Čekajući Sretenje, kandidature i suspenziju mečke

Ivica Dačić, kaže da ako se ne kandiduje Vučić, nego neko drugi ili Nikolić, onda će se i on kandidovat, piše autor (AP)

Karađorđe, Miloš i – mečka! To mogu da budu vedete (a i vedute) čijom izvesnom simbolikom može da se uđe i u ovogodišnji značaj Sretenja, tog od pre petnaest godina Dana državnosti Srbije. On se, inače, otkad je uveden slavi uz, naravno, neradne dane, ali sa pompom koja oscilira od godine do godine.

Sada mu je pridodat još jedan atribut- „sretenje izborno“ sa imenom predsedničkog kandidata vladajuće stranke. I(li) koalicije. Naime, predsednik Srbije Tomislav Nikolić je oko „civilne“ Nove godine saopštio da će odluku o svojoj kandidaturi saopštiti o Božiću.

Ali, njega je, po navici, brzo „poklopio“ njegov politički „sinovac“ (ako bi se računalo da je Šešelj obojici politički „ćale“) premijer Vučić, obelodanivši da će konačni dogovor pasti –  o Sretenju. Valjda da bi se uveličao značaj praznika.

Odnedavno je, međutim, na snazi informacija koja se može smatrati i zvaničnom, budući da je objavljena u listu koji se vazda povija ka vlasti – da će „sretenje kandidatsko“ ipak uslediti nešto kasnije. 

Ako se to pokaže i tačnim, imamo već jedan važan zaključak – predizborna i izborna groznica u Srbiji opet će morati da se sagledava i u svetlu ovih paušalnih i „kliznih“ obećanja. I odlaganja zadatih rokova. To je, možda i značajnije pošto treba da konkurenciju sateruje u cajtnot i ćošak.

Pojašnjenjem „trojstva simbola“ s početka teksta, pak, može se objasniti kakva će metodologija biti korišćena za pomenuto saterivanje. A već su svi „posmatrači“ u Beogradu zaključili da će svojstvo kampanje biti – dosad najprljavija.

Trojstvo autoritarnih istorijskih simbola

Sretenje, kao državni praznik još u doba Kraljevine SHS i Jugoslavije, i sada ponovo, uključuje nacionalnu reminiscenciju na dva važna događaja. Prvi srpski ustanak iz 1804. kao i napredni, po jevropejskom kalupu, Sretenjski ustav iz 1835. kojim je u turskom protektoratu zvanom Srbija (Srbistan) ukinut feudalizam.

Ustav je, međutim, bio kratkog veka, važio je samo mesec dana od donošenja i „koktela“ što ga je u tu čast priredio lukavi knjaz Miloš kome se u poslednje vreme veoma divi Vučić, uvek ga „oslovljavajući“ sa Veliki Miloš. Mrštila se na Ustav turska Porta, a još više ruski izaslanik na njoj i Milošu je to dobrodošlo. Autoritarno ga je ukinuo!

I dizanje Prvog ustanka ima jednu nedovoljno poznatu „caku“. Kako beleži Vuk Karadžić, lokalni kneževi, a pre svega orašački Teodosije, hteli su da „navuku“ Karađorđa kao „ajduka“ da se primi vođstva. Pa ako ustanak ne uspe, da ga izruče Turcima kao pustahiju. A i ako uspe da ga posle – sklone. No, Crni Đorđe je to osetio pa kad je izvikan za vođu, izvadio je kuburu i rekao da će ona ubuduće suditi i Turcima i njima. Opet autoritarnost!

Za Sretenje, 15. februara, godinama se i kad nije bio državni praznik, po medijima, posebno televizijama, operisalo narodnom meteorologijom u vezi sa medveđim zimskim snom.

I, kako je sve ovde pomalo kontra, kaže se – ako mečka tog dana izađe na sunce i dalje će biti hladna zima, a ako se zavuče u topli brlog, biće toplo. Kako bilo, hit o mečki nikad nije sklanjan iz medija, pa ni zbog zvaničnih „ustaničkih“ proslava i priredbi. Mečka je bila najmanje druga „glavna glumica“ u vestima.

Odlaganje saopšetnja o dogovoru Vučića i Nikolića ko ima da bude kandidat, tako bi se sad moglo doživeti kao – treći važan događaj tog dana. A to nije dobra konkurencija, bez obzira što odlučni premijer ima metode da, recimo, bar mečku „suspenduje“ iz javnosti. Ako ne bi odlagao vest o kandidatu SNS-a.

Nikolić i ubrzava i koči

Iako je ovo o javnoj  blokadi mečke „mala šala“, u zbilji je veoma – referentna, kako bi se reklo europskim novogovorom, jer verno predstavlja (autritarni) medijski uticaj kojim raspolaže Onaj koji se o svemu pita.

Bliskost sa vrhovnim autoritetom iz „šala“ o Ustavu i Đorđijinoj kuburi (poznavaoci tvrde da je potom „svojom rukom“ ubio čak 159 ljudi, a pominjanog Teodosija već 1806.) Aleksandar Vučić je pokazao i glede predsedničkih izbora.

U tom smislu dve su poruke najvažnije: on ne može da podnese kohabitaciju, a pritom želi pobedu u prvom krugu, overenu rečima da ako toga ne bude – podnosi ostavku. Valjda, na štetu građana Srbije u čiju korist vredno radi.

Ovo bi, tako nam istorija pomogla, bilo dovoljno da se dočara atmosfera u kojoj je počela, i odavno se vodi kampanja koja još nije zvanično počela. A iz ugla vladajuće stranke, izgleda, još malo odložena, bar u pogledu imena kandidata.

Kampanja koja nije počela, a jeste, sa stanovišta SNS-a ima jedan izraženi novi momenat. Predsednik Nikolić, koji je više puta izrazio priželjkivanje da se opet trka, vidno je povećao svoje aktivnosti i javna istupanja.

Takođe, izgleda i da mu bar jedan tiražniji tabloid  pruža više prilika no što se očekivalo. Nadalje i primerice, njegova savetnica za štampu Stanislava Pak veli da on ima podršku 82 odsto članstva SNS-a.

A kad Pakovu zbog toga opomene potpredsednica Vlade Zorana Mihajlović, ona pojasni da ne kaže to ona, već Galup. („Gospodin Galup“, rekla bi većina čitalaca glupoida.)

U igru procenata uključio se i sam Nikolić, poklopivši i g. Galupa i savetnicu samoosokoljavanjem da ima podršku 100 odsto članstva stranke („ja sam ih stvorio“). Na to se javi potpredsednik SNS-a, ministar doktor Stefanović koji pre izlaska Nikolićevog promo-intervjua kaže da zna da ovaj „nije tako mislio“ kako je rekao.

Uz sve, pažljiviji posmatrači vide i da je Nikolićeva ruka stalno na „ručnoj bremzi“, pa je katkad malo i podigne. Kočnicu, ne ruku. Jer kaže, otprilike, da će poštovati partijsku odluku onih „koje je stvorio“.

Pobočno gurkanje Vučića protiv Nikolića

Upadljive su i neke Nikolićve iznenadne državničke dužnosti, kao i prilike da posle dugo vremena dvaput zaredom, valjda na poziv Brisela, ode „na slikanje“ (šturih li saopštenja!) sa Federikom Mogerini i predstavnicima „privremenih kosovskih organa“, Hašimom Tačijem i Isom Mustafom.

Vučić, pak, sve manje rezolutno odbija mogućnost da se sam kandiduje nakon što je na desetine puta „odlučno“ negirao tu opciju. Da o njoj ozbiljno razmišlja pokazuje stav koalicionih partnera, ne samo pomenute Mihajlovićeve, koja neprestano tvrdi da za taj posao „od njega nema boljeg“.

Tako, Ivica Dačić, kaže da ako se ne kandiduje Vučić, nego neko drugi ili Nikolić, onda će se i on kandidovati. Rasim Ljajić misli isto, ali se više ne samospominje.

Takvo pobočno odvraćanje Nikolića „radi“ za Vučića dvostruko. I da ga približi odluci, i da cinculiranjem, odlaganjem i prenemaganjem, uz teške cinizme upućivane protivkandidatima – stvori takav manevarski prostor i maglu nedoumica da koji god potez povukao to postane mnogima iznenađenje, a još brojnijima, pre svega pristalicama – spasonosno olakšanje.

Zato sadašnji odnosi u SNS-dijadi koje su do juče mnogi bili spremni da krste sukobom, pa i sada neki to tvrde, mogu istovremeno da dovode i do raskola u stranci, ali i do neočekivanih poteza izmirivanja. A i jedno i drugo delovaće efektom neočekivanosti na dalje zbunjivanje protivnika.

Taj je proces, inače već počeo, niz nesporazuma u strankama u vezi s kandidaturama i podrškama rezultirao je, recimo, izlaskom pojedinih članova i poslanika iz partija, pa samim tim i iz poslaničkih klubova  u parlamentu, te raspadom pojedinih.

Može se tako desiti da Vuk Jeremić, bivši ministar spoljnih poslova koji je energično, moderno i skupo započeo pohod na izbore, dobije svoj poslanički klub podržavalaca u Skupštini, koja je inače sada na pauzi. Ali koja može, čim zatreba, biti prekinuta.

Strašna prijetnja se nadvija nad zemljom

Pometnja među opozicionim strankama i taktiziranje o tome kojem se kandidatu prikloniti, vladajućoj stranci omogućava povlačenje raznih „podzemnih“ poteza, stvaranje daljih pukotina među protivnicima i njihovo proširivanje kroz aktivnosti u kojima se zloupotrebljava nastup u ime države.

Primera radi, onomad je na otvaranju neke fabrike Vučić rekao da se „nad zemljom nadvija opasan oblak pretnje“ da se na vlast vrate oni koji su je upropastili. Jeremiću se uz prve korake „fensi“ kampanje odmah, i to ne samo iz vlasti, postavilo pitanje – odakle mu tol’ke pare.

Ili, nakon što je LSV napustila funkcionerka/poslanica Marinika Tepić, začuđena što je predsedništvo stranke protiv kandidature ombudsmana Saše Jankovića, sa izgledima da se umesto podrške njemu, u ime stranke kandiduje Nenad Čanak, on priča drugu priču.

Kaže, naime, da odluka nije doneta, pa je Tepićeva požurila, a da mu je Janković otkazao dogovoreni sastanak jer je poverovao u njen stav. A i sa Jeremićem može da se razgovara.

Ali najvažnije je sledeće – Čanak „vučićevskim“ metodama iznosi „čankističke“ idejne zamerke nekoj dosad nedovoljno poznatoj Jankovićevoj prošlosti. Ne zamera mu, kaže, što je bio „činovnik“ u vladi Mirka Marjanovića u kojoj je Šešelj bio potpredsednik, a Vučić info-ministar.

Zašto je lansirana parola o pobedi u prvom krugu, i zašto u to, ako kandidat SNS-a bude Vučić, ne sumnjaju ni najobjektivniji analitičari? I da li je razumljiv taj defetizam?

Na izbore će, po svemu sudeći, izaći bar petnaest, ako ne i više kandidata, zajedno sa onim „cirkuzantskim“ autsajderima kao i „mutivodama“ za koje se godinama tvrdi da ih „izmišljaju“ i podmeću tajne službe. Ne prezajući ni da nude cirkuzante.

Najrealniji je Vučićev strah od drugog kruga i mogućnosti da se u njemu nađu Nikolić i Vojislav Šešelj, koji odista u takvom „skoru“ gotovo da ima veće šanse od svog bivšeg dovojvode.

Zato je Vučić spreman i na „samožrtvovanje“, da ne bi morao da, kako je rekao, podnosi ostavku.

Kako sada izgleda gruba skica izbora?

„Sitnež“ od kandidata koji će se pojaviti privući će u „rastur glasova“ neznatan deo biračkog tela, ali uglavnom desno orijentisani. Iz tog dela biračkog „bojlera“ uveliko će zahvatati desnocentistički, već pomenuti Jeremić sa dosta visokim rejtingom.

Manji deo njegovih birača će se preklapati sa onim koje privuče sadašnji ombudsman koji se još nije „ozvaničio kandidatom.“ On ima šanse da privuče apstinente kojih je veoma mnogo. A ako bi se oni probudili, desne šanse SNS-a se još više smanjuju.

Pa kad značajan komad odnosno „litražu“ iz onog bojlera pokupi Šešelj, onda procene o pobedi u prvom krugu znatno blede. Ali, ona jeste snažna motivaciona parola.

Zbunjenost opozicije i neodlučnost o podršci, a dvoje se, mahom između Jankovića i Jeremića kao glavnoisturenih, javnosti prikazuje kao mudro taktiziranje u vezi s matematičkim šansama za pobedu, ili bar značajniji uspeh.

A ne priznaje se da ima pokušaja da se podrška „naplati“ obećanjem predsedničkih kandidata da oni podrže svoje „podržavače“ na parlamentarnim izborima, ako ih bude. 

U zbunjene se mogu ubrojati bar po tome što su i oni opozicija Dveri i DSS sa sve svojim kandidatima. A tu su blizu i pominjani Čanak, i zasad „jasno neizjašnjeni“ Čedomir Jovanović sa svojim LDP-om.

Sve pomenuto, opoziciju anestizira za bilo kakve suštinske poteze u vezi s izborima koji su više od matematike. Svi su, kažu spremni za svaku vrstu trke i kao da unapred pristaju da ona bude organizovana i protivno temeljnim vrednostima demokratije.

Hoće li, recimo, kampanja biti prljava i podla i šta sa tim, hoće li biti dijaloga pred već pomućenom javnošću i zauzdanim medijima? Ta pitanja kao da postaju sporedna.

Konačno, tu su i škakljiva „ustavna pitanja“, koja se recimo javljaju ako se u cajtnotu raspišu i parlamentarni izbori. Na primer – može li se Vučić kandidovati, a da Vlada koja tada pada ipak opstane kroz neku rekonstrukciju i korišćenje većine koju (verovatno) neće izgubiti?

Odgovor je možda u tome što se izgleda Aleksandar Vučić i ovoga puta sprema da opštu zbunjenost zaskoči nečim iznenadnim, za uobičajenije prilike neverovatnim. A istovremeno takvim potezom koji će biti prikazan kao velika žrtva i velika odbrana državnih interesa.

Ili nečim, simbolično – poput Karađorđeve kubure!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera