Britanija se mijenja

Vlada koja preuzme vlast u Westminsteru 2015. moraće da smanjuje razdor između elite i običnog svijeta, piše autor

Piše: Boško Jakšić

Škotska ostaje u Britaniji posle referenduma koji je bio najveći nacionalni izazov Ujedinjenom Kraljevstvu od vremena nezavisnosti Irske pre gotovo jednog veka. Demokratija je trijumfovala a izbegnuto je cepanje imperije u kojoj sunce nekada nikada nije zalazilo. Splasnula je geopolitička turbulencija Zapada, sačuvana je kohezija NATO , za izvesno vreme i EU, laknulo je vladama suočenim sa secesionizmom, tržišta su odahnula, britanski premijer verovatno neće morati da podnosi ostavku osam meseci pre izbora, ali mnoge stvari u državi četiri naroda nikada više neće biti kao što su bile.

Iza jednostavno sročenog pitanja “Da li Škotska treba da bude nezavisna zemlja?” skupilo se toliko rizika i neizvesne budućnosti da ni separatisti ni unionisti nisu imali jasan odgovor šta će sutra. Posle duge kampanje, obeležene emotivnim argumentima i hladnim ekonomskim računicama, učtivim TV duelima i ratom po medijima, svaka pobeda unapred je ostavljala rane koje će tek morati da budu zalečene.

Obećana decentralizacija

Harizmatični škotski premijer Alex Salmond predvodio je kampanju “da” otcepljenju posle 307 godina zajedničkog življenja. Sean Connery se nadao: “Jednostavno rečeno, nema kreativnijeg čina od stvaranja nove nacije”.  Andy Murray je agitovao: “Učinimo to”.

Pozivu na otcepljenje doprinela je i ekonomska kriza. Iako separatizam nije stvorila – on odavno tinja ispod površine 

Britanski premijer David Cameron očajnički je molio Škote da ne pocepaju britansku “familiju naroda”, kraljevinu koja vekovima nije gradila centralno koordinisani nacionalni identitet poput Nemačke i Italije pod Bismarckom i Garibaldijem, ili Francuske pod Napoleonom.

Relativno ubedljiva pobeda glasa “ne” ipak menja Britaniju čija je vlada već obećala decentralizaciju i više moći Edinburgu, što će se tek osetiti u Velsu i Severnoj Irskoj. To je Cameronov odgovor na ono što je umnogome generisalo škotski separatizam: rastući osećaj frustracije i otuđenja od moći koncentrisane u Londonu. Salmond je nudio magičnu reč omiljenu kod većine političara: Promena. Menjajte vladu konzervativaca, stanje nacionalnog zdravstva…

Pozivu na otcepljenje doprinela je i ekonomska kriza. Iako separatizam nije stvorila – on odavno tinja ispod površine – kriza je pomogla u formi eksplozivne mešavine nacionalističkih osećanja, naglog osiromašenja i pojačanog uverenja da bi “svako na svome” bolje prošao nego da neki centar ima konačnu moć odlučivanja.

Salmond je koristio ekonomiju kao ključni argument svojih propovedi. “Manje nezavisne nacije sada imaju korist od svojih prirodnih ekonomskih snaga – fleksibilnost, brzinu odlučivanja i sposobnost da jasno definišu svoje nacionalne interese i strategije”, izjavio je on pre dve godine u Čikagu.

Pristup mi se čini nekako problematičan. Prvo, jer ima mnogo više “manjih” nego uspešnih nacija. Drugo, to je u suprotnosti sa opšteprihvaćenom doktrinom da “manje nacije” nemaju šansu u globalizovanom svetu i da nečemu mogu da se nadaju samo kroz zajednički napor. Zar ovaj Salmondov aksiom ne ruši Nobelova nagrada koju je Evropska unija dobila 2012. kao pozitivan primer “snage integracije”.

Ipak, možda paradoksalno, globalizacija i integracije, kao anti-teze nacionalizmu, imaju svoj uticaj u raspirivanju sukoba između centrifugalnih i centripetalnih snaga. Nacionalisti koji su se vekovima međusobno sukobljavali teško su se mirili sa slobodom trgovine, monete, kapitala, pasoša, regionalizacije…

Snažan nacionalizam

Škotska je najnovije podsećanje koliko je nacionalizam živ, koliko može da bude snažan i u kolevci savremene demokratije. Uostalom, sistem država-nacija stvoren je pre pojave globalizacije. Ideja o nacionalnoj državi promoviše se po Evropi još od vremena Ugovora iz Westphalie 1648. koji je postao matrica savremenih država.

Kada je 6. septembra objavljeno istraživanje YouGov, koje je prvi put dalo prednost indipendentistima, u zvaničnom Londonu zavladala je panika.

Pokazuje se da globalizacija uprkos rušenju barijera među državama ne sputava nacionalizam. Njihov odnos je odnos međuzavisnosti u kome jedno vodi drugome, jedno promoviše drugo. Iako su države-nacije stvorile globalizaciju, rekao bih ipak da globalizacija danas pojačava nacionalna osećanja.

Zar to nije objašnjenje uspeha anti-EU stranaka na ovogodišnjim izborima za Evropski parlament? Proces fragmentacije Evrope, započet krajem Hladnog rata usponom nacionalnog romantizma kakav je kontinent poznavao u 19. veku, nije zaustavljen iako su mnoge nove zemlje u međuvremenu postale članice EU.

U takvim okolnostima uticaj škotskih secesionista je rastao. Kada je 6. septembra objavljeno istraživanje YouGov, koje je prvi put dalo prednost indipendentistima, u zvaničnom Londonu zavladala je panika.

Premijer Cameron obratio se za pomoć Gordonu Brownu, laburisti koga je izbacio iz Downing Streeta 2010, i bivšem laburističkom ministru Alastair Darlingu koji je po Škotskoj vodio kampanju “Bolje zajedno”. Cameron je putovao za Škotsku nalažući da se nad Downing Street 10 vijori plavo-beli krst škotskog Saltire. Zajedno sa liderima laburista i liberalnih demokrata, Ed Milibandom i Nick Cleggom, potpisao je zajedničku deklaraciju koja Škotskoj obećava veću moć u slučaju negativnog glasa.

Secesija je pretila da znači početak kraja liderstva političara koji se pristankom na referendum nadao u jasnu pobedu unionista. Cameron je sve vreme ponavljao da se neće povući, ali moraće da prihvati odgovornost za sporazum o referendumu koji je potpisao sa Salmondom oktobra 2012. Veliki broj njegovih torijevaca smatra da je time prihvatio nepotrebno visoke rizike.

On je taj koji je odlučio da Škotima ponudi jednostavan izbor ostanka ili izlaska iz Unije, umesto da prihvati opciju Škotske nacionalne partije (SNP) o povećanoj samoupravi unutar Britanije. Posebno mu zameraju tajming glasanja, formulaciju referendumskog pitanja i odluku da prag glasanja sa 18 spusti na 16 godina. Kritičari smatraju i da je preterao što je prihvatio da se sačuva tzv. Formula Barnett – raspodela javne potrošnje koja Škotima daje oko 1,400 funti više po osobi od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva.

Cameron je, kao lider stranke koja se od 1912, vremena irskih izazova, zove Konzervativna i unionistička partija, uspeo da izbegne da ode u istoriju kao premijer koji je predsedavao raspadom Britanije, ali zbog svega ovoga, plus nepopularnosti među uticajnim anti-EU krilom torijevaca koji bi više voleli evroskeptičnog premijera, premijera očekuju teški dani.

Ukoliko se bude zatražila njegova ostavka, kao što su najavljivali neki članovi uticajnog torijevskog Komiteta 1922. koji se smatra barometrom partijskog raspoloženja, biće to više oštra politička istraga nego poziv da odstupi.

Mnogi ipak smatraju da u vremenima nezapamćene ustavne krize i približavanja opštih izbora maja 2015. takav rasplet treba izbeći. Možda uopšte ne zahtevati Cameronov odlazak jer sledi oštar napad konzervativaca na laburiste čiji je slab rezultat na izborima za škotski parlament 2011. omogućio da SNP dobije većinu i postavi Škotsku na kolosek nezavisnosti.

Turbulencija među laburistima bila je još veća. Odlazak Škotske torijevcima je mogao da znači gubiti jednog poslanika, dok bi laburiste – tradicionalno snažnije u Škotskoj – koštao 40 poslanika. Edu Milibandu je laknulo jer bi se on smatrao većim krivcem za secesiju.

Ako i opstane, Cameronova vlada će do izbora biti manje-više politička ikebana iako neće morati da se bavi uslovima škotskog odlaska, za šta se – na zaprepašćenje javnosti – uopšte nije pripremala.

Očaj s kojim se politička klasa borila za “da” ili “ne” učinio je da je autoritet Westiminstera okrnjen.

Ispostavlja se da za razliku od brutalnog “da” koji je mogao da ima prosta personalna politička rešenja – ostavke Camerona ili Milibanda – glas “ne” nije tako jednostavan. Lideri torijevaca i laburista mogu da ostanu na svojim funkcijama, ali čini se da nikada nisu imali manje moći. I jednom i drugom bi brzo potiskivanje u zaborav dramatičnih dana septembra 2014. nanelo štetu.

Većinski glas “ne” doneo je britanskoj politici olakšanje ali i mesece neizvesnosti: kako izbeći povratak na status quo i uspostaviti saradnja sa liderima u Edinburghu koji su zastupali 1.6 miliona Škota, onima koji su glasali za nezavisnost.

Ostanak Škotske podrazumeva pojačanje pritiska na unionističke partijske lidere. Što se Camerona tiče, efekat je dvostruk: deo njegovih poslanika je protiv brzine i pravca promena, drugi deo je za. To nagoveštava da bi lider torijevaca u budućnosti mogao da predvodi još podeljeniju stranku, što je nesumnjiva pomoć Milibandu uoči izbora maja 2015.

Ako i opstane, Cameronova vlada će do izbora biti manje-više politička ikebana iako neće morati da se bavi uslovima škotskog odlaska, za šta se – na zaprepašćenje javnosti – uopšte nije pripremala.

Britaniji će biti neophodan novi politički dizajn. Ustavne promene i prenos vlasti iz Westinstera ka škotskom parlamentu, koji su obećali lideri tri najveće britanske stranke, neće biti lak proces iako je najavljeno da će novi Zakon o Škotskoj biti spreman već u januaru. Razlike između torijevaca, laburista i liberalnih demokrata već su uočljive.

Šta će biti sa SNP?  Da li će Salmond preživeti godišnju konferenciju svoje stranke u novembru i da li će SNP ponovo pobediti maja 2015? On možda i neće ali stranka hoće, jer mnogi škotski birači nisu uvereni da su laburisti učinili dovoljno da steknu njihovo poverenje.

Uspeh kampanje “da” u Škotskoj je što je ona mobilisala veliki broj onih za koje se očekivalo da, zbog svoje udaljenosti od sveta politike, neće uopšte izaći na referendum.

Britanija nije ista. Pocepana je zemlja. Ne bukvalno, to je izbegla, ali istina je da je debata o Škotskoj na površinu izbacila ogromne materijalne razlike koje izazivaju socijalnu udaljenost. Samo sedam odsto Britanaca pohađa privatne škole, ali te škole kasnije daju 71 odsto najuticajnijih sudija, 62 odsto visokih oficira, 55 odsto stalnih državnih sekretara, 53 odsto uglednih diplomata.

Veliki broj ljudi u Škotskoj smatra da je Westminster od njih galaktički udaljen, iako se isto osećaju i oni koji žive u londonskom susedstvu parlamenta. Ne radi se više o jednostavnom nedostatku političke reprezentativnosti. Pred Britanijom se otvorilo nezadovoljstvo izazvano osećanjem da manjina odlazi u stratosferu ostavljajući većinu daleko iza sebe. Što postaje i problem Evrope u celini.

Uspeh kampanje “da” u Škotskoj je što je ona mobilisala veliki broj onih za koje se očekivalo da, zbog svoje udaljenosti od sveta politike, neće uopšte izaći na referendum. Poruka političarima bila je jasna: otpisivanje “otpisanih” ne samo da je duboko nepravedno, već lako može da bude politički veoma štetno. Vlada koja preuzme vlast u Westminsteru 2015. moraće da smanjuje razdor između elite i običnog sveta.

A šta će biti sa Britanijom u EU? Torijevci su već obećali da će preispitati članstvo u EU i 2017. održati referendum “unutra ili napolju”. Bez Škota, koji su tradicionalno birači levice, ohrabreni konzervativci bi od EU partnera zahtevali takve uslove ostanka u Uniji koje bi Brisel, Pariz pa i Berlin morali da odbiju. Ostanak Škotske znači ustupke i na tom planu – preteći rascepom konzervativaca.

Teško je zamisliti da će takvi torijevci ponovo pobediti 2015. Šanse laburista skaču, izazivajući zazor međunarodnih investitora u Britaniju i funtu koji strahuju da će laburisti povisiti poreze, oboriti finansijske aktivnosti londonskog Sitija i ukinuti poreske privilegije strancima.

Strah i u SAD-u

Na spoljnom planu, Amerikanci su otvoreno strahovali od “košmara” da će škotsko “da” povećati šanse da se ostatak Britanije povuče iz EU, čime bi London postao manje uticajan partner. Evropska unija, tok oporavljena od krize zone evra, nije imala odgovor na pitanje da li će se proširivati kroz secesije. Rusija i Kina, sa velikim manjinskim zajednicama, bile su zabrinute da bi raspad ozbiljne evropske države mogao da raspali domaći separatizam.

Referendum je predstavljao veliki podsticaj separatistima Evrope. Katalonija je još pre dve godine rešila da se jednostrano otcepi od Španije po uzoru na Kosovo, iako je secesija po ustavu zemlje neprihvatljiva. Ipak, vladi u Madridu biće izuzetno teško da demokratsko pravo uskraćuje Kataloncima i Baskima.

U Belgiji bi flamanski separatisti mogli da pojačaju pritisak. Šta će biti sa zahtevima Lige severa i regionom Južnog Tirola-Alto Adiđe u Italiji, Korzike u Francuskoj, dela Rumunije gde žive većinski Mađari? Zašto se odmah javio Milorad Dodik dok je u Makedoniji proglašena “Republika Ilirida” uz zahtev da se pokrene postupak za federalizaciju zemlje.

Formalno se u Velikoj Britaniji nije promenilo ništa. A promenilo se i menjaće se dosta. I u Ujedinjenom Kraljevstvu i u “ostatku sveta”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera