘A kad će početi vaša ljubav, privatno?’ I eto, počeli smo spontano da se volimo, pa tako – 64 godine! Dok Mlađa nije otišao kod Boge, a ja nastavila da ga volim”, objašnjava Branka, ponosna što im je Mira Stupica bila venčana kuma.

A na fasadi njihove porodične kuće na Vračaru, ispod krova, pod kojim su Branka i Mlađa zajedno živeli više od šest decenija, reljef sa velikim ćiriličnim inicijalima B i M.

“Moj Mlađica me je u svemu razumevao, pratio me u svim dobrotvornim akcijama, zajedno smo osnovali Fondaciju za pomoć invalidnoj deci, organizovali glumačke priredbe u humanitarne svrhe. Nismo imali svoju decu, ali smo svu drugu smatrali svojom i posvetili se radosti drugih. Novac nam nikad nije bio važan”, kaže naša sagovornica, žurno se spremajući u jednu osnovnu školu na priredbu, gde će đacima prirediti svoj dečji dramski program, imitirati, recitovati im i igrati sa svojim glavnim “kolegom” u ovim predstavama.

Lutak Sarmiko, kojeg je davnih godina dobila u Moskvi, grli je dok su zajedno na pozornici, a ona mu zauzvrat “udahnjuje dušu”.

“Idem često i u domove penzionera, kod starih, od kojih sam, eto, ja starija. Imitiram glumce i pevače, malo ih nasmejem. Nije to uvek lako, znaju da gunđaju. Evo, skoro mi je jedna gospođa dobacila iz publike kako i ona ume ‘sve to da izglumata’. A ja joj kažem: ‘Ma može, samo me sad ne prekidajte…’ Posle se izvinjavala…”

Branka i Mlađa Veselinović osnovali su, takođe, i Fond za najbolju godišnju glumačku nagradu pri Jugosloslovenskom dramskom pozorištu. Zna se da su uložili najamnje dva miliona dinara, ali nikad to nisu isticali, jer njima nije bitno.

Drugovanje sa Andrićem, Stupicom…

“Imala sam sreću da se družim i da budem prijatelj sa divnim i velikim ljudima. Iz glumačkih krugova sa Mirom Stupicom, Marijom Crnobori, Rašom Plaovićem, Nikolom Simićem, Čkaljom, Mijom… I mnogim drugima kojih više nema. Ali i sa Desankom Maksimović, koju sam naročito volela i mnogo smo zajedno putovale na gostovanja, Ivom Andrićem, koji mi je jednom prilikom čak i pomagao na sajamskom štandu u prodaji knjiga i lutkica u humanitarne svrhe. Prijateljevala sam i sa Mirom Alečković i mnogim drugim dragim ljudima. Svi oni su obeležili moj život i ta sećanja ne blede”, priča Branka Veselinović.

Ne postoji jednostavan odgovor na pitanje – šta je ispunjenje njenog života?

“To koliko sam bila voljena… Gde god da odem, priđu mi, oslove me, nasmejemo se zajedno, razveselimo, podelimo dobrotu. Volela sam sve što sam činila i radila sam sve što sam volela. A imala sam mog Mlađu, ljubav mog života. I dalje slikam, sviruckam, recitujem, ujutru odradim svoje vežbe i sećam se, Ne valja mozak ostaviti ‘na otavu’. Ja nisam stala i ne odustajem – i dalje, pišem i dišem i ničega me nije strah. Nemam savet za dugovečnost, jer kako ćeš ispuniti život, kako želiš da ga živiš – to je ipak stvar karaktera i duše”, govori u jednom dahu ova duhom mlada devedesetdvetogodišnjakinja.

Kaže kako rado priča sa novinarima, jer je “dobro kad se neko seti da sam živa”.

Istina, život Branke Veselinović je više knjiga, nego tek priča za medije. A ona je deo te knjigu već ranije osmislila na svoj način – ukoričila je dečje mudrolije, stihove poznatih pesnika i nazvala je – kako bi drugačije – Knjiga o dobroti. A u knjizi poruka: “Osmeh i dobrotu primate na dar, Dobrota je uvek ona prava stvar”.

Naravno, sav novac od prodaje ove knjige, ilustrovane njenom umetničkom rukom, namenjen je invalidnoj deci. A deca su joj u toj zajedničkoj knjizi zabeležila:

“Želimo da živite još sto ljeta, jer prava ste legenda ovog sveta…”, “Dobrota je nešto što ne može da se potroši, dobrota je nešto što ništa ne košta. Dobrota se dobrom vrati. Hvala našoj Branki za dobroti, jer ona je njeno drugo ime…”

Izvor: Al Jazeera