Četiri djevojke upravljaju hrvatskim otokom

To da hrvatski otoci muku muče s iseljavanjem, infrastrukturom, kvalitetom i koštanjem života, po novom i sa Zakonom o koncesijama, poznata je stvar – pogotovo manji, jer oni veći sa svojim resursima i infrastrukturom još ‘guraju’.

No, manje je poznato da ima malih otoka na koje unatoč svemu mladi dolaze živjeti čak iz Zagreba ili ih redovito posjećuju i pokušavaju utjecati na njihovu svakodnevicu i budućnost.

Silba je najsjeverniji otok pod upravom Grada Zadra i zapravo je bliže Malom Lošinju, odnosno Primorsko-goranskoj županiji, nego Zadru.

Prijateljice ‘pomele’ stranke

Na izvanrednim izborima usred prošlog ljeta vlast je na ovom otoku, koji je s nekadašnjih 1.200 stanovnika spao na današnjih 300-tinjak, iz ruku HDZ-a preuzelo pet mladih djevojaka, prijateljica.

Godinu dana kasnije u tome ih je četiri, a za vrijeme našeg posjeta smo zatekli njih dvije – Matildu Sindičić i Paulu Bolfan, obje rođene Zagrepčanke. Funkciju obnašaju volonterski.

Paula se u Silbu ‘zaljubila’, kao i mnogi koji kad jednom dođu na ovaj otok, postanu dio stalne ‘galerije lica’ koja se ovdje ljeti mogu vidjeti.

Upisala je fakultet u Zadru izvanredno kako bi mogla boraviti na Silbi gdje je i društveno aktivna te radi u kafiću, a Matildini su korijeni odavde – u Zadru preko tjedna radi kao profesorica u školi, a preko vikenda je na Silbi jer joj je tu ‘srce’.

Natrag na zdravi početak

Na Silbi djeluje Društvo za zaštitu prirodne i kulturne baštine otoka Silbe koje organizira i sudjeluje u akcijama održivog planiranja i razvoja otoka. Njihov predsjednik Eugen Motušić kaže kako su osnovni problemi odlaganje smeća, posebno na Dragi, i nepostojanje pristaništa na sjevernoj strani. Akcije čišćenja mora i obale provode kontinuirano jer, kaže, Silbu ‘oplakuju’ i kanalske i pučinske vode pa smeća ima iz svih država na Jadranu. Silbu, kaže, treba prvo vratiti na zdrave početke, pa tada krenuti dalje.

“Ono što bi zapravo trebalo napraviti je jedna ‘autarkična’ situacija da otok sam sebe može održavati. I tu nam grad jednostavno samo mora dati mogućnost logističku i infrastrukturnu i neke projekte da se pokuša progurati, da Silba može sama o sebi ovisiti što se tiče tih elementarnih stvari, da ne mora za svaku sitnicu tražiti dozvolu grada ili slično.”

“Sjedili smo na kavi i dogovorili se da ćemo se prijaviti, čisto tek toliko da bude netko tko će graditi komunikaciju s gradom jer dvije godine nitko nije radio, niti se šta ulagalo. Iako smo neiskusni, prijavili smo se i uspjeli smo dobiti većinu od četiri naprema jedan”, kaže 23-godišnja Paula, ističući da je stalno druženje i prisnost s ‘ekipom’ na otoku jedna od njoj najljepših stvari.

Iako su zadovoljne učinjenim u godinu dana te ističu da su im u Gradu uvijek otvorena vrata, specifični problemi ovog udaljenog zadarskog ‘kvarta’ bez bicikala i automobila brojni su, a djevojke navode da su rješivi jedino suradnjom svih razina vlasti.

Ilegalna odlagališta otpada

Kao glavni infrastrukturni problem ističu otpad, općeniti problem svih hrvatskih otoka.

Na Silbi su dva odlagališta – jedno je u Dragi na sjevernoj strani otoka, gdje se odlagao prvo komununalni, a onda i građevinski otpad.

Nastalo je brdo smeća te je na kraju tamo zabranjeno odlaganje. Komunalni otpad se odlaže na parceli koja je u mjestu, gotovo na plaži. K tome se radi o parceli pod sporom, s koje kamion s broda koji odvozi smeće prolazi kroz samo mjesto.

“Otpad je na ilegalnoj parceli, koja je u sporu između Hrvatske i Srbije još od kada je Hrvatska nastala. Ne može se ništa na toj parceli niti raditi. Odmaralište na njoj je samo po sebi opasno jer se raspada i padaju blokovi. I na tom području je odlagalište smeća – a u sezoni je tu 5.000 ljudi, a ne 300 kao van sezone, i to je onda veliki problem jer smrad ide u selo, to su bakterije, štakori”, kaže Paula.

Problem smeća mogao bi se riješiti izmještanjem izvan sela, no pristanište za javni prijevoz, odnosno brodove, nalazi se na južnoj, pučini okrenutoj strani. Nekada je glavno pristanište bilo na sjevernoj strani.

“Da bi se riješio problem smeća, trebala bi se izgraditi nova riva na toj strani, koja bi imala pristanište za brodove koji bi odnosili smeće. Tada taj otpad ne bi prolazio kroz selo”, kaže 33-godišnja Matilda, no dodaje da se tu radi o multimilijunskim projektima.

Neplanska gradnja i borba protiv ‘pop-turizma’

“Pitamo Grad, Grad prebaci lopticu na državu jer je to državni problem jer je na državnoj parceli, to su Hrvatske vode. Onda zovemo njih, oni vrate lopticu da to treba rješavati Grad i tako se prepucavamo već godinu dana. A to traje unatrag 20 godina”.

Drugi veliki problem je, kažu, neplanska izgradnja. Silba je, navodi Matilda, postala ‘mali grad’ – umjesto nekoliko stotina kuća, sada ih je više od 1.000.

I to generira problem otpada – u Gradu su ih uputili da onaj tko gradi preveze građevinski otpad na odlagalište kod Zadra. No, to, kažu, nije lako izvesti.

Pravila gradnje njihovi stari su se, kaže, držali – kuća je morala biti na parceli od 600 kvadrata, no objekt je smio zauzimati 40 posto površine.

Nakon što su za vrijeme rata vlasnici parcela prodavali zemljišta kupcima iz raznih krajeva zemlje i inozemstva, nitko se više nije držao propisanih pravila.

“Postoji točno nagib krova koliki mora biti, koje su boje škura na kućama, koje su boje fasade prihvatljive. U centru sela sad više ne mora biti 600 kvadrata nego 400, van sela svaka parcela mora biti 600 kvadrata, 40 posto izgrađeno, 60 posto ne. Međutim, toga se više nitko ne drži i ispada da u selu postoji par posjeda gdje je izgrađeno 80 posto površine. To nitko ne želi prijaviti jer je Silba mala”.

Veliki ‘obrat’ na kraju sezone

Sve se to, kaže Paula, tiče i turizma, od kojeg otok ipak živi – turiste, smatra, treba upoznati s time da prirodu moraju štiti jer ‘pop-turizam’, odnosno izlasci, buka i raskalašenost, nisu ono što treba hrvatskim otocima.

Ukidanje brodskih linija

Ugostitelj Ante Motušić kaže kako postoji studija koju je naručila država koja se tiče strategije razvoja otoka, no sve što je u njoj zaključeno – ne provodi se. Na otocima nema održivog razvoja. Veliki projekti na udaljenim otocima, smatra, nisu opcija jer znače izraženu promjenu strukture stanovništva i gubitak autohtonosti. Uz turizam, kaže, treba biti zastupljena poljoprivreda, ribarstvo i ostali resursi otoka. Naravno, uz infrastrukturu.

“Broj jedan je problem brodska povezanost. Silba se nalazi na specifičnom položaju između Istre i zadarskog kopna, promet brodovima je uvijek tu prolazio, posljednjih godina su se linije kojima je Silba bila povezana samo ukidale – i sa Rijekom, sa Zadrom. I kad nema komunikacije iz oba smjera, onda nema ni života.”

“Mi to kažemo ‘turizam na staklenim nogama’ – prodajemo sunce, more i plažu, a ne prodajemo kvalitetnu održivost u kojoj će turist paziti da ne baca papirić na pod, da ne uništi nešto…to su sitnice koje im moramo objasniti, a gradske, županijske i državne vlasti su tu da nam pomažu s infrastrukturom”, kaže Paula.

Pokušaja gradnje kamp-naselja je, kažu, prije desetak godina bilo, no namjera je ‘procurila’ među mještane pa su to spriječili. 

Protekla je zima opasno, kažu, nagrizla rivu – otpadaju blokovi i proviruje armatura, a nautička luka sa sjeverne strane nema osnovne infrastrukture pa je postala ‘divlja’.

Silba doživljava veliki ‘obrat’ na kraju turističke sezone – od 5.000 ljudi, ostane ih 300. Ista dva radnika Čistoće čiste i kada su tisuće i kada su samo stotine na otoku. U školi je sedam učenika.

Ono što treba, tvrde, je da se može raditi i živjeti na njoj cijele godine. No, temelj života je ipak voda, a i s tim imaju problema.

“Imamo gušterne, ovisimo o kišnici. Kada ostaneš bez nje, moraš kupiti gradsku vodu, koja je subvencionirana, 19 i nešto kuna (nešto više od dva eura) za otočane, 100 kuna (13 i pol eura) za one koji imaju vikendicu, što je abnormalno skupo. Imamo sreću da imamo četiri lokalne cisterne gdje Zrmanja (brod vodonosac) isprazni, pa onda po lokalnom vodovodu punimo privatne gušterne. Europa je naredila da svi otoci moraju imati vodovodnu mrežu. Mi ni blizu tome nismo. Olib ima dovoljne količine vode i za Olib i za Silbu i za Premudu. Sve se to nešto ‘skeniralo’ i stalo”, kaže ugostitelj i bivši potpredsjednik Mjesnog odbora Saša Predovan.

Što dalje, to skuplje

Što je otok udaljeniji, napominje, zbog prijevoza je sve skuplje – cijene hrane su od 30 do 50 posto veće nego u Zadru.

Ne pomaže ponekad, kaže, ni otočki i hrvatski mentalitet – mnogima često nije dobro ono što se netko drugi trudio napraviti, iz ovih ili onih razloga.

Turizam ih, kaže, održava bez obzira na sve. Industrije na Silbi, smatra, ne može biti. A novac koji se uprihodi ovdje, odlazi i ne vraća se kako bi trebao.

“Jedino što se može napraviti je da se na otocima smanji PDV koji je u državi svugdje isti. Na kopnu si konkurentan. Na otoku imaš dodatne troškove – onda mi smanji PDV, smanji mi neki porez, smanji mi nešto da budem konkurentan kao i onaj na kopnu. Makni mi neki namet da sam u istoj ravni, a onda ću se ja boriti, truditi i razmisliti hoću li u gradu otvarati taj biznis, ili možda na Silbi lagodnije živjeti pa tu pokrenuti”, zaključuje Saša.

Izvor: Al Jazeera