Čega se Saudijci plaše?

Zgradu Muzeja islamske umjetnosti u Dohi dizajnirao je američki arhitekta kineskog porijekla I. M. Pei [Sorin Furcoi/Al Jazeera]

Rano uvečer, jednog krasnog ponedjeljka u decembru, u društvu dvojice prijatelja, Egipćanina i Talijana, ušao sam u Muzej islamske umjetnosti (MIA) u Dohi i zapitao se: Čega se Saudijci plaše?

Odmah po dolasku, primijetili smo specijalnu izložbu pod nazivom Imperijalne niti: motivi i majstori iz Turske, Irana i Indije. Ušli smo i pregledali smo izložbu i ja sam otkrio šta je tačno ono čega se Saudijci plaše.

Osim nas trojice koji smo lutali ovim dvoranama slave, nije bilo žive duše. Jedan kršćanin i dvojica muslimana – jedan sunit a drugi šiit po rođenju i odgoju –  bili smo preplavljeni darežljivošću historije umjetnosti i vještine koja je mapirala svijet drugačiji od onog koji smo ostavili iza sebe pri ulasku u muzej.

Već dugo sam poklonik niza umjetničkih institucija u katarskoj prijestolnici. Imao sam priliku slaviti darežljivost duha s kojom su nadležni kustosi u MIA-i raspoređivali svoja sredstva za prikupljanje artefakata iz cijelog arapskog i muslimanskog svijeta bez i najmanjeg osjećaja etničke ili sektaške predrasude.

Zgrada MIA-e je otok mira i spokoja koju je znalački dizajnirao legendarni američki arhitekta kineskog porijekla I. M. Pei usred energične kakofonije arhitektonskog nereda počinjenog u ovoj arapskoj prijestolnici.

Imao sam priliku i da slavim drugu veličanstvenu umjetničku instituciju u Dohi – Mathaf: Arapski muzej moderne umjetnosti, na kojem se nalazi najfinija kolekcija savremene i moderne arapske umjetnosti.

No, imao sam razloge i da u brojnim prilikama kritički gledam na neke druge odluke kustosa u ovim važnim umjetničkim institucijama u Dohi. Osjećam se kao kod kuće u ovim muzejima iako ne poznajem nikoga na poziciji autoriteta tamo – i volio bih da tako i ostane.

Dodajte toj konstelaciji galerija i muzeja različite umjetničke programe za studente i etablirane stručnjake i uvidjet ćete da postoji kolektivna posvećenost širokom spektru savremene, moderne i islamske umjetnosti iz različitih perioda i sa različitih kontinenata, a postat će vam jasno i kako je Doha za sebe napravila umjetnički kutak među arapskim prijestolnicama.

Za šta muzeji služe?

Odmah po dolasku na izložbu Imperijalne niti, shvatite da ste u vještim rukama učenog, brižljivog, kompetentnog i, nadasve, kosmopolitskog kustoskog samopouzdanja.

Prvi segment izložbe, odmah s ulaza posvećen je značajnom slavljenju safavidske umjetnosti i vještine. Zamislite to! Samo nekoliko kilometara dalje od muzeja, izraz Safavidi degradiran je do kletve koju neki muslimani zloupotrebljavaju protiv drugih muslimana.

Ovdje, taj izraz predstavlja polaznu tačku za jednu od najslavnijih faza islamske kulturne historije.

Širom arapskog i muslimanskog svijeta svjedočimo borbi da duša muslimanske prošlosti nastani duh muslimanske budućnosti.

Zamislite, samo probajte to pojmiti, da saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman, prisni prijatelj Jareda Kushnera i Thomasa Friedmana, dopusti slavljenje dinastije koja je stoljećima vladala Iranom uz moć i dostojanstvo, uz okrutnost i slavu. S poštovanjem, s ljubavlju, s divljenjem prema uzvišenom i lijepom, brižljive ruke kustoske politike ovdje na djelu označavaju historijski period kada je muslimanska dinastija turskog porijekla vladala prosperitetnim pojasom muslimanskih zemalja u Iranu.

Potom, nastavljate istom linijom priznanja i divljenja prema Osmanlijama u Anadoliji i Mogulima u Indiji – što vas vodi do otkrića logične progresije artefakata koje su izradili majstori iz Turske, Irana i Indije naglašavajući „razmjenu umjetničkih i materijalnih kultura u ranom modernom periodu (16-19 stoljeće)“ – kako su kustosi s pravom napisali.

Dalje učimo: “Fokusirajući se na ćilime kao istaknuti medij, rukopisi, metalni predmeti, keramika i drugi objekti također su izloženi da bi se dodatno ilustrovao historijski i umjetnički kontekst ovog perioda.“ Ta umjetnička historija ima vlastitu logiku i retoriku, jer „počevši sa timuridskim periodom u Iranu i centralnoj Aziji (1370-1507)“, ponovo mudrim riječima kustosa, „ova izložba pokazuje kontinuitet umjetničkih praksi koje su dijelili među uspješnim i susjednim dinastijama, naime Safavidima u Iranu (1501-1736), Osmanlijama u Turskoj (1299-1923) i Mogulima u Indiji (1526-1857)“.

Ovo je panoramski pogled na bogatu i osnažujuću muslimansku historiju – izloženu samo nekoliko stotina kilometara od Jemena gdje je više od osam miliona muslimana „na korak od gladi“. Kako smo mogli naslijediti takvu historiju i završiti u ovakvom haosu?

Polaganje prava na snažnu prošlost

Nijedno od takvih historijskih prisjećanja nije bez osjećaja nostalgije za izgubljenim muslimanskim carstvima ili opraštanja državi Katar, u kojoj je Muzej islamske umjetnosti smješten, za njen udio u trenutnom haosu u arapskom i muslimanskom svijetu. Nijedna država u ovoj regiji nije potpuno zdrava.

Niti je ovo pokušaj da se odbaci čitava jedna nacija, zarobljena, kao sve ostale nacije, u saudijskom klanu koji služi vlastitim interesnima, sistematski ranjiva na hirove prinčeva kakav je Mohammed bin Salman.

Širom arapskog i muslimanskog svijeta svjedočimo borbi da duša muslimanske prošlosti nastani duh muslimanske budućnosti. U svojoj vladajućoj eliti, Saudijska Arabija predstavlja kolosalnu perverziju bogatstva i moći posvećenu specifičnom brendu zastarjelog islamizma koji je kombinacija nasilnog militarizma i puritanskog fanatizma.

Njihov zakleti neprijatelj, s druge strane, vladajući režim u Islamskoj Republici Iran, također drži cijelu naciju oslobađajućih mogućnosti u kandžama zastarjelog klerikalizma. Vladajući režim u Iranu samo je mrvicu pametniji od saudijskog u vođenju ove bitke za budućnost muslimanske duše bez izgleda za uspjeh.

U Muzeju islamske umjetnosti u Dohi izložena je upravo suprotna vizija islama u ovom bojnom polju straha i fanatizma: otvorena, darežljiva, praštajuća, koja prihvata najbolje od muslimanske prošlosti za najslobodniju muslimansku budućnost.

Nemam ništa protiv tog da se robotu da državljanstvo Saudijske Arabije, ili da se on čak preobrati na islam ako je to ono što robot odabere. Ali ja sam uvjeren da muslimani imaju puno hitnije zadatke ispred sebe: kritički pronalazak nerazriješene problematične tačke njihove prošlosti da bi mogli krenuti putem takve avanturističke budućnosti.

Naše sudbine nisu u rukama vladajućih porodica ili klika ili ideologija bilo koje države koja je u iluziji da vlada nad nama – posebno dviju ratobornih država Irana i Saudijske Arabije. Mi, ljudi, Arapi i muslimani, sklapamo svoje sudbine.

Vladajuće države rade svoje, a mi svoje. U međuprostoru opasnih mahinacija naših vladajućih država, ima mnogo prostora na kojem možemo rastaviti njihova iskonstruisana neprijateljstva i ponovo mapirati obrise budućnosti naše djece.

Upravo ova izložba u Muzeju islamske umjetnosti jedan je takav ključni prostor za posjetiti i zapitati se.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera