Oglasi

Cinični alibi Kolinde Grabar-Kitarović

Hrvatska predsjednica javno govori kako neće poštovati zakon i oduzeti odličja osuđenim generalima Petkoviću i Praljku.
Osuđujuće presude Haškog tribunala nisu bile dovoljne da se hrvatska ratna priznanja oduzmu Tihomiru Blaškiću i Dariju KordićuEPA

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u petak je odbila odgovoriti na pitanje o oduzimanju vojnih odlikovanja dvojici umirovljenih generala Hrvatske vojske – Milivoju Petkoviću i pokojnom Slobodanu Praljku – pravomoćno osuđenima u Haagu zbog ratnih zločina nad Bošnjacima tokom hrvatsko-bošnjačkog rata 1993. i 1994. godine.

Rekla je da nema što dodati onome što je rekla početkom tjedna, a tada je rekla da ne namjerava poštovati važeći zakon i lišiti Praljka i Petkovića ordena. „Ti su ljudi dobili odličja za obranu od velikosrpske agresije i ja im ta odličja neću oduzimati. Praksa se dosad nije primjenjivala, osim u slučaju odluka domaćeg pravosuđa“, izjavila je predsjednica, misleći na praksu po kojoj su njezini prethodnici Stjepan Mesić i Ivo Josipović oduzeli odličja i ratne medalje isključivo onim osobama kojima su hrvatski sudovi a ne Haag pravomoćno presudili više od tri godine bezuvjetne robije (Mirko Norac, Vladimir Zagorec, Branimir Glavaš...). Njezin stav podržao je i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, a on to sigurno ne bi učinio bez suglasnosti predsjednika HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića.

Osuđujuće presude Haškog tribunala nisu, naime, bile dovoljne da se hrvatska ratna priznanja oduzmu Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću, premda ne postoji logično objašnjenje zašto se to propustilo učiniti: Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom učinio je haške procese i presude sastavnim i jednakopravnim dijelom hrvatskog pravnog sistema te, u pogledu zakona i vrijednosti odluke, nema nikakve razlike između pravorijeka donesenog u Haagu i Zagrebu, u Haagu i Osijeku, u Haagu ili Rijeci.

Deklaracija o Domovinskom ratu

Nemoguće je logično objasniti da su hrvatske vlasti hapsile i isporučivale u Haag svoje državljane, a sad ne žele priznati zakonske posljedice koje proizlaze iz tih sudskih postupaka jer „haški sud nije hrvatski“. Što bismo da je neki hrvatski junak i vitez zaglavio s nekoliko kilograma kokaina u Španjolskoj ili s prtljažnikom punim automatskog oružja u Njemačkoj, pa da je u nekoj od tih zemalja osuđen na više od tri godine zatvora? Bi li predsjednica Republike, zajedno s drugim najvišim državnim funkcionarima, i tada inzistirala na presudi hrvatskog pravosuđa kao uvjetu za oduzimanje odlikovanja? Ili je to opravdanje rezervirano samo za sud u Haagu i za počinitelje ratnih zločina? I zašto, kad je već tako, HDZ-ova parlamentarna većina naprosto ne izbaci iz zakona i pravilnika one članke koji propisuju mogućnost skidanja odlikovanja sudionicima Domovinskog rata?

Predsjednica Grabar Kitarović uspjela je, eto, previd ili pogrešku Mesićeve administracije u slučajevima Kordića i Blaškića pretvoriti u cinični alibi da osuđene ratne zločince – i Praljak i Petković dobili su po dvadeset godina zatvora – i formalno zadrži u sferi zaslužnih i uglednih građana ove zemlje, zemlje kojoj nije nimalo stalo do vlastitog ugleda, zdravog razuma i civilizacijskih dostignuća kad se dovede u sumnju dogma o hrvatskoj ratnoj bezgrešnosti, zapisana u spektakularnoj parlamentarnoj smijuriji poznatoj pod nazivom Deklaracija o Domovinskom ratu.

Najjeftinije emocije

U tom samoobmaniteljskom i u osnovi autodestruktivnom refleksu ovdašnje političke i intelektualne elite sadržan je dobar dio razloga za hrvatski upad u moralni ćorsokak iz kojeg se ne vidi izlaz. Sav jad i bijeda današnje hrvatske politike mogu se pročitati u tom infantilnom i bjesomučnom tjeranju inata s činjenicama i s ostatkom svijeta, koji je trajno neprijateljski nastrojen prema Hrvatskoj, jer ostatak svijeta – izuzmemo li Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i možda još poneku državu na planetu – ratne zločince smatra samo ratnim zločincima, a ne mučenicima za nacionalnu stvar.

To tjeranje inata i pravljenje nevještim, međutim, nije iz iskrenog uvjerenja i nije nastalo kao plod ozbiljnog razmišljanja, nego je riječ o posljedici pohlepe za vlašću, to jest za naklonošću nacionalističkog biračkog tijela: Hrvatska trenutačno ima vlast, a bogme i opoziciju, koja je spremna na sve, pa i na otvoreno i drsko kršenje zakona, samo da se ne zamjeri niskim strastima ljudi o čijem glasu ovisi društveni i materijalni položaj onih koji čine vlast ili joj se nadaju.

O neiskrenosti i interesnoj motiviranosti takvog pristupa svjedoči, između ostalog, i drukčija priča koju isti ljudi o istoj temi govore međunarodnoj javnosti i međunarodnim političkim moćnicima zato što se, kako je izjavila Grabar Kitarović u povodu nedolaska na komemoraciju za pokojnog Praljka, „država vodi razumom, a ne emocijama“. Emocije, i to one najjeftinije, namijenjene su domaćoj upotrebi i glasačkim masama, dok je ono što predsjednica smatra razumom u cijelom normalnom svijetu prepoznato kao dvoličnost nedostojna odgovornih i zrelih lidera.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.