Buvlje pijace – rasprodaja preživljavanja

“Samo se još na ovom mestu, većina nas običnih, ojađenih, opljačkanih i osiromašenih, oseća čovekom, ravnopravnim i živim. Jeste socijala, a opet nije samo to, svašta se tu i prodaje i kupuje, uhvati te tuga i nostalgija, ali ponekad i neka sreća, na primer – kad sitnicom ispred sebe vratiš film u bolja vremena…”

Ovako, u prolazu, govori gospođa Milijana, ležerno krstareći između improvizovanih tezgi divljeg buvljaka, rasutog na nekadašnjoj novobeogradskoj ledini.

Iza i ispred ove dobrodržeće, reklo bi se šezdesetogodišnje dame, po sunčanom danu šetaju desetine ljudi, šarajući pogledom po prašnjavim šarenim prostirkama, ćebadima, krparama i mušemama na kojima leže stvari i sitnice da ih se ne može ni nabrojati, niti zamisliti – sve dok ih znatiželjnik ili kupac izbliza ne vidi i ne razazna.

A na tim prostirkama nema šta nema, što bi se reklo “od igle do lokomotive” – od polovne odeće i obuće, alata, šrafova, ključeva, kućnih aparata, mlinova za kafu, starina i antikviteta sumnjive starosti, starih čajnika i svećnjaka, odbačenih stripova do časopisa i požutelih knjiga, telefona svih vrsta, zastarelih kompjutera, muzičkih linija i gramofonskih ploča, rasparenih sudova, lustera, tranzistora, nosiljki za bebe, plišanih medvedića…

Mali bedeker za buvljak

Pri kupovini u “starinarnicama” pod vedrim nebom cenjkanje je poželjno, daje malo šarma i dinamike celom događaju. Smatra se izrazito nepristojnim kuditi izloženu robu. Na buvljak se ne ide elegantno obučen jer prodavci “odokativno” procenjuju kupca, obavezno je imati sitan novac, a ono što vam se svidi – mora se kupiti odmah jer ako je vama zapalo za oko – i nekom drugom će, sigurno. Učini li vam se preskupo – okrenite leđa, prodavac će vam najverovatnije ponuditi povoljniju cenu.

Ovaj novobeogradski, divlji i samonikli buvljak o(p)staje u paralelnoj stvarnosti sa obližnjim elitnim tržnim centrima ekskluzivne brendirane robe, baš kao što se paralelno razilaze putevi i životi onih koji u njih zalaze.

Najveći je, ali – nije jedini. Između solitera, pored tramvajskih šina, ispod pešačkih pasarela, na trotoarima, ulicama i uličicama, ćoškovima, u podzemnim prolazima – u Beogradu se iz meseca u mesec, kao pečurke posle kiše, šire nove ropotarnice pod vedrim nebom. Buvlje pijace posvuda se u srbijanskoj prestonici bore se za prostor u prisilnoj simbiozi prodavaca i kupaca sjedinjenih “neformalnom ekonomijom”, njima jedino dostupnoj i mogućoj. Najposećenije su one u Zemunu, Pančevu, na Kalenić pijaci…

Izložba sirotinje

“To vam je izložba srpske sirotinje i vašar naše stvarnosti. A istovremeno i posledica ‘političkog buvljaka’ koji vidimo na TV-u”, kaže 40-godišnji Dejan, koji na improviziranoj kartonskoj tezgi prodaje stare knjige i stripove Alan Forda. Ostali su bez posla i on i supruga, a decu treba školovati. Buvljak mu je privremena varijanta, dok se ne pojavi druga, a – druge nema.

Milana Krunića, Sarajliju poreklom, a silom prilika gastarbajtera, rat je zatekao za volanom, na autobuskoj liniji od Ciriha za Bosnu. Ima 68 godina, a najveći deo života proveo je na točkovima  – kod kuće kao prevoznik i taksista, a do 1998. vozeći po Nemačkoj i Švajcarskoj autobuse. Na licu mu se vide noći neprospavane za volanom.

Na njegovoj tezgi, uredno poređani polovni tehnički predmeti sa garažnih prodaja u Švajcarskoj ili stvari zamenjenih staro za novo, kojih se tamošnji trgovci rešavaju za male pare.

“Imam tamo neke prijatelje, u Švici, jednog Albanca i neke naše, pa mi oni to skupe i jave kad ima dovoljno, da mi se isplati ić’ na put. Sve uredno popišem, prijavim i platim carinu. Koliko se zaradi? Pa kad dnevno uzmem dve-tri ‘iljade dinara – puna kapa. Dobra je ovo roba, ali retko kad da stignem do deset milja, nema narod para. Svi mi ovde od neke svoje muke dolazimo, samo da se preživi”, ispriča Milan, skoro u jednom dahu.

Ostalo mu je, kaže, da reguliše švajcarsku, nemačku i bosansku penziju. Dotad – tezga na buvljaku i povremeno, “kad uleti”, neki prevoz kombijem u lokalu.

“Nema baš puno izbora, ali se živeti mora”, kaže Milan, strpljivo pokazujući mušteriji da je fotoaparat ispravan, ali ne može da radi dok se sa objektiva ne skine poklopac.

Na ćebecentu pored – sve i svašta: crtež u tušu Begove džamije u Sarajevu, rasparene burgije, dva ručna sata na navijanje, uramljena slika mlade devojke iz 50-tih godina prošlog veka na nekom jadranskom molu. Umetnička starovremenska fotografija. Čija je?

“Nemam pojma, ali ta je devojka sigurno sada baba”, šeretski veli sredovečni prodavac, nudeći za pet eura nečiju zaboravljenu uspomenu. Prodaje i ordenje. Penzionisana hrabrost postala je gvožđurija na preprodaji. Ne zna da li će je neko kupiti ali, pet eura je prosečna dnevna zarada prodavaca na buvljaku, tvrdi on. Prostor za “tezgu” na asfaltu naplaćuju im 50 dinara, ni pola evra. “Toliko da neko posle počisti otpad i smeće kad se ovo popodne zatvori”, kažu. 

Nema se, mora se

“Muka ih naterala, najviše je onih koji vade stvari iz podruma ili starih albuma. Uspomene više nemaju vrednost, prodaju ih za sitniš, ko te pita za stvari kad nemaš za hleb”, kaže Sara H., koja ponekad ode do zemunskog buvljaka, u ranu zoru, da deci kupi obuću koja još valja “jer ne stignu ni da ih poderu dok su još mali”.

Sjećate li se Ponte Rosa?

Tršćanskog buvljaka na Ponte Rosu mnogi se i danas nostalgično sećaju. Istina, na Ponte Rosu nije se prodavala polovna roba već samo jeftinija nego u trgovinama, ali se kupovalo  “na veliko” i uglavnom džins, a pre toga mantili – šuškavci. Čitave kompozicije stare železnice u nekadašnjoj SFRJ prevozile su putnike, među kojima mnoštvo švercera preprodavaca farmerki i teksas košulja. I u drumskom saobraćaju bile su gužve na granici koju su stvarali ljubitelji italijanske jeftinije robe, tada popularne u bivšoj državi.

U mnogim zemljama Evrope buvlje pijace su danas značajna trgovinska delatnost i turistička atrakcija. Ali, one su po državnom kontrolom, imaju određeno radno vreme i ne spadaju u “sivu ekonomiju”.

“Oko 80 posto ljudi koji prodaju slični su onima koji kupuju, u istoj su situaciji. Najmanje je onih koji mogu da se bave antikvitetima, to je prošlo. Uglavnom se traže svakodnevne stvari koje se ovde jeftinije nabavljaju”, objašnjava Sara.

Sanja P. je psihijatar, restauriranje joj je hobi, a pasionirani je ljubitelj starina, pa katkad otkriva prave “bisere” u svaštarijama na koje naiđe.

“Razni ljudi ovde dolaze iz najrazličitijih razloga. Svi koji traže nešto sasvim određeno, odlaze razočarani – eto, baš toga nema, iako je to teško shvatljivo u onolikoj ponudi stvari. Ako nađete cipele, koje su baš po vašem ukusu, a skoro da nisu nošene jer su nekom bile tesne, obavezno nisu ni vaš broj. Zato, tamo treba doći da se čovek podseti čega sve ima na svetu. Može se, recimo, naći atlas starih vojnih karata, prema geodetskom premeru iz 1934. godine, tanjir koji ste baš pre neki dan razbili, a pripadao je garnituri, koju su vaši roditelji dobili kao svadbeni poklon, ponuda pljosnatih čaša za lekovitu vodu, sa natpisom ‘Uspomena iz Vrnjačke Banje’ je sasvim dobra, ako imate sreće, biće i opletena likom, sa dugom vrpcom, kako bi mogla da se nosi o ramenu. Možete da nađete i svoju omiljenu knjigu, koju ste davno nekom pozajmili i zaboravili kome, a taj neko vam je nikada nije vratio. Ima i sasvim egzotičnih stvari kao što je veliki stari bubanj za orkestar trubača ili stara, napukla citra ili teleskop. Ako vam treba mlinčić za orahe – ima. Za one koji se nerviraju zbog rasparenih stvari, ovo mesto je kao stvoreno. Distribucija ponude u prostoru i vremenu je podjednaka, što znači da na buvljak treba ići kad god se može. Treba samo šetati i gledati, čekati da predmet pronađe vas, a ne vi njega”, kaže Sanja.

Čudni oblici

U raznolikoj ponudi ima i predmeta čudnog oblika, kojima niko ne zna namenu i svrhu, koji postaju “predmeti za početak razgovora”, a te razgovore i pogađanja je veoma zanimljivo slušati. Naročito su interesantni pokušaji prodavca da objasni o čemu se zapravo radi, a da ni sam pojma nema. Predmet je nabavio čisteći nečiji podrum… Cene su uglavnom budzašto, pristupačne svakom. Zakoni ponude i potražnje ovde besprekorno funkcionišu. Emotivna vrednost ulazi u cenu samo ako je kupac naivno ili iskreno pokaže. Prodavci su sa tim raskrstili jer, kome trebaju tuđe uspomene?

“Robu nabavljam kako stignem, neke stvari mi daju prijatelji i rodbina, neke nađem po kontejnerima, evo, recimo, ovaj stari termos. Ljudi mi donose višak stvari, a meni nikad nije viška robe. Sve ima svog kupca, mada ih je sve manje”, žali se Slavoljub, koji već godinama muku muči da ishrani porodicu prodajući na buvljaku, bez radnog vremena.

Penzionerka Ljiljana Milojković tu je, kaže, da se reši viška stvari iz kuće – prodaje starinske papuče sa kićankama, porcelanske figurine i razne drangulije, a i zabavlja je “druženje sa kolegama” na buvljaku. Deca odrasla, unuci po školama, penzija mala pa i svaki dinar dobro dođe.

Na novobeogradski buvljak komunalna policija, zasad, ne zalazi i ne trenira birokratsku strogoću države nesposobne da ljudima obezbedi posao.

“Kažu – treba ovde da se pravi nova autobuska stanica, e sad – da l’ za nekog privatnika ili da isele staru, zbog tog Beograda na vodi koji, kao, grade s one strane Save, ko će znati. Ovo će ovako do izbora, a posle će nas najuriti…”, komentarišu dvojica pored čijih tezgi niko nije zastao već par minuta.

Tako do izbora, a posle – neće imati izbora kako i gde će za goli život trgovati sitnicama, zaturenim u prašinu njihovih ili tuđih života.

Izvor: Al Jazeera