Carlos Šakal za Al Jazeeru: Prodali su me za milione dolara

Nakon godina skrivanja, 14. augusta 1994. izdano je saopćenje o hapšenju Carlosa Šakala u Sudanu (Al Jazeera)

Razgovarao: Mohamed Abdel Aziz

Venecuelanski zatvorenik u Francuskoj Ilich Ramirez Sanchez – poznat kao Carlos Šakal – optužuje Vladu Sudana za izdaju i njegovo izručenje zbog novca te naglašava da nikada u životu nije ubio nekoga radi interesa neke vlade, istakavši da će njegov revolucionarni duh, kako ga je nazvao, i dalje “gorjeti”.

Carlos spada u red najistaknutijih ličnosti tajnih političkih operacija u svijetu u drugoj polovini 20. stoljeća, na vrhuncu Hladnog rata između Zapada i Istočnog bloka.

Mišljenja o njemu su podijeljena. Prema onome što tvrde Carlos i njegove pristalice, akcije koje je provodio predstavljaju “revolucionarne operacije”, među kojima je najpoznatija otmica 11 ministara nafte na sastanku Organizacije zemalja izvoznika nafte (OPEC) u Beču 1975. godine.

Zapad smatra da je on plaćeni terorista, koji vrši hladnokrvna ubistva i otmice zbog novčane koristi.

Carlos je u telefonskom razgovoru za Al Jazeeru, koji se objavljuje istovremeno u sudanskom listu Al-Sudani, opisao operaciju svoga hapšenja i izručenja kao “izdaju”.

Prema njegovim riječima, na aerodrom su ga doveli pripadnici snaga sigurnosti Sudana, na čelu s komandantom divizije unutrašnje sigurnosti, poznatoj kao “Crni soko”. Prema njegovim riječima, na oficiru se primjećivala tuga, izvinuo mu se i rekao: “To su naređenja pretpostavljenih”, dok su pripadnici snaga sigurnosti plakali.

‘Izdaja i prodaja’

Carlos nastavlja: “Prodali su me za milione dolara. Mislim da taj novac nije otišao sudanskom narodu, nego u džepove korumpiranih grupa.”

Kaže da je Vlada Sudana “prodala” četiri osobe, uključujući i njega, i to: ubijenog vođu Al-Kaide Osamu bin Ladena, palestinskog vođu Abu Nidala i vojnog zapovjednika u libanskom Hezbollahu Imada Mughniyeha, istakavši kako ga Amerikanci nisu željeli prihvatiti, jer nije bio na njihovoj listi traženih osoba.

Kaže kako ne može oprostiti onima koji su ga izručili zbog novca, a ne zbog zakona. “Ne bih osjećao toliki pritisak da su me izručili prema zakonskim procedurama, ali oni su izdali i mene, i palestinsko pitanje. Uhapsili su me i predali francuskoj vlasti na ilegalan način, i to nema nikakve veze sa zakonom. Prodali su me samo zbog novca, a ne ideoloških ili strateških računica.”

Carlos kaže kako je Cofer Black, jedan od direktora američke Centralne obavještajne agencije u Khartoumu u to vrijeme, bio odgovoran za sporazum o njegovoj prodaji te da je odredio poseban tim koji ga je danonoćno pratio.

Napomenuo je kako je imao mogućnost upotrijebiti oružje i ubiti ih, “ali sam odustao od toga u posljednjem momentu, budući da sam bio gost u Sudanu i nisam im želio izazivati neprilike.”

Nastavio je: “Obavijestio sam o tome sudanske vlasti i rekao im da me agenti CIA-e prate i fotografiraju, na što su mi odgovorili da je situacija pod kontrolom. Otputovao sam na kraći vremenski period iz Sudana, dok se ne smiri situacija. Kada sam se vratio, predložili su mi odlazak u Keniju.”

Dodao je: “Bio je to glup prijedlog. Rekao sam da ne želim putovati u Keniju. Pokušali su mi pronaći let za Tel Aviv te rekli da je to bolje. Bilo je očigledno da me žele izdati, čak su u moj prtljag stavili čip povezan sa satelitom kako bi me pratili.”

O tome kako je došao u Sudan Carlos kaže da je u tu zemlju stigao 1993. godine s njemačkim diplomatskim pasošem, nakon što su Sjedinjene Američke Države počele vršiti pritisak na Jordan da ga preda.

Spomenuo je i kako je pokušao ubiti kralja Huseina bin Talala tri puta: jednom u Parizu, drugi put u Austriji, a treći put u Kraljevskoj palači u Amanu.

Carlos je negirao da je atentate obavljao za sudansku Vladu, naglasivši da nikada u životu nije ubio nekoga zbog interesa bilo koje vlade, rekavši: “Ubijao sam samo plaćenike. Ja ubijam samo neprijatelje slobode, bez obzira gdje se oni nalazili.”

Međutim, dodaje kako je jedini slučaj izvršenja atentata u korist neke vlade bio likvidacija, kako ga je opisao, “najveće izdajice u historiji komunističkog kampa, koji je prenosio vojne informacije američkim obavještajnim službama”, što je obavio za predsjednika Rumunije Nicolaea Ceausescua, i to bez novčane naknade.

Aspiracije

Carlos intervju završava tvrdnjama da voli Sudan, “ali sam razočaran zbog onoga što se dogodilo Abu Nidalu i Bin Ladenu. Ono što se dogodilo meni ne može se ni uporediti s onim što se dogodilo muslimanima na jugu Sudana, koji su prevareni nakon prodaje južnog Sudana i njegovog otcjepljenja.”

O planovima za budućnost kaže kako ne očekuje da će više živjeti, “ali će u meni i dalje gorjeti revolucionarni duh. Želim se vratiti u svoju domovinu i stečeno iskustvo ponuditi svojoj Vladi. Bit ću pomoćnik predsjednika za pitanja sigurnosti i radit ću na jačanju solidarnosti među potlačenim narodima.”

Carlos je bio povezan s komunističkim pokretima te smatra kako je obuku za gerilske ratove stekao na Kubi, a posebnu obuku za oružje i eksplozivna sredstva s Narodnim frontom za oslobođenje Palestine.

Nakon godina skrivanja, 14. augusta 1994. godine izdano je saopćenje o njegovom hapšenju u Sudanu, tokom obavještajne operacije u koordinaciji s Francuskom, koja ga je i preuzela, a odmah potom najavila suđenje.

Carlos je primio islam u zatvoru 2001. godine. Oženio se francuskom pravnicom Isabelle, članicom tima njegove odbrane.

Godine 2003. svjetlost dana ugledala je i njegova knjiga, koju je napisao u zatvoru, pod imenom Revolucionarni islam, u kojoj brani upotrebu nasilja u određenim okolnostima, ali i iskazuje podršku lideru Al-Kaide u to vrijeme, Osami bin Ladenu.

Izvor: Al Jazeera