Četnički pop bez kajanja o izgubljenoj duši

Piše: Sara Manisera

“Da mogu, opet bih učestvovao u ratu i borio se danas protiv takozvane države Ukrajine”, kaže u razgovoru za Al Jazeeru English Vojislav Čarkić, nekadašnji komandant četničke divizije od 1992. do 1995. godine, koji je bio stacioniran u sarajevskom naselju Grbavica.

Ovaj 79-godišnji pravoslavni sveštenik, koji je sada u penziji, nije se samo borio nego je i krstio druge vojnike i predvodio njihove sahrane.

Grbavica je bila odvojena od ostatka Sarajeva dok se nije potpisao mirovni sporazum u novembru 1995. Tokom rata, Grbavicu su kontrolirale srpske snage i to je bila prva linija u opkoljenom gradu.

Kao pop u vojsci, Čarkić je također bio zadužen da blagosilja oružje koje će se koristiti u borbi – često protiv civila u Sarajevu. 

“Blagoslovio sam oružje mog naroda da ih branim od balija”, kaže, koristeći pogrdnu riječ za muslimane. 

Prema svjedocima, koji su htjeli ostati anonimni, nakon što je rat završio, Čarkić je vodio sahranu majke i brata generala Ratka Mladića, kojem se trenutno sudi u Haškom tribunalu po optužbama za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.

Svjedoci navode da je Mladić bio na sahrani uprkos tome što je tada bio bjegunac. Kada ga pitate za to, Čarkić odbija da razgovara, kaže novinarka Al Jazeere English. 

‘Vojnik Hrista i autentični četnik’

Dok puši cigaru, Čarkić opisuje svoju ulogu u ratu te svoj život. 

“U ratu i uniformi, uvijek sam bio vojnik Hrista, ratnik srpskog naroda i autentični četnik.”

San četničkog pokreta je uvijek bio da izgradi veliko srpsko carstvo, objašnjava Ivo Banac, historičar i profesor na Univerzitetu Yale. 

“Kako je njihov cilj bio da naprave rojalistički režim u kojem dominiraju Srbi, tokom Drugog svjetskog rata surađivali su sa Italijanima i Nijemcima boreći se protiv komunističkih partizana. Dok je trajao komunistički režim u Jugoslaviji, četnici su bili tabu tema i svaki znak simpatije prema njima je bio sankcioniran”, kaže Banac.

Esmuda Mujagić preživjela je logor Trnopolje [Arianna Pagani/Al Jazeera]

Muškarci i žene su bili zatvoreni u Trnopolju. Većina nesrpskih žena bila je iz okoline Prijedora, a mnoge su silovane, objavilo je Ekspertsko vijeće UN-a. Ukupno 52.811 ljudi iz Prijedora je ubijeno ili protjerano. 

Čarkić na ove navode odgovara: “Naravno da smo ubijali, ali to smo radili zato što su oni [muslimani] pucali na nas. Bio je rat.”

Bez ikakvog kajanja, dodaje: “Sada sam penzionisan, ali sam još u raspoloženju da ubijam ljude.”

Tokom opsade Sarajeva, koja je trajala više od tri i po godine i bila jedna od najdužih u modernoj historiji, grad je bio okružen srpskim nacionalistima koji su sa brda granatirali civile. 

Uvjeti u gradu su bili veoma teški – i za civile i za borce. 

“Pili smo i dan i noć da izdržimo to strašno vrijeme”, objašnjava Čarkić. “Bilo je i vojnika koji su uzimali heroin. Nisam mogao vjerovati da se na prvoj liniji čak dešavala razmjena droga između njihovih i naših boraca. Pogotovo u Sarajevu, korištenje droga je bilo veoma visoko. Droge su pakao tokom mira, a zamislite tokom rata.”

“Ne žalim za ničim što sam radio u životu. Sve je to od Boga”, dodaje, podižiću tri prsta. 

“Šta god sam uradio do sada, opet bih ponovio isto. Ali ako me pitate da li imam dušu, rekao bih da je nemam više”, kaže Čarkić.

U junu 2014. Boračka organizacija Istočno Novo Sarajevo postavila je na Vracama, naselju na ulazu U Sarajevo, na samoj granici između dva bh. entiteta  ploču u čast optuženom za najteže ratne zločine u Bosni i Hercegovini Ratku Mladiću i to u znak sjećanja na smotru dva vojna bataljona, koju je izvršio 1992. godine.

Čarkić je blagosiljao tu ploču i tom prilikom kazao kako su se 19. maja 1992. godine okupili branioci takozvanog Srpskog Novog Sarajeva, a smotru izvršio general Mladić koji će, dodao je Čarkić, „sa činom vojvode ući u panteon srpskih vođa“.

Izvor: Al Jazeera English