Čisti hrvatski zrak i sve ‘veći i čistiji’ Hrvati

Hrvatska nije u stanju održavati ni naslijeđenu infrastrukturu, a kamoli izgraditi smislene projekte na većoj skali (Reuters)

Ima tome gotovo tri desetljeća da se neki šaljivdžija, ponesen nacionalnim zanosom i euforijom, na predizbornim skupovima, trgovima, tržnicama i buvljacima diljem zemlje dosjetio prodavati “čisti hrvatski zrak”. Bio je to efektan štos, ali i sasvim solidan poduzetnički pothvat: uskoro je kičasto ukrašena limenka krasila regal u valjda svakoj poštenoj hrvatskoj kući kao simboličan dokaz opredjeljenja za neovisnu i samostalnu Hrvatsku, opipljiv rekvizit u borbi za stoljećima nedosanjani san o “sebi na svome”, šaljiv nagovještaj svijetle budućnosti u kojoj će more biti još plavlje, ravnice još zelenije i plodnije, a gradovi još pitomiji, uredniji i prosperitetniji.

Bilo je to, ukratko, doba kad su se sasvim ozbiljno odbrojavali mjeseci i godine do preobrazbe Hrvatske u Švicarsku. Evo ga, tu smo, samo da još raskrstimo s tom jugoslavenskom tamnicom naroda i spokojno se zaputimo šarenom cvjetnom stazom sreće i blagostanja.

Pridjev “čisti” početkom devedesetih obično se izgovarao s primjesom ponosa ili bahaćenja, kako kod koga, ali u pravilu je služio kao certifikat ispravnosti u novonastalim okolnostima. Na koncu, i sama mlada država težila je tome u mnogim aspektima, od ekonomskog do etničkog, no posebnu ulogu ipak su igrali ekološki pristup i hvastanje da živimo u državi koja je “biser Europe”, “komadić raja”, djelić kugle zemaljske koji je Bog stvorio tek posljednjeg, sedmog dana svog kreativnog zanosa, i to isključivo zato što ga je namijenio – samome sebi.

Dolaze sve ‘veći’ i ‘čistiji’ Hrvati

Propagandni spotovi čak i u najcrnje ratno doba vrvjeli su prizorima skladnih crvenih krovova u pitoresknom okruženju jadranskih valova, mirnih plaža sa zvučnom scenografijom cvrčaka, dramatičnih vodopada koji se bučno salijevaju u kakvo kristalno jezero ili snježnobijelih lipicanaca kako jure zelenim slavonskim prostranstvima.

Država je sustavno pokušavala izgraditi imidž ekološke oaze i u tome je čak donekle uspijevala: mantru o “najmanje zagađenoj državi” polako su preuzimali njezini građani i sve je češće forsirali, pogotovo kako je s godinama propadala kompletna industrija, pa je postojalo sve manje mogućnosti da u atmosferu izađe makar jedna nepoželjna čestica.

Hrvatska je postala zemlja koja naprosto ništa ne radi niti proizvodi, pa među rijetkima na kugli zemaljskoj čak nije iskoristila inače vrlo stroge kvote za emisiju stakleničkih plinova. Ne, nego ih svake godine prodaje nekim pametnijim i razvijenijim državama: samo u 2018. godini od toga će zaraditi gotovo milijardu kuna (135 milijuna eura).

Uglavnom, Hrvatskom su od početka devedesetih do danas vladali sve “veći” i sve “čistiji” Hrvati, a zanimljivo je da je paralelno s tim procesom trajala razgradnja iluzije o državi. Tuđmanove doktore znanosti, akademike i sveučilišne profesore – zaslužne za činjenicu da je zemlja sasvim solidno funkcionirala u izvanrednim uvjetima, pod svakodnevnim granatama i prometnim blokadama, s teško narušenim financijskim sustavom i milijun izbjeglica na njenoj brizi – postupno su mijenjali sve nekompetentniji i sve beskrupulozniji izdanci kancerogenog sustava, temeljenog na stranačkoj odanosti i interesnoj povezanosti.

Istopio se san o maloj Švicarskoj

Koje desetljeće kasnije u javnom i političkom prostoru dominiraju razni mamići i kerumi, sanaderi i karamarkovići, kutlići i todorići. Poplava konjokradica, sjecikesa i vucibatina svih fela imala je učinak najezde skakavaca, pa je iza njih ostala doslovno spaljena zemlja. Nestao je čak i privid države, istopila se sanjarija o “maloj Švicarskoj”.

Nema novih bolnica, škola, inženjerskih pothvata ni bilo kakvog sustavnog promišljanja – u Hrvatskoj je u protekla tri desetljeća jedini projekt vrijedan spomena bila izgradnja mreže autocesta, a i na njemu su šerifi i hohštapleri uspjeli zgrabiti gotovo pola vrijednosti, pa se deseci procesa već godinama metiljaju po sudovima.

I kad je tako, bilo je logično da će jednom napokon pasti i mit o “komadiću raja”. Pitanje je trenutka kada će se revitalizirati ideja prodaje čistog zraka u limenkama, ovog puta ne zbog patriotskog zanosa nego iz ljute potrebe.

Danas, godine dvije tisuće i osamnaeste, glavni grad doslovno je zatrpan smećem i bijesni građani prave slikovnice od prizora kontejnera izgubljenih pod gomilom otpada. Drugi najveći grad nalazi se u prometnoj blokadi zbog bijedno održavane infrastrukture i svakodnevno ga oplakuje nepodnošljivi smrad s odlagališta koje se sanira s nekoliko desetljeća zakašnjenja. Cijela jedna regija ostala je bez pitke vode jer je poduzetniku bliskom vlasti nekako uspjelo naftom zatrovati komunalni vodovod, a umjesto da u roku sat vremena krivci završe u zatvoru – državni službenici nude maloumna objašnjenja da je uzročnik “globalno zatopljenje”.

Je li nam ovo uopće trebalo?

Voda u Slavoniji obiluje arsenom, a na Jadranu postaje mutna sa svakom većom kišom, no ne daj Bože da je nekome palo na pamet ugraditi filtere, tehnološki jednostavne sustave koji su se upotrebljavali još prije 60 ili 70 godina. Sa svakim povećanjem vodostaja uredno nastaju poplave u urbanim područjima, svaki malo veći požar – kao, recimo, onaj prošlogodišnji u Splitu – prijeti doslovnim uništenjem cijelih gradova, a smeće je zbilja posebna priča.

Punih deset godina prošlo je od čvrstog obećanja danog europskim birokratima da će do kraja 2018. sva odlagališta biti sanirana i da će se u zemlji odvajati i reciklirati približno 50 posto otpada. Cijelo jedno desetljeće, hej, proteklo je, a da nisu bili u stanju ispuniti ni djelić svojih obećanja, nego će začuđenim Europljanima umjesto toga uskoro plaćati masne penale.

Hrvatska je danas zemlja koja, kao u onoj poštapalici, zbilja nije u stanju održavati ni naslijeđenu infrastrukturu, a kamoli izgraditi smislene projekte na većoj skali, poput brana, logične cestovne mreže, sustava opskrbe pitkom vodom ili onoga sposobnog reagirati na elementarne nepogode. Doživjela je poraz urbanizma, potonuće zdravstva, dramatičnu ideologizaciju školstva i degradaciju samog pojma države, dok njeni stanovnici žive u strahu od vatre, bulje u nebo planirajući kada će prokuhati vodu i žive gledajući kako sustav nije sposoban obaviti ni osnovnu komunalnu funkciju, poput zbrinjavanja smeća.

Zbilja, vrijeme je da se zavalimo u fotelju, napokon otvorimo tu limenku sa čistim hrvatskim zrakom i zapitamo se: je li nam ovo uopće trebalo?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera