Časno je biti musliman u hrvatskom društvu

Sve počiva na činjenici međusobnog prihvaćanja i uvažavanja normi, odnosno, poštivanja specifičnosti i različitosti (Al Jazeera)

Piše: Darko Pavičić

Proslava 100. obljetnice zakonskog priznavanja islama u Hrvatskoj zlatna je kruna u odnosima islama i hrvatskog društva i države u vremenu u kojemu živimo. Kroz niz zbivanja, koja je pripremila Islamska zajednica u Hrvatskoj, za obilježavanje ove važne obljetnice, pokazalo se da islam i muslimani imaju vrlo visok status u hrvatskom društvu, da se njihova prisutnost itekako poštuje i da se njihov status ni po čemu ne razlikuje od većinske vjere ili nacije. Štoviše, da je časno biti musliman u hrvatskom društvu!

Takav status muslimana osobito se vidi u kontrastima današnjega svijeta, koji je zapljusnut islamofobijom s jedne strane i s druge strane zločinima koji se skrivaju tobože iza islama. Dok svijet vrije tim dvama bijesovima, islam u Hrvatskoj doživljava svoje puno priznanje, koje mu je prošlih dana odano s najviših političkih, vjerskih i društvenih razina. Veliko je to priznanje i islamu u Hrvatskoj i hrvatskoj državi i društvu istodobno.

Zapravo, ovdje se više ne radi o suživotu, nego o životu, kako je rekao muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj dr. Aziz ef. Hasanović. Temelji tome (su)životu udareni su upravo prije točno 100 godina, kada je ondašnji Hrvatski Sabor zakonski izjednačio “muslime”, kako ih je tadašnji zakon zvao, s ostalim vjerama, omogućivši im sva prava.

Međusobno prihvaćanje i uvažavanje

Posuvremenjenje tih odnosa došlo je 2002., kada je Islamska zajednica potpisala ugovore s državom, koji su ta prava još unaprijedili. No, ono što je važno u odnosu islama i hrvatskog društva, ne može se svesti samo na zakonski paragraf, bilo onaj iz 1916. ili onaj iz 2002. Zakon je, naime, samo potvrdio ono što postoji u stvarnome životu, a to je taj (su)život koji spominje muftija Hasanović.

O čemu se, zapravo, radi?

Sve počiva na činjenici međusobnog prihvaćanja i uvažavanja normi, odnosno, poštivanja specifičnosti i različitosti. Hrvatska država i društvo priznaju sve ono što islam definira kao religijsku zajednicu, njezinu strukturu, hijerarhiju i vjernike. Osim što poštuje pravo javnog ispovijedanja vjere, omogućava i sudjelovanje Islamske zajednice u školstvu, zdravstvu, vojsci, zatvorima… Osim toga, Islamska zajednica, kao i sve ostale vjerske zajednice, dobiva novac iz državnog proračuna za svoje potrebe, a neki se njezini vjerski obredi (poput vjenčanja) tretiraju ravnopravno kao i državni, tj. vjernicima nije potrebno na vjenčanje odlaziti u državnu instituciju (matični ured) i vjersku zajednicu.

Islam, s druge strane, prihvaća norme društva u kojemu živi. Muslimani su lojalni građani društva, poštuju sve njegove norme i zakone, sve obveze koje društvo do njih očekuje. A što se najbolje vidjelo u Domovinskom ratu, u kojemu je živote za današnju Hrvatsku dalo 1.180 muslimana, koji su se borili za slobodu svoje domovine zajedno s Hrvatima.

Sama Islamska zajednica u Hrvatskoj u tim odnosima predstavlja nosivi stup i bez ovako snažne i dobro organizirane Islamske zajednice, pitanje je kako bi izgledali odnosi islama i hrvatske države i društva. Najsnažniji pečat u njezinu radu ostavio je prijašnji muftija Ševko ef. Omerbašić, kojega je naslijedio dr. Aziz ef. Hasanović, koji je nastavio njegovim putem. Taj put je bio vrlo jasan i mogao bi se sažeti u nekoliko pojmova: sloboda vjere i njezina ispovijedanja, iskrena domoljubnost i građanska lojalnost.

Dug ignoriranja muslimanske zajednice

Na neki način to je i “recept” kojega sadašnja Islamska zajednica nudi europskim zemljama i parlamentima u rješavanju odnosa s islamom, koji dahću pod teškim bremenom svojih loših odnosa. Europi na naplatu dolazi dug višedesetljetnog ignoriranja muslimanske zajednice, koja je bila prepuštena sama sebi, marginalizirana i getoizirana. Sve zatvorene zajednice podložne su bolestima, kojima prijete zaraziti ostatak društva. Tako je i danas u Europi. A kada se na to nadoda još pritisak od dolazećih migranata, strah i izgubljenost u europskim očima raste neslućenom progresijom.

Islam nije opasnost za Europu. Hrvatska je za to najbolji primjer. Dakako, nagomilani se problemi ne mogu riješiti preko noći. Proces u Hrvatskoj trajao je, kao što vidimo 100 godina. No prethodile su mu mudre i hrabre odluke ondašnjih političara. Danas se može raspravljati koliko je to bilo pod diktatom Beča, koji je islam priznao 1912., a Hrvatska je tada bila dio Austro-Ugarske… Ali takve su dileme sada posve sporedne. Činjenica je da su islam i hrvatska država uspjele uspostaviti takav odnos koji može biti uzor i model drugima. Odnosno, model koji se na najjednostavniji način može preslikati u svako društvo.

Pritom je važno spomenuti i ono što poručuje muftija Aziz Hasanović, a to je da je taj model primjenjiv i u društvima i državama gdje su muslimani većina, tj. ondje gdje su kršćani izloženi progonu. Dakle, radi se o univerzalnom modelu. Odnosno, onome što Islamska zajednica u Hrvatskoj zagovara godinama, a to je izgradnja zajedništva na tzv. univerzalnim vrijednostima. Na onome što spaja, a ne što razdvaja. Za velike monoteističke zajednice, a koje su u temeljima i današnjih društava i država, mnogo je toga zajedničkog. Važno je to samo prepoznati i pozivati se na te vrijednosti kada su ključne stvari dolaze u pitanje. A današnje vrijeme diktature relativizma pravi je izazov za to. Što vjerskim zajednicama, poput kršćanstva, judaizma i islama, koje dijele zajedničke univerzalne vrijednosti, nudi veliku šansu za zajedničku budućnost.

Hrvatska, koja je u mnogočemu slaba i krhka, tu je šansu prepoznala i nudi je Europi i svijetu. Pardon, Hrvatska i Islamska zajednica u Hrvatskoj zajedno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera