Ćirilica kao svemirska pravda

Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras predložio je da hrvatski mališani iznova krenu učiti pisma svojih predaka (Duško Jaramaz / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Netko neupućen mogao bi pomisliti da se radi o pravilnosti, uobičajenom slijedu događaja kada Hrvatska demokratska zajednica osvoji vlast u Hrvatskoj. Izuzev, dakako, one epizode početkom devedesetih.

Kad je, naime, na zapjenjenom i histeričnom nacionalističkom valu, prvi put preuzeo uzde države, Ivo Sanader je kao jedan od svojih prvih poteza izgovorio ono svoje čuveno “Hristos se rodi!” To je bio simbolični početak jednog divnog prijateljstva sa srpskom zajednicom, a posebno njenim vodećim političarima, koji su se na šefa HDZ-a lijepili kao muhe.

I inače, vodeći Srbi u Hrvatskoj – dakako, mislimo samo na one koji nisu bili baš eksponirani u balvan-revoluciji ili nikada im nije ni palo na pamet sudjelovati u ratu protiv vlastite države – redovito pokazuju neobičnu sklonost koaliranju s desnicom.

Kad je prvi predsjednik Franjo Tuđman onomad prekrstio Hrvatski sabor u Hrvatski državni sabor, što je i u kasnim devedesetima opasno mirisalo na službenu rehabilitaciju ustaštva, presudan glas stigao mu je upravo od Milorada Pupovca, čovjeka koji, uprkos vrlo solidnoj znanstvenoj karijeri, vječno nosi titulu “profesionalnog Srbina”.

Sanaderova široka ruka

Sanader je prema srpskoj zajednici, kažemo, bio iznimno široke ruke, rješavajući jednim udarcem dvije muhe: prema Europi je demonstrirao navodno široko, otvoreno i do bola miroljubivo lice novog i tolerantnog HDZ-a, a prema unutra je sanirao posljedice žestoke, pljuvačke i zabrinjavajuće nacionalističke predizborne kampanje.

U kasnijoj fazi vladanja, kad je trebalo malo više usluga, srpskoj zajednici u Slavoniji čak je bio spreman ponuditi neku vrstu nove autonomije, što je u posljednji trenutak oštrim govorom usred Sabora spriječila ni manje ni više nego – Vesna Pusić. Da, ona ista političarka koju će velik dio desničarskih birača i danas i ubuduće titulirati zmijom, četnikušom i tko zna kako sve ne.

Uglavnom, kao što je više-manje poznato, Sanader je, nakon par godina, krenuo u neke nove životne izazove i vlast u Hrvatskoj osvojila je ljevica – dobro, znamo da je korištenje tog termina za nakupinu salonskih foteljaša i neoliberalnih nesposobnjakovića u stvari njegovo masakriranje, no neka ga samo radi priče – a politički predstavnici Srba netragom su nestali u opoziciji. Nešto su se uspjeli posvađati čak i s Ivom Josipovićem, no ni to nije pretjerano važno. Na vrata je, naime, upravo kucala nova predizborna kampanja, a u njoj se HDZ služio provjerenom metodom.

Ovog puta na tapetu nisu bili Srbi kao takvi, barem ne u opsegu u kojem se očekivalo, ali se drvlje i kamenje bacalo na “nenarodnu vlast”, “jugokomuniste”, “orjunaše”, “komunjare”, “one-koji-nikada-nisu-željeli-Hrvatsku” i tomu slično.

Jasno da nema neke velike razlike u odnosu na Sanaderovo doba, a da bi i najgluplji shvatili poantu poslužile su akcije čekićanja dvojezičnih ćiriličnih ploča u Vukovaru. Onih istih koje je praktički uveo upravo HDZ dok je bio na vlasti punih pet godina kasnije.

I valjda ima neke svemirske pravde da je jedna od prvih tema kojom se odmah nakon osvajanja vlasti mora baviti Tomislav Karamarko upravo – ćirilica. I to ne samo u Vukovaru, i ne samo na područjima gdje živi nešto više Srba, nego, pazi sad, u osnovnim školama.

A gdje su glagoljica i bosančica?

Dosta živopisni rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras predložio je, naime, da hrvatski mališani iznova krenu učiti pisma svojih predaka i da, osim ćirilice, koja bi valjda, nakon četvrt stoljeća ponovno, ušla u redovite nastavne programe, obrate pažnju i na potpuno izumrlu glagoljicu, pismo kojem su drevni Hrvati također komunicirali negdje početkom i sredinom Srednjeg vijeka. I onda je u izokrenutoj poziciji moći – kada komunjare prepuštaju vlast velikim Hrvatima – bilo zanimljivo, gotovo dirljivo slušati prve reakcije.

Iz Socijaldemokratske partije su upozorili Borasa da će vjerojatno biti proglašen “četnikom”, dok je sâm Karamarko, vidljivo zamuckujući i potiskujući svoju predizbornu žestinu, samo promrmljao da “o tome treba opširno prodiskutirati”, uz neke slične, uopćene i popeglane fraze.

Mašala! Izgleda da Hrvatska pokazuje svoje tolerantno lice tek kada netolerantni osvoje vlast.

“Ćirilica pripada našoj povijesti, hrvatsko je pismo i rabilo se stoljećima”, objasnit će rektor Boras razloge svoje inicijative, u čemu je potpuno u pravu: bosančicom i glagoljicom ispisani su neki od najvažnijih povijesnih dokumenata, poput Poljičkog statuta ili Povaljske listine, njome su komunicirali hrvatski kraljevi i knezovi, a bila je u opticaju i u Dubrovačkoj Republici.

Ukratko, radi se o ideji koja je teoretski zbilja utemeljena i znanstveno opravdana, dok u realnosti… Pa, zvuči kao kompletna budalaština. Da budemo nešto pristojniji, čista utopija.

Što ne znači da je HDZ neće provesti: kao što je prije samo godinu dana vrištao protiv ćirilice na vukovarskim ulicama, tako će danas vjerojatno objašnjavati da je to pismo “korisna vještina koju treba poznavati”, a koja će usput smanjiti međunacionalne tenzije i – zvuči li vam poznato? – Europi pokazati demokratsko i tolerantno lice Hrvatske i njene nove vlasti.

Tvrda drvena klupa školstva

Ono što, međutim, izaziva trenutni napadaj tjeskobe jest podatak da će se sve prelomiti preko leđa djece. Osim što je u Hrvatskoj danas apsolutno nemoguće pronaći deset ljudi koji bi kvalitetno predavali novi jezik ili pismo, činjenica jest da su hrvatski školarci već desetljećima žrtve potpuno zaostalog i okoštalog obrazovnog sustava. Nesretnici u školu tegle torbe s knjigama koje često dosežu njihovu vlastitu težinu, napamet bubaju potpuno beskorisne podatke i bizarno zastarjele sklopove informacija, nesposobni su za kritičko razmišljanje, nezainteresirani za trajno stjecanje znanja.

Ukratko – možda nešto nauče, ali svejedno nisu naučili ono najosnovnije. Kako uopće učiti.

Iz škola i fakulteta izlaze namučeni i u vidljivom zaostatku za svojim europskim vršnjacima, jer istraživanja pokazuju da u prosjeku znaju manje i imaju vidljivo lošije šanse za uspjeh u životu. A interni hrvatski podaci otkrili su još jednu zapanjujuću činjenicu: djeca nam, naime, nakon škole u prosjeku ne vladaju ni maternjim hrvatskim jezikom.

I sad bi im još na vrat natovarili i ćirilicu.

Kad bi se uvaženi rektor Zagrebačkog sveučilišta i svi koji ovih dana – s pravom, doduše – ukazuju da se radi o teoretski opravdanom i logičnom potezu, dakle kad bi se oni spustili iz akademskih oblaka u tvrdu drvenu klupu hrvatskog osnovnog i srednjeg školstva, valjda bi i sami shvatili da imaju jako puno prečeg posla.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera