Čarobna riječ ‘terorista’
Piše: Mirnes Kovač
Može li zapadni intervencionizam iskorijeniti terorizam? Hoće li “olahko” vojno interveniranje tu pošast ukloniti, ili će je samo još više proširiti? Jesu li zapadni “ratovi protiv terorizma” ustvari samoodrživi ratovi koji samo jačaju vlastite neprijatelje i osiguravaju gorivo za sukobe bez kraja?
Prosta i isprazna riječ “terorista” i na globalnom i na lokalnom planu, izgleda je dovoljno čarobna da osigura neupitnu podršku za sve ono što zapadne vlade čine u ime svojih građana.
Slučaj zapadnoafričke zemlje Mali, osme po redu u posljednje četiri godine u kojoj su zapadne sile bombardovale i ubijale muslimane (počevši od Iraka, Afganistana, Pakistana, Jemena, Libije, Somalije i Filipina) ponovno vraća debatu na početak i pitanje protiv čega se, ustvari, Zapad bori?
Hoće li se ova otužna crno-bijela slika svijeta početi mijenjati, ili smo osuđeni da 21. stoljeće proživimo kao stoljeće terorizma? Dakako, više je pitanja nego odgovora, a ono najteže pitanje je da li se u proteklom vremenskom periodu išta naučilo i želi li se naučiti?
Pitanje Sirije
Svijet u kojem živimo sve više liči na crno-bijelu sliku, projekciju zagovornika teorija zavjere. Kako onih na Zapadu koji ne samo u militantnim islamistima, već sve više i u samom islamu vide narastajuću prijetnju, ali i kod onih na Istoku, koji u promptnim akcijama zapadnih sila u slučajevima kada su ugroženi njihovi izravni interesi (a slučaj Malija, bivše francuske kolonije je više nego očit) vide samoispunujuće proročanstvo o inherentnom neprijateljstvu prema islamu i želji da se njegovi sljedbenici i dalje, na druge načine drže pokorenim i kontroliranim.
Hoće li Zapad svoj pristup prema potencijalnim terorističkim staništima mijenjati od pukog dijagnosticiranja prijetnje, targetiranja i masivnog bombardiranja, koje, kao posljedice stvaraju samo teža konfliktna područja?
Jesu li zapadni “ratovi protiv terorizma” ustvari samoodrživi ratovi koji samo jačaju vlastite neprijatelje i osiguravaju gorivo za sukobe bez kraja?
Dosadašnje iskustvo ne nudi prostor za nadu i optimizam. Tamo gdje su interesi Zapada u drugom planu, ili se ukrštaju sa nekim drugim interesima njegovih saveznika, tu se ne žuri sa reagiranjem. Najočitiji primjer za ovo je Sirija. Unatoč zastrašujućem broju žrtava i humanitarnoj katastrofi koja se razvija, ni humanitarne intervencije (ako je tako nešto uopće ikada postojalo, a prije će biti da je to bio eufemizam za vojno-političko interesno interveniranje) nema ni na tragu.
K tome, ni situacija koja u ovoj arapskoj zemlji stvara plodno tlo za trajnu nestabilnost i procvat svih vrsta radikalizama i podjela nije dovoljan razlog za jači i odlučniji angažman zapadnih sila.
Sada se, da paradoks bude veći, argumenti Zapada sve više poklapaju sa argumentima Assadovog režima – prvi neće da se upliću zbog “terorista”, a drugi se bori protiv “terorista”!?
Očito je da mjerilo nije opasnost tih sukoba po zemlje i narode u kojima su se desili, već je primarna odrednica izravni zapadni interes. U svim slučajevima, evidentno je da se konflikti, pored tog što stvaraju haos i plodno tlo za militante, prelijevaju i izazivaju nestabilnost u regionalnom i globalnom smislu.
Tome u prilog već ide razvoj događaja u i oko Malija, u kojoj su početkom prošle godine nakon vojnog udara, sjeverom zemlje ovladali pripadnici militantnog islamističkog pokreta.
Retorika koja se ponavlja od 9/11 da Zapad nije u ratu sa islamom ili muslimanskim zemljama sve više postaje šuplja i isprazna, jer je činjenice s terena je uveliko potkopavaju.
I u slučaju Malija, već se vide prvi pokazatelji (norveški i američki taoci u Alžiru), konflikt, odnosno terorizam, vrlo lahko će se preliti u susjedne zemlje, koje su se, u konkretnom slučaju na poziv Francuske i SAD-a odazvale da učestvuju u obračunu sa militantnim islamističkim pobunjenicima.
Tamo gdje su interesi Zapada u drugom planu, ili se ukrštaju sa nekim drugim interesima njegovih saveznika, tu se ne žuri sa reagiranjem. Najočitiji primjer za ovo je Sirija. Unatoč zastrašujućem broju žrtava i humanitarnoj katastrofi koja se razvija, ni humanitarne intervencije (ako je tako nešto uopće ikada postojalo, a prije će biti da je to bio eufemizam za vojno-političko interesno interveniranje) nema ni na tragu.
Pitanja s početka ovog teksta, a i dileme koje ih prate, veoma je dobro postavio Zbigniew Brzezinski, međunarodno priznat autoritet iz oblasti izučavanja globalne sigurnosti.
Ovaj bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera je u eseju “Prosta moć slabosti i kompleksna ranjivost moći” objavljenom u zbirci eseja urednika Briana Forsta i Akbara Ahmeda “Nakon terora”, ukazao na suštinu problema pristupa terorizmu.
Za američki narod “osovina zla” će vjerovatno biti dovoljna da neko vrijeme nadomjesti grubu definiciju prijetnje. Međutim, problem koji iskrsava je dvostran.
Prvo, pošto je sada sigurnost Amerike povezana sa globalnom sigurnošću, a kampanja protiv terorizma zahtijeva globalnu podršku, važno je da ostali, van Amerike, djele ovu definiciju. A, hoće li?
Drugo, da li je takva definicija adekvatna u svojoj dijagnozi, i da li obezbjeđuje efikasnu osnovu za dugoročni i strateški odgovor izazovu koji je postavljen na oba načina i odvojeno, kao i udruženo, terorizmom i proliferacijom oružja za masovno uništenje?” pita se profesor Brzezinski, ističući kao poseban problem “definiranje subjekta protiv koga se bori”, a koji je u američkom slučaju artikuliran u vanredno nejasnom obliku.
Politička strategija
“Teškoća leži u tome da određenje (definicija) koju je ponudila Administracija o tome protiv čega i koga se od Amerikanaca traži da se bore u „ratu protiv terorizma“ je artikulisano u vanredno nejasnom obliku. Stvari nisu razjašnjene
Predsjednikovim uproštavanjem (ili uzdizanjem, zavisno od nečijeg povoljnog položaja) terorista kao “zločinilaca”, inače neidentifikovanih, za čije se motivacije jednostavno kaže da su satanske.
Identificiranje terorizma samog po sebi kao neprijatelja također bezbrižno zapostavlja činjenicu da je terorizam smrtonosna tehnika zastrašivanja koja se koristi od strane pojedinaca, grupa i država. Ne može se pokretati rat protiv tehnike ili taktike. Niko, naprimjer, ne bi objavio na početku Drugog svijetskog rata da se rat vodi protiv ‘blitzkriega”, upozorio je Brzezinski.
Slučaj zapadnoafričke zemlje Mali, osme po redu u posljednje četiri godine u kojoj su zapadne sile bombardovale i ubijale muslimane (počevši od Iraka, Afganistana, Pakistana, Jemena, Libije, Somalije i Filipina) ponovno vraća debatu na početak i pitanje protiv čega se, ustvari, Zapad bori?
Ovaj ugledni autor na kraju eseja nudi svoje viđenje rješenja koje se, čini se, ni jedanaest godina od 9/11 nije uspjelo ostvartiti kao politička strategija:
“Općenito govoreći, terorizam koji je nastao zbog društvenih negodovanja, čak ako je i ideološki poduprt dogmom kao što je radikalni marksizam, naginje ka nestanku ako društva u kojima se pojavi odbace ispuniti stvari za koje se teroristi bore. Društvena izolacija najzad demoralizira određeni dio terorista, a ostale podvrgne hapšenju. Terorizam koji je zasnovan više na podršci otuđene i geografski udaljene društvene klase, kao što su seljaštvo, je pokazao dužu trajnost (što iskustva Kine i Latinske Amerike pokazuju), posebno ako je podržan gerilskim pokretom.
Međutim, terorizam koji derivira iz zajedničkog etničkog porijekla podržan historijskim mitovima i zapaljen vjerskom revnošću se pokazao kao najotporniji od svih na jednostavno fizičko gušenje. Sami teroristi su bez sumnje nepromjenljivi, ali prilike koje ih hrane to ne moraju biti. Ovo je važna distinkcija.
Teroristi inkliniraju životu u svom vlastitom svijetu, začahureni unutar svoje patološke pravičnosti (po svom ubjeđenju). Nasilje postaje ne samo sredstvo za postizanje cilja, već također njihov razlog postojanja.
Zbog toga je njihova eliminacija neophodna. Ali, da bi se osiguralo da se njihovi redovi ne popunjavaju, potrebna je pažljiva politička strategija s ciljem da se oslabe kompleksne političke i kulturne snage koje omogućuju rast terorizma. Ono što ih stvara, mora biti politički potkopano”, zaključio je profesor Brzezinski.
Očito je da mjerilo nije opasnost tih sukoba po zemlje i narode u kojima su se desili, već je primarna odrednica izravni zapadni interes.
Koliko je ovaj prisutp prema zemljama u kojima većinski žive muslimani nepromijenjen od vremena Busha i njegove administracije dovoljno govori statistika i broj konflikata i žrtava u proteklim godinama.
Francuska vojna intervencija u Maliju, zapadnoafričkoj zemlji sa oko 15 miliona stanovnika, čini se, ostaće također statistička cifra “osam” u nezaustavljivom nizu zemalja koje će se naći na meti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera