Britanska objava rata protiv privatnosti

Novi zakon bi omogućio veće ovlasti britanskim špijunskim agencijama (EPA)

Piše: Joshua Kopstein

U proteklih dvije i po godine mnogi su se nadali da će razotkrivanje programa za masovni nadzor, koje je javnosti objavio Edward Snowden, zviždač američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), inspirirati ozbiljne reforme obavještajnih agencija Zapada, čime bi se klatno nacionalne sigurnosti, pomjereno nakon napada 11. septembra 2001, pomjerilo u smjeru privatnosti i građanskih sloboda. Nažalost, upravo suprotna stvar se dešava.

Uz nekoliko izuzetaka, u proteklih godinu dana su vlade širom svijeta udvostručile nametljive programe masovnog nadzora. Novi drakonski zakoni bez presedana, doneseni pod izgovorom borbe protiv kriminala i terorizma, pojavili su se u Francuskoj, Australiji i mnogim drugim zemljama.

Prošlog mjeseca je američki Senat usvojio Zakon o internetskoj sigurnosti i dijeljenju informacija, varljivo nazvan zakon koji nema nikakve veze sa sigurnošću, a sav je posvećen tome da kompanije daju više podataka svojih korisnika američkim državnim agencijama. A prošle sedmice je britanska ministrica unutrašnjih poslova Theresa May predstavila dugo očekivani prijedlog zakona nazvan Zakon o istražnim ovlastima, zbirke opsežnih reformi koje daju veće ovlasti britanskoj policiji i špijunskim agencijama, uključujući Vladin štab za komunikacije (GCHQ), bliskog saveznika i dugogodišnjeg saradnika američke NSA.

Britanski prijedlog zakona je koktel iz noćnih mora, sastavljen od loših ideja s obje strane “bare” – autoritativna lista želja koja nadmašuje čak i ovlasti NSA. Umjesto da povuče svoje najviše neodbranjive zloupotrebe ovlasti, nacrt zakona jasno daje do znanja da britanska vlada planira da retroaktivno legitimira svoje najinvazivnije i pravno sumnjive aktivnosti nadzora koje je Snowden razotkrio. Kako je Snowden kazao, zakon je pokušaj “da se zakon oblikuje prema potrebama špijuniranja, umjesto da se špijuniranje prilagodi zakonu”. Ako bude usvojen, imat će strašne posljedice po Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države, ali i šire.

Odredba o kojoj se možda i najviše govori će zahtijevati od britanskih pružatelja usluga interneta da godinu dana čuvaju podatke svojih korisnika o njihovom surfanju internetom. Ta odredba dolazi nakon Karma Policea, nedavno obznanjenog programa GCHQ-a, čiji je cilj pohrana podataka o pretraživačkim navikama svakog vidljivog korisnika na internetu, čime bi se kreirao profil aktivnosti svake osobe bez podizanja sumnji o bilo kakvim nedozvoljenim radnjama.

Opasni podaci

Daleko od toga da je riječ o bezopasnim metapodacima, kako to nastavljaju tvrditi američki i britanski zvaničnici, ova informacija je obiman zapis čitavih digitalnih života korisnika – koje stranice posjećuju, kako i koliko često ih posjećuju i gdje se nalaze u trenutku kad ih posjete. Ali, umjesto da zabrani ovakvu praksu, Zakon o istražnim ovlastima će omogućiti britanskoj policiji i državnim agencijama da bez sudskog naloga pristupe podacima o posjetama internetskim stranicama svake osobe. I nema naznaka znači li to da će program Karma Police biti okončan.

Zakon također efektno kodificira masovne programe za nadzor kao što je Tempora, čime se autorizira GCHQ da prikuplja sve komunikacije – uključujući meta podatke i sadržaje – kada se smatra da se bar jedna osoba od interesa nalazi van Britanije. Ove velike mreže za prikupljanje podataka sada zahtijevaju sudsko odobrenje, ali provjere djeluju čisto simboličke. Nacrt zakona sugerira da će sudije temeljiti svoje odluke samo na tome jesu li procedure pravilno ispoštovane, a ne na nekom stvarnom dokazu koji bi špijunska agencija možda mogla predstaviti kako bi opravdala nadzor.

Za ciljani nadzor zakon predlaže takozvani sistem dvostrukog zaključavanja, koji zahtijeva i sudsko i ministarsko odobrenje. Čak i tada on pruža izuzeća za slučajeva koji se smatraju urgentnim, čime se daje špijunskim agencijama petodnevni period da vrše špijuniranje bez ikakvog nadzora. On, također, omogućava vladi da cilja one koji rade s privilegiranim informacijama, uključujući novinare, ljekare i pravnike. Sada se čak mogu špijunirati i članovi britanskog Parlamenta. Ali upravo kao i s nadzorom interneta koji provodi GCHQ, pravi skandal je u tome što sve to jednostavno kodificira ekstralegalni nadzor koji se već provodi.

Od možda i najalarmantnije odredbe zakona se očekivalo da zabrani kompanijama kao što su Apple, Google i WhatsApp da nude enkripcije takve sigurnosti da kompanije ne mogu dešifrirati korisničke poruke. Britanski zvaničnici su pokušali da ovo spinuju tako što su kazali da su odustali od prethodnih namjera i da više neće tražiti zabranu enkripcija, ali u zakonu se navodi da bi vlada i dalje mogla narediti “uklanjanje elektronske zaštite koju je postavio relevantni operater”. Jezik je nejasan, ali razlika se čini čisto semantičkom: nema funkcionalne razlike između naredbe za uvođenje enkripcijskog sistema kojem može pristupiti vlada i trenutne zabrane jake enkripcije. Tjeranje kompanija da zaobiđu enkripciju bi jednostavno bila zabrana enkripcije koja djeluje.

Ovlasti za hakiranje

Zanimljivo je i to da nacrt također predlaže da britanske državne agencije, prvi put u bilo kojoj zapadnoj demokratiji, imaju izričito zakonsko ovlaštenje da hakiraju računare, telefone i druge digitalne uređaje – praksa koju eufemistički naziva “utjecaj na opremu”. Ova manje obimna, ali više nametljiva metoda je predložena kao alternativa enkripcijskim stražnjim ulazima, ali se čini da je ovdje predstavljena kao dodatak njima. Novi dokumenti otkrivaju da Nacionalna agencija za kriminal, britanski pandan FBI-u, već posjeduje mogućnosti za hakiranja te da agencija opravdava njihovu upotrebu na osnovu zakona iz 1997. koji nikad nije bio namijenjen da ovlasti hakiranja. Špijunskim agencijama kao što su GCHQ bi bile date ovlasti da hakiraju računare u velikom broju – primjera radi, stvaranjem botneta zaraženih mašina za distribuciju zloćudnih programa.

Ono što je najfascinantnije u vezi s prijedlogom Zakona o istražnim ovlastima je kako demonstrira naizgled tvrdoglavu prirodu moći tajne države. Pokazuje da neodgovorna obavještajna agencija može biti uhvaćena na djelu i da onda ona jednostavno izmijeni pravila kako bi im ona olakšavala tajne zloupotrebe ovlasti – dok god je dodana neka proceduralna sitnica koja pruža privid odgovornosti. A s obzirom na to da Britanija maršira u ritmu sa SAD-om i drugim zemljama, uvođenje zakona bi gotovo sigurno pružilo zamah za normalizaciju tih praksi i u drugim zemljama.

U umreženom svijetu gdje se države-nacije urote da špijuniraju tuđe građane više nemamo luksuz ignoriranja aktivnosti nadzora bilo koje zemlje. Vlade su krenule u ofanzivu kako bi učvrstile i proširile svoje režime masovnog nadzora prije nego što građani dobiju priliku da reagiraju. Građani moraju odgovoriti na isti način –ne zato što imaju nešto kriti, već zato što, kako je Snowden kazao, mi svi imamo nešto da izgubimo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera