Brutalna stvarnost

Zločine koje su počinili tzv. "naši" neće zaobilaziti samo historiografija.

Hrvatska, Književnost, Ivica Đikić, Sanjao sam slonove
Nema nikakve sumnje da Đikićeva kriminalistička priča izaziva veliku pažnju zbog svoje političke dimenzije [EPA Ilustracija]

Piše: Draško Luković

"Povijest je, valja reći, ne samo selektivna, ona i diskriminira, uzima iz života samo ono što društvo smatra povijesnim, a prezire sve ostalo, sve ono gdje bi se možda, doista, moglo naći pravo objašnjenje činjenica, događaja, same vražje stvarnosti. Uistinu vam kažem, bolje je biti romanopisac, pripovjedač, lažac."

Navedeni pasus, istrgnut iz djela „Slonovo putovanje“ portugalskog nobelovca Josea Saramaga, dio je epigrafa koji otvara roman Ivice Đikića „Sanjao sam slonove“. Kako za književnost koja bar malo drži do sebe epigraf nije puka ornamentika, nego izraz potrebe autora da naglasi ideju vodilju ili da uputi na krajnji smisao djela, nužno je pri čitanju i interpretaciji na njega obratiti posebnu pažnju.

Istorija, istoriografija i književnost

Teško je reći od kada datira rasprava o povlaštenom pravu na izricanje istine koja se vodi između istoriografa i književnika. O njezinom postojanju, na neki način, svjedoči i poznata Aristotelova presuda, kojom se pjesništvu daje stanovita prednost.

Naime, slavni antički filozof pripisuje mu veću ozbiljnost, odnosno filozofski karakter, jer ono prikazuje ono opšte, univerzalno, a istoriografija tek pojedinačno. Prema tome, zadatak pjesništva, po Aristotelu, nije da, za razliku od istoriografije, izlaže ono što se istinski dogodilo, nego ono što se moglo dogoditi, odnosno ono što je moguće po zakonima vjerovatnosti ili nužnosti.

Ne treba zaboraviti da se Aristotelov iskaz nije odnosio na roman. Ova, tako dugo prezirana, književna forma u navedenoj raspravi nije imala pravo glasa, jer je shvatana isključivo kao jeftina pučka zabava. Međutim, status romana se mijenjao, a posebice s realizmom, koji u njemu vidio najbolje sredstvo ostvarenja ideala mimetičke književne teorije.

Stara rasprava tada se nanovo aktuelizovala. Dovoljno će biti sjetiti se Tolstoja koji se na završetku „Rata i mira“ žestoko obrušio na istoriografiju, koja je zbog pretjeranog novovjekovnog povjerenja u nauku nerijetko izjednačavana, ne samo terminološki, sa samom istorijom. Zbog ovoga će drugom polovicom dvadesetog vijeka biti neophodno književnoteorijskim putem dokazivati da je i povijest pripovjedni oblik, te da stoga, baš kao i književnost, bez obzira na svu ozbiljnost i (eventualnu) znanstvenu neutralnost pisca-istoričara i ona podliježe brojnim naratološkim zakonitostima koje zakrivljuju objektivnu istinu.

Retorika i književnost

No, epigraf na početku Đikićeva romana nije samo još jedna parafraza Aristotelova iskaza. Zgodno je primijetiti  kako u drugoj rečenici, kojom se u isti koš trpaju pripovjedač, romanopisac i lažac, odjekuje retorika, kojoj nastanak i razvoj romana duguju toliko toga. Teško da je potrebno posebno napominjati kako je jedan od prvih zadataka govornika, a u ovom slučaju pisca, načiniti publiku naklonom i pažljivom.

Jedno od najstarijih retoričkih sredstava za postizanje naklonosti potiče iz sudnice, gdje se računalo s tim da će skromnost, poniznost i upiranje prstom na vlastite slabosti donijeti milost optuženom. Kako je navedene slabosti isticao sam optuženi, njegova skromnost nužno je postajala afektirana. Ova vrsta govora je iz sudnice rano prenesena u druge govorne i pisane žanrove, pa se već u literaturi nastaloj u kasnoj antici mogu pronaći brojni primjeri formula afektirane skromnosti. Nema sumnje da Đikićev epigraf u sebi nosi ponešto od takve retorike.

Istovremeno, književna istorija je prepuna primjera pripovjedača koji, nakon što se zakunu da će pripovijedati golu istinu, započnu s ispredanjem najnevjerovatnijih laži. No, Đikićev postupak je obrnut. Pored afektirane skromnosti koju u sobi nosi epigraf, on nas istovremeno upozorava da ono što slijedi ne treba baš doslovce shvatiti, jerbo će nas pisac ponešto i slagati. No, ovoga bismo morali biti svjesni i sami, jer se književno ispripovijedani svijet nikada ne smije u potpunosti identifikovati sa stvarnošću, ma koliko se pisac referirao na nju.

Kriminal i politika

Dijegetički svijet romana „Sanjao sam slonove“ je istodobno nestvaran, ali i brutalno stvaran. S jedne strane, značajan dio romana ispripovijedan je od lika koji je u trenutku pripovijedanja (odavno?) mrtav. Međutim, Đikić ovo „laganje“, odnosno književni postupak kojim se vrši napadna fikcionalizacija priče, spušta u mehaničko vrijeme, odnosno u precizno naznačen istorijski kontekst.

Ako za trenutak smetnemo s uma da nam pripovijeda mrtvac, lako ćemo se složiti da roman „Sanjao sam slonove“ ne krši, barem ne u značajnijoj mjeri, konvencije mimetičke književnosti. Naprotiv. Iako se epigrafom pisac oslobađa obaveze pripovijedanja istine, događaji koje opisuje u romanu neugodno podsjećaju na skoriju prošlost, ne samo Hrvatske u kojoj je situiran najveći dio radnje, nego i cijele bivše zajedničke države.

Nema nikakve sumnje da Đikićeva kriminalistička priča izaziva veliku pažnju zbog svoje političke dimenzije. No, objektivno gledano, „Sanjao sam slonove“ ne iznosi na vidjelo ništa što se već od ranije nije znalo. Povezanost kriminala s državnim tajnim službama, pravosuđem i visokom politikom, (neprocesuirani) ratni zločini i politički motivisana ubistva, ne samo što pripadaju domenu javnih tajni o čijem postojanju svi ponešto znamo, nego su već uveliko bili predmetom pisanja štampe.

Međutim, kao i uvijek kada je u pitanju dobra književnost i u slučaju romana „Sanjao sam slonove“ pokazuje se da nije važno samo ono o čemu se piše, nego i kako se to radi. Zanatski sjajno vođena priča, po mnogo čemu uvjerljivija i od same žurnalističke crne hronike, u sebi nosi društvenu kritiku blisku mnogom čitaocu iz regiona; blisku ne samo u geografskom, nego prvenstveno u iskustvenom smislu.

Novi kontekst, stara pitanja

Danas, kada nas svako malo raznoraznim slavljeničkim manifestacijama regionalne društvene elite uvjeravaju u nezavisnost naših državnih tvorevina, teško ovisnih o međunarodnim fondovima i prevtrljivoj diplomatskoj volji velikih sila, roman se nanovo dokazuje kao forma sumnje.

Društvene pojave koje opisuje Đikić, a koje su sa sobom donijeli rat i tranzicija u gotovo svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, teško da će postati dijelom zvanične historiografije, a pogotovo ne one koja se uči u školama. Slaveći nacionalno jedinstvo, uporno zaboravljavamo prljavi veš zaostao iz utemeljiteljskih ratova. No, zločine koje su počinili tzv. „naši“ ne zaobilazi samo historiografija kao nedovoljno važnu povijesnu činjenicu. Čini to i činiće i književnost, jer je i ona, itekako, selektivna.

Međutim, ono što roman „Sanjao sam slonove“ čini dobrom književnošću nije opis, osuda ili eventualna odbrana zločina počinjenih u „naše“ ime, nego piščeva želja da razumije, kako društvene okolnosti u kojima su oni počinjeni, tako i individualne pobude počinilaca. Istovremeno, Đikić je svjestan nerješivosti pitanja vezanih za ljudsku prirodu, odnosno čovjekovu sposobnost za dobro i zlo, ma koliko široko i dobro postavio problem. Uostalom, on to naznačuje i zadnjom rečenicom epigrafa romana:

"Kao što bismo već trebali znati, najtočniji i najprecizniji prikaz ljudske duše je labirint. Kad god je ona u pitanju, sve je moguće."

Stoga, kao konačni domet romana „Sanjao sam slonove“ možemo uzeti to da on predstavlja umjetničko podsjećanje na činjenicu da je ljudsko biće mnogo složenije od svakog ideološkog konstrukta, na kojeg se ono, tako često, želi svesti. U ideološki apsolutno premreženom svijetu ovo nije mala stvar. Dapače.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.