Cenzura za prisluškivanje

Novinarima u Makedoniji zaprijetilo se zatvorom ukoliko se usude da pišu o skandalu sa prisluškivanjem (Arhiva)

Piše: Risto Popovski

Novinarima u Makedoniji se zabranjuje, pod pretnjom kazne zatvora, da pišu o aferi “prisluškivanje“. Mediji u Makedoniji, uključujući i internetske portale u svetu, dužni su i da obrišu sve tekstove koje su ranije objavili o ovom mega skandalu u okviru koga je prisluškivano preko 20 hiljada (vlasnika) telefona.

Zvuči nestvarno i nelogično. Kao neslana šala, loše ispričan vic, koji nije smešan, koji kao da je nedorečen i kome nedostaje poenta. Nije, nažalost, ni vic, ni crni humor, već zbilja, kojoj mnogo toga nedostaje, koja ima i sijaset falinki.

Poslanici VMRO DPMNE i DUI, partija koje su u složnoj vladajućoj koaliciji skoro sedam godina podneli su početkom sedmice (u utorak) Predlog zakona. Naslov je dugačak, tekst zakona kratak, a sadržina se svodi na neshvatljivu i zastrašujuću nameru da se uvede cenzura za sve tekstove povezane sa aferom prisluškivanja.

Novinarima u Makedoniji zaprećena je minimalna kazna od četiri godine zatvora, maksimalna nije predviđena, ukoliko se usude da pišu o skandalu sa prisluškivanjem. Internetski portali u Makedoniji i u svetu, imaju i obavezu da iz baze podataka obrišu datoteke i tekstove koje su objavili o aferi “prisluškivanje”, koja sadrži indicije o korupciji i kriminalu u koje su umešani i visoki funkcioneri partija koje su u koaliciji na vlasti.

Mega skandal sa prisluškivanjem, koji od februara ove godine potresa Makedoniju, doveo je do političke krize, koju država pokušava da prevaziđe pregovorima koje vode četiri najuticajnije partije, uz posredovanje, tačnije pritisak, EU-a i SAD-a. Dogovoreno je da se vanredni parlamentarni izbori održe 26. aprila iduće godine. Nikola Gruevski treba da napusti funkciju premijera krajem decembra, a izbore bi trebalo da organizuje Vlada u čijem će sastavu biti i ministri iz redova opozicije.

Kršenje  Ustava

Predlog zakona da se zabrani pisanje o prisluškivanju je direktno kršenje Ustava Makedonije, koji u članu 16. izričito zabranjuje cenzuru. Nije prvi put, vladajućoj koaliciji u Skopju prešlo je u naviku da ignoriše Ustav i da zakone prilagođava partijskim, dnevno-političkim potrebama, pa i ličnim interesima.

Partijama iz vladajuće koalicije bilo je malo  da uvedu zabranu za novinare u Makedoniji. Osiljeno su se okomili da uvedu globalnu cenzuru za medije i internetske portale u svetu. Ako se mediji u svetu do sada nisu bavili skandalom sa masovnim prisluškivanjem, sigurno će čuti o megalomanskom pokušaju vlasti u Skoplju da za glasila u celom svetu uvedu cenzorske makaze.

Mediji u svetu imaju više nego dobar povod da se sprdaju sa „ambicioznim“ projektom da se i njih stavi pod kontrolu, da se uvede globalna cenzura. Mali je svet za velike planove partija vladajuće koalicije u Makedoniji. Vlada premijera Gruevskog voli da se hvali svetskim uspesima. Pokušaj uvođenja globalne cenzure, pridodat je neslavnim svetskim uspesima – liderskoj poziciji države u siromaštvu, nasilnom izbacivanju poslanika opozicije i novinara iz parlamenta, uz asistenciju policije…

Predlog zakona o globalnoj cenzuri bio je dostavljen Sobranju na usvajanje po hitnom postupku, upravo u vreme kada su otvoreni pregovori četiri partije o slobodi medija. Umesto slobode, lako se moglo dogoditi da novinari budu žrtve cenzure, kakvu novija istorija ne pamti. Posle ogorčenih reakcija javnosti, a, pre svega, snažnog pritiska stranih posrednika Predlog je, posle dva burna i neizvesna dana, krajnje nevoljno, povučen iz procedure.

Poslanici vladajućih partija, koje imaju većinu u Sobranju, bez dvoumljenja bi glasali za ovaj zakon. Oni su mnogo puta dokazali da su svu svoju poslušnost apsolutno podredili partijama i Vladi. Poslanici su, u vreme kada je opozicija bojkotovala parlament,  „uspeli“ da za jedan dan usvoje 120 zakona, što je rekord koji teško da će neko u svetu i pomisliti da nadmaši.

Zataškavanje afere

Čak se ni uz najbolju volju ne može reći da je Predlog zakona o uvođenju stroge i globalne cenzure, nespretno i nesrećno sročen. Očigledna je namera predlagača da se zataška afera prisluškivanje, da se njeni akteri samooslobode od odgovornosti. Dogodilo se, međutim, suprotno, skandal sa prisluškivanjem ponovo je aktuelan i u fokusu javnosti.

Predlagači Zakona, partije VMRO DPMNE i DUI, razotkrili su pred građanima Makedonije i svoje pravo lice. Jasno su pokazali kako su proteklih godina vladali državom, koja je zapala u najtežu političku krizu od osamostaljenja. Još jasnije su pokazali odnos prema građanima, čija osnovna prava i slobode mišljenja i informisanja, ukidaju predlogom za uvođenje cenzure.

Predlog zakona o uvođenju globalne cenzure besmisleni je pokušaj da se sakrije istina i gumicom obriše istorija. Nesuvisla je i sama pomisao da se zakonom može obrisati ono što se jednostavno ne može obrisati. Zabranama se ne može zaobići odgovornost aktera koji su tu istoriju „pisali“, napravili onakvom kakva jeste, koji su doveli državu u krizu.

Nezakonito ukidanje nezakonitog

Sama ideja da se afera Prisluškivanje zakonom proglasi nezakonitim je iz više razloga kontradiktorna i protiv svake logike. Najpre, vlast koja je tonske zapise odbacivala kao „montirane“ ovim predlogom potvrđuje i da je bilo prisluškivanja i da je bilo nezakonito. Ekspertska komisija EU-a je, na osnovu obima (20.000 telefona), ocenila da je prisluškivanje vršeno tehničkom opremom kakvu ima Uprava za državnu bezbednost.

Predlog zakona o cenzuri pokušava da prisluškivanje, za koje ocenjuje da je bilo nezakonito, suprotno Ustavu i na nezakonit način, stavi izvan, tačnije, iznad zakona. Nastoji da ga poništi kao da nije ni postojalo i zabranjuje novinarima u Makedoniji i u svetu, da pišu o ovom mega skandalu, te da obrišu ono što su već napisali. Da se svi, kao i predlagači, prave kao da prisluškivanja nikad nije ni bilo.

Očigledan je i pokušaj da se Predlogom zakona, kojim se prisluškivanje proglašava nezakonitim, specijalnoj tužiteljici koja je izabrana da ispita indicije iz tonskih zapisa, vežu ruke. Upravo to je za nju i njen tim dodatna indicija da još temeljitije ispita aferu koju, partije na vlasti, pokušavaju da ponište i sakriju i od javnosti i od nje.

Upad u pregovore

Iza Predloga zakona o uvođenju globalne cenzure, providno se skrivaju partijski, pa i lični interesi funkcionera koju su zasegnuti aferom prisluškivanja. Očigledan je pokušaj da se izbegne ono što je neizbežno – politička i pravna odgovornost za način vladanja, za nezakonite postupke, o čemu ima dosta indicija u tonskim zapisima prisluškivanja.

Predlog zakona o cenzuri koji je, malo je reći kontroverzan, objavljen je upravo u vreme kada, prema dogovorenom rokovniku, treba da završe pregovori četiri najveće političke partije o regulativi za parlamentarne izbore, predviđene za kraj aprila iduće godine.

Tonski zapisi, takozvane „bombe“, koje je objavila opozicija, pored indicija o kršenju zakona i zloupotrebama vlasti, u koje su umešani visoki funkcioneri obe partije, sadrže i svedočenja o izbornim manipulacijama. Iako to ne može da ospori legitimitet partija na vlasti, baca tamnu senku na njihov izbor.

Uz posredovanje EU-a i SAD-a sada se traže modaliteti da se pročisti birački spisak na kome ima nesrazmerno mnogo birača u odnosu na broj stanovnika. Treba da se odluči da li će se glasati u šest, kao do sada, ili će Makedonija biti jedna izborna jedinica, zatim, kako će glasati dijaspora…

Ne treba do kraja isključiti mogućnost da je podnošenje Predloga zakona o cenzuri imalo za cilj i da blokira pregovore o izlasku iz krize. Došlo je do dvodnevnog prekida pregovora o izbornoj regulativi i probijeni su rokovi za postizanje dogovora, na kojima strani posrednici izričito insistiraju.

Pregovori četiri partije o izlasku iz krize teško idu i bez upada kakav je bio Predlog zakona o cenzuri, a ne treba isključiti i nove opstrukcije. Ukoliko partije ne uspeju da se dogovore, strani posrednici mogu da nametnu rešenje, kao što dogodilo prilikom izbora specijalne tužiteljice. Ostaje pitanje kako će se sprovoditi dogovori koji se teško postižu ili se nameću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera