Caplan: Vakcinacija je obaveza cijele zajednice

Vakcinišemo se i da bismo zaštitili druge, kaže Caplan (Al Jazeera)

Dr. Arthur L. Caplan, profesor bioetike na Njujorškom univerzitetu, autor je 35 knjiga i nekoliko stotina naučnih radova te član brojnih odbora međunarodnih organizacija u oblasti bioetike i zdravstva.

Jedan od najuticajnijih stručnjaka u oblasti zdravstva u SAD-u govori za Al Jazeeru o važnosti vakcinisanja dece i borbi za obrazovanje dela roditelja koji se tome protive.

“Veći je rizik imati mačku nego primiti vakcinu”, kaže Caplan, koji ističe da roditelji imaju pravo da ne vakcinišu dete, ali ne i da zbog njihove odluke budu zaražena druga deca.

  • Je li pitanje vakcinacije uopšte tema u Sjedinjenim Američkim Državama? Šta je vakcinacija za prosečnog Amerikanca?

– U SAD-u postoji pitanje vakcinacije dece i vakcinacije odraslih, jer morate nekada da se vakcinišete protiv nekih bolesti. Uopšteno gledano, Amerikanci snažno podržavaju vakcine. Procenat ljudi koji vakcinišu decu je verovatno devedeset odsto. S druge strane, procenat ljudi koji dobijaju vakcine protiv gripa je verovatno oko 50 odsto. Dakle, postoje razlike, ali veoma je snažna posvećenost vakcinaciji dece. Međutim, postoje „džepovi“ ljudi koji žive u pojedinim gradovima ili naseljima koji nisu sigurni u vakcine i ne vakcinišu dovoljno i gde procenat ide i do pedeset odsto.

I oni su opasni, jer bolesti mogu da se prošire iz tih malih zajednica na široku populaciju. Ljudi se pitaju, kako je to moguće, ali treba znati da učinkovitost vakcine nije 100 odsto, već verovatno oko 90 odsto. Tako da, ako mali broj ljudi ne obavi vakcinaciju, to može da raširi zarazu.

  • Ako se odlučite da ne vakcinišete dete, šta to donosi običnom čoveku?

– Imali smo veliku raspravu u SAD-u. Pitali smo se, ako ne želite da vakcinišete dete, da li ono sme da ide u školu? Sada u mnogim saveznim državama imamo regulativu, doduše ne u svim, da ne možete da upišete dete u školu ako nije vakcinisano. Rekli smo, ako ne postoji medicinski razlog, tj. ako dete ne može da prihvati vakcinu, ili na njega ne deluje zbog npr. bolesti, morate da ga vakcinišete.

Na primer, Kalifornija je nedavno donela tu regulativu i procenat vakcinacije je porastao sa 90 odsto na 95 odsto. Mi kažemo, ne možete drugu decu da dovodite u rizik, ako ne vakcinišete svoje dete, što znači da ne možete da ga upišete u školu. Nevakcinisana deca dovode drugu u rizik od boginja ili zaušaka ili velikog kašlja, gripa ili drugih bolesti…

Ne zaboravite, ne vakcinišete se samo da biste sebe zaštitili sebe ili svoje dete, ima drugih ljudi, dece koja boluju od raka, neko ima transplantirani organ, neko ima autoimunu bolest… Ti ljudi ne mogu da se vakcinišu, jer njihov imuni sistem ne radi. Jedini način da se oni zaštite je da im vi ne prenesete bolest. Delimično, vakcinišemo se da bismo zaštitili druge. To je obaveza zajednice, nije to samo do pojedinca.

  • Šta je sa zaposlenima u zdravstvenim ustanovama?

– Pomislili biste da ljudi koji rade u bolnicama ili domovima za stare će se u najvećoj meri vakcinisati, ali čak i tu je bilo mnogo ljudi koji se nisu vakcinisali. Tako sam pre šest ili sedam godina došao na ideju – ako želite da radite u bolnici ili domu za stare, ili kao medicinska pomoć u kući, morate se vakcinisati. Zašto? Jer radite sa ljudima koji su bolesni, starijima, jer oni se razbolevaju, a vakcine im ne pomažu u tolikoj meri…

Imali smo procenat od 80 odsto, a sada je 99 odsto lekara i tehničara vakcinisano. Mi na Njujorškom univerzitetu imamo politiku da ne možete da radite ako niste vakcinisani. Svi, sekretarice, kuvari, obezbeđenje, moraju se vakcinisati, jer su u kontaktu s ljudima. Da li bismo otpustili nekoga ko nije vakcinisan – da. I, zapravo, bilo je i otpuštanja. I studenti moraju da budu vakcinisani, a zaposleni nose bedž koji pokazuje da nismo licemeri – mi smo se vakcinisali, i vi biste trebali.

  • Kako sa naučnog stajališta objašnjavate situaciju u kojoj se nalaze neke evropske zemlje? Nedavno je Rumunija imala problem sa epidemijom malih boginja, što je bolest koja se lako prevenira vakcinacijom.

– Prvo, doktori, pedijatri ne promovišu ovo dovoljno. Oni moraju da vas podsećaju – morate da vakcinišete svoje dete i vi treba da se vakcinišete. Često, lekar ne razmišlja o vakcinaciji odraslog čoveka, osim ako će da putuje negde gde se smatra da ima bolesti, u Africi ili Aziji. Oni zapravo ne shvataju da ljudi iz tih zemalja mogu da donesu tu bolest u Rumuniju, Britaniju… Dosta se putuje, izbeglice, zaraze se prenose.

Lekari moraju da razumeju važnost vakcinacije. Roditelji ne vide te bolesti, pitaju se kada su poslednji put videli nekog ko je imao male boginje. Ako ne vakcinišete, vrlo brzo ćete ih videti ponovo. Suviše su ljudi opušteni po pitanju tih bolesti, jer smo uradili sjajan posao time što smo ih se otarasili. Tu imamo i roditelje koji kažu, vakcine nisu bezbedne. Pročitaju svašta na internetu. To nije istina! Nema dokaza da vakcine škode, ali zato ima mnogo dokaza da možete da se razbolite ako se ne vakcinišete.

To su sve glasine neodgovornih ljudi koji napamet pričaju da su vakcine opasne ili neprirodne ili da ćete se razboleti. Pazite, neko bi rekao, toliko bodete dete, to je jako mnogo, ali količina opasne materije koju dobijete kroz vakcinu je milioniti deo onoga što dobijete ako imate psa i dozvolite mu da vašem detetu poliže lice. Veći je rizik imati mačku nego primiti vakcinu.

  • Rade li organizacije poput Svetske zdravstvene organizacije (WHO) ili naučne zajednice dovoljno na promociji vakcinacije?

– Moje dugogodišnje iskustvo pokazuje, vakcinacija je lokalna stvar. Ako vaš doktor podseća na to i ponudi, većina će to da uzme. Ako ne, mala je korist od toga šta će reći WHO.

  •  U medijima i javnom prostoru ima slučajeva u kojima roditelji dece sa autizmom krive MMR vakcinu za to.

– Ljudi se sada pitaju, neko je imao dete sa autizmom, šta ja da radim, jer kažu da se to desilo nakon vakcinacije. Zapamtite dve stvari. Nijedna studija nije napravila vezu između vakcina i autizma. Mnogo je vakcinisane dece, neka od njih imaju autizam, ali to ne znači da je vakcina tome uzrok. Još važnije, nedavno smo počeli da uviđamo autizam kod dece pre vakcinacije. Dakle, ne može to biti uzrok, jer sada možemo da postavimo dijagnozu autizma i kod bebe koja ima tri meseca ili šest meseci, a nisu vakcinisane.

Brige i strah oko autizma su neznanje i ponekad očaj, jer roditelji žele da znaju zašto se to desilo. Vakcinisali su dete i misle da je od toga – nije. Ta tvrdnja ne stoji, mnogo, jako mnogo istraživanja, mislim da je to istraživano više nego išta čega se mogu setiti – nema veze.

  • Kako gledate na predloge o uskraćivanju zdravstvene zaštite roditeljima koji odbijaju da vakcinišu dete ili na novčane kazne?

– Australija je nedavno ustanovila – ako ne vakcinišete dete, nećete imati socijalnu pomoć. To je oštra politika, jer na neki način kažnjava dete, koje nema izbor, jer mora da radi ono što roditelji žele. Mislim da je nedozvoljavanje polaska u školu bez vakcinacije razumnija. Kažnjavanje ili oduzimanje socijalne pomoći je ekstremno, jer šteti deci, a cela poenta je da se deci pomogne.

  • Mnogi roditelji tvrde da je njihovo ustavno pravo da ne vakcinišu dete.

– Ja ovako odgovaram – to jeste vaše pravo, ali nemate pravo da zarazite moje dete. Nemate pravo da ubijete moju babu ili mog dedu koji je slab i koji može umreti i od gripa. Nemate samo pravo, imate i odgovornost u društvu. Morate da brinete o slabima i ranjivima koji žive uz vas i zato se vakcinacija od vas očekuje.

  • Šta je važnije? Pravo roditelja na izbor ili pravo deteta na vakcinaciju?

– Ako biramo između poštovanja prava roditelja ili najboljeg interesa deteta, ja biram interes deteta. Roditelji imaju prava, ali nemaju pravo na mrtvo dete ili na bolesno dete.

Primer: Ako roditelj kaže – moje dete ima dijabetes, ali mu neću davati insulin, rekli bismo – moraš da mu daš insulin. Išli bismo na sud i naterali bismo te da to uradiš. Naterali bismo te da lečiš svoje dete iako roditelj iz nekog razloga nije želeo da to učini. Vakcine su tako moćne, mislim da bi trebalo posmatrati to kao čin dobrog suseda ili dobrog roditelja, jer to štiti zdravlje dece. Tu se ne govori o vašoj slobodi.

  • Šta je sa štetnim materijama u vakcinama?

– Od ljudi koji su zabrinuti za vakcine čujete kako u tim vakcinama ima žive ili aluminijuma. Prvo, živa je uklonjena iz skoro svih vakcina. Većina zemalja nema žive u svojim vakcinama, a to nije promenilo ni procenat obolelih od autizma. Broj ljudi sa autizmom nastavlja da raste bez obzira na sve. Inače, ima više žive u ribi ili aluminijuma u tepihu nego u bilo kojoj vakcini. To znači da ako želite da izbegnete te metale, morate živeti na mestu gde nema tepiha, da nikada ne jedete ribu i da onemogućite kontakt vašeg deteta sa bezbroj proizvoda koji u sebi sadrže aluminiju ili živu, a ti elementi su u našim prostorijama, vodi, vazduhu.

Izvor: Al Jazeera