Ćorović: Balkanske imitacije država žele i demokratiju i fašizam

Današnja Evropa nije i ne može biti uzor kojem težim, kaže Aida Ćorović (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Mladen Obrenović

Zbog svojih stavova aktivistica za ljudska prava nije se svidjela lokalnim moćnicima, ali i pojedincima koji su odlučili poći na strana ratišta. Ukazivala je na ključne probleme Novog Pazara, Sandžaka, ali i Srbije, jasno i glasno govorila tko stoji iza njih, a kad su prijetnje postale vrlo ozbiljne, procijenjeno je da joj treba stalna policijska zaštita.

Postala je jedna od nekoliko žena, uglavnom iz medijskog i nevladinog sektora, na koje je policija danonoćno pazila. U međuvremenu je potreba za policijskom zaštitom prestala, no Aida Ćorović ne odustaje od svoje borbe.

Za Al Jazeeru priča o danima pod policijskom zaštitom, ali i aktualnom trenutku Sandžaka i Srbije.

  • Svaka država bi trebala biti slobodna onoliko koliko je slobodan svaki pojedinac, a sloboda je jedno od temeljnih ljudskih prava – bar bi takve teorijske postavke trebale vladati i u praksi. No, što o jednom društvu govori činjenica da nečija sloboda kretanja, sloboda da misli i javno izražava svoje stavove podrazumijeva nužnost stalne policijske zaštite kako je to, među ostalima, donedavno bio i Vaš slučaj?

– Bojim se da naše, ali i globalno, društvo ulazi u jednu fazu koju će obeležavati brojni paradoksi. Jedan od takvih paradoksa jeste činjenica da je sve veći broj ljudi sa stavom, intelektualaca, mislećih ljudi ili svih onih koji imaju da nešto kažu o stvarnosti u kojoj žive. Svedoci smo čitavih pokreta na globalnom nivou gde ljudi nedvosmisleno, jasno i kritički govore o nepravdama i nejadnakostima koje ih okružuju. Takođe, sve su brojniji i raznolikiji načini, mislim na brojne vrste medija, da se, slobodno i bez cenzure, mogu saopštavati, Urbi et Orbi, različiti stavovi i mišljenja. Pojedinci i grupe pokreću važna, tačnije, najvažnija pitanja za ljudsku civilizaciju i nekada rizikuju sopstvene živote zbog takvih pokušaja.

Sve ovo o čemu govorim jesu pokazatelji dostignutih sloboda, ali s druge strane, neki pojedinci ili grupe te slobode tumače kao mogućnost da prete, zastrašuju ili, najgore od svega, ubijaju i čine terorističke akte. Dakle, živimo u doba osvojenih sloboda, ali u isto vreme, živimo u doba velikih strahova i pretnji koji nam nameću da živimo neslobodno. Ako, pak, govorimo o državicama nastalim posle raspada Jugoslavije, one su primeri višeslojnih nesloboda i ograničenja. Oni koji se bore za demokratske i civilizacijske vrednosti su najčešće izloženi pretnjama različitih interesnih i kriminalnih grupa, a s druge strane, izloženi su pritiscima političkih elita, bezbednosnih službi i institucija koje raspolažu čitavim arsenalima zagorčavanja života.

Sistem skoro da ne postoji

Da se ne stekne krivi utisak, pošto moj slučaj nije uobičajen, želim da napomenem da u slučajevima poput Cecinog [Svetlana Lukić], Brankičinog [Brankica Stanković], Jeleninog [Jelena Milić] nisam sigurna koliko ima naklonjenosti onome što one rade i koliko ih država istinski čuva, a koliko je to farsa.

Ne smemo izgubiti iz vida da su mnogi ljudi koji su zaduženi za bezbednost svih nas, pre dve decenije i više, bili po raznim ratištima i da su nam ti delovi njihovih biografija potpuno nepoznati.

Nacionalistički ostrašćeni, sa snažnom motivacijom da pljačkaju, otimaju i leče svoje brojne frustarcije, oni su danas delovi službi koje treba da nam daju sigurnost, da brinu o bezbednosti pojedinaca i države i da “kapiraju” nastojanja da se suočimo s tim mračnim delovima neše neposredne prošlosti, čiji su akteri i sami bili.

U tom kontekstu, razumem Cecino odbijanje policijske zaštite, jer sam sigurna da osećaj nesigurnost ne bi bio ništa manji nego što je izloženost pretnjama od strane nepoznatih, ostrašćenih “zaštitnika nacionalnih interesa”.

U svakom slučaju, stvari nisu crno-bele i svaki pojedinačni slučaj je priča za sebe, ali je činjenica da se bezbednost svakog pojedinca, u velikoj meri, svodi na improvizaciju, personalna rešenja i lične procene. Sistem, na žalost, skoro da ne postoji!

  • Pod policijskom zaštitom su osobe iz nevladinog sektora, medija, pa i politike. Zar se sustav ne bi trebao više baviti onima koji ograničavaju tuđu slobodu, prijete i u djelo pokušavaju provesti svoje prijetnje, pronaći ih i sankcionirati, a onima koje mora staviti u zaštitu, zbog toga što imaju drugačije mišljenje i ukazuju na brojne društvene devijacije, stvoriti uvjete za normalan život?

– Najpre, da rasvetlimo osnovnu činjenicu, a to je da postujugoslovenska društva nemaju sustave. Ovo su imitacije država, rudimenti, i to prilično nakazni, neke čudne, nespojive tvorevine koje bi da budu i demokratske i fašističke u isto vreme. Ako analizirate bilo koju državu od Hrvatske do Makedonije, videćete da nijedna oblast društvenog života ne funkcioniše, da su institucije invalidne i nesposobne da se obračunaju sa korupcijom unutar samih sebe, svojtanskim zapošljavanjem i neprihvatljivim nagomilavanjem uposlenika koji su neznalice, nesposobne da naprave i najmanji korak u cilju korenitih promena. S druge strane, navijačke i druge kriminalne grupe mogu da rade šta hoće jer su, na različite načine, povezane sa državom, odnosno, sa onima koji nam vode države. Mogu slobodno da kažem da su oni dragoceni uposlenici države jer ovakvim država trebaju takvi “partneri”, a ne mladi naučnici, umetnici, intelektualci…

Zar do sada nije svima postalo jasno da vlasti u bilo kojoj od ovih naših “banana” država neće sankcionisati vođe navijačkih grupa, koji su glavni “provodnici” narko-dileraja, zato što prete “jednoj” Brankici Stanković, recimo. Ili bilo kojoj novinarki ili novinaru? A, što se tiče “normalnog života”, sistemima, ovakvim kakvi jesu, niti odgovara, niti su im potrebni oni koji priželjkuju normalan život. Zapravo, ovi i ovakvi sistemi i funkcionišu na odsustvu demokratskih vrednosti, strahu, siromaštvu, primitivizmu i, da nije previše opasno zbog “lizanja” s međunarodnom zajednicom, bili bi sankcionisani oni koji se trude da promene te paradigme. Onako kako to radi [Recep Tayyip] Erdogan, recimo…

  • Kolegica Svetlana Lukić, koja je odbila policijsku zaštitu, rekla je jednom prilikom kako ‘nije rešenje da Srbija postane mesto u kome jedna trećina stanovništva preti drugoj trećini, a treća je angažovana da je navodno štiti’. I odbila je zaštitu, jer ju je shvatila kao kućni pritvor. Je li to doista kućni pritvor ili nužnost da nečiji život bude sačuvan?

– Svetlana je na svoj, uvek lucidni, način dala dobru definiciju ove pojave. Ima, međutim i primera koji donekle iskaču iz ove matrice. Moj primer je upravo takav. Dobila sam policijsku zaštitu jer sam u više navrata imala veoma ozbiljne pretnje, najpre od strane bliskih saradnika bivšeg glavnog muftije Muamera Zukorlića, a potom i od jednog broja radikalnih islamista i organizatora odlazaka na sirijska ratišta.

Pošto ovaj drugi slučaj spada u ozbiljniju, globalnu, problematiku, država je reagovala i brzo i efikasno (što pakazuje da se sve može kad se hoće). Dobila sam efikasnu i profesionalnu pratnju. I, ovom prilikom, želim da naglasim da se, pored profesionalnog, radilo i o izuzetnom ljudskom odnosu. Predočeno mi je da će moje internet i telefonske komunikacije, kao i moje kretanje biti pod prismotrom i sigurna sam da je taj deo posla vrlo profesionalno odrađivan. Takođe, meni je bilo jasno da sam ja neka vrsta “udice” za druge, potencijalne islamiste (ili one koji se tako predstavlaju) i da je bezbednosnim službama svaki, pa i najmanji, trag mogao da bude od koristi. 

A, što se tiče kućnog pritvora, verujem da bi se većina ljudi, makar u početku, tako osećala. Meni je, u prvim danima kad sam dobila pratnju, mnogo pomogla knjiga Brankice Stanković, koja je tek bila izašla iz štampe, ali i kontakti sa ljudima iz Uprave kriminalističke policije, čiji su mi profesionalizam i odgovornost prema ovom delikatnom poslu, ulivali sigurnost. Mislim, pre svega, na generala Rođu Milovića i Radoslava Đinovića, načelnika Odeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala i terorizma. Na žalost, njihov profesionalizam je nekome zasmetao i oni su penzionisani tokom protekle godine.

Bespomoćnost rađa bijes

Ovo je vreme u kome se podstiču neznanje, primitivizam, glupost, nedostatak empatije, podmuklost… Ovakve okolnosti su idealna podloga za svaku vrstu bespomoćnosti, a bespomoćnost rađa bes; bes stvara samodestrukciju i destrukciju.

Mi smo društva koja su neopozivo rešila da pojedu sama sebe i ako neki pametan, mlad svet uskoro ne uzme stvari u svoje ruke, mislim da ćemo mi kao narodi, koji su dogo živeli na ovim prostorima, nestati.

Ne bih želela da zvučim pesimistično, zato mi je važno da kažem da verujem u neke nove, mlade ljude koji će imati snage da menjaju ovo užasno i bolesno nasleđe koje smo im ostavili u amanet.

Čini mi se da je važno da čovek koji dobije policijsku zaštitu to najpre sa sobom raščisti i da pokuša “da napravi limunadu kad mu život da limun”, odnosno, da jednu, prilično neuobičajenu i delikatnu situaciju, obrne u svoju korist. Što se mene tiče, ako ništa drugo, ja sam dobila trojicu doživotnih prijatelja – Bojana, Milana i Srđana, mnogo toga videla na drugačiji način i naučila neke važne lekcije.

  • Policijska zaštita Vam je ukinuta prije pola godine. Jesu li stvarno nestali razlozi zbog kojih biste bili pod 24-satnom zaštitom i možete li podsjetiti koji je bio konkretan povod za uvođenje takvih mjera?

– Bezbednosne procene su pokazala da nema konkretnih pretnji koje bi se, na bilo koji način, odnosile na moju ugroženost. I to je dobro. Možda je tome doprinela velika medijska buka koja se podigla u vreme kada su pretnje upućene, možda moj manje intenzivan angažman u medijima na ovu temu, a možda i poslanički imunitet koji sam imala dve godine koliko sam bila poslanica u srbijanskom Parlamentu.

Direktan povod zbog koga sam dobila 24-satnu policijsku zaštitu su bile veoma brutalne i eksplicitne pretnje smrću koje mi je upućivao 19-ogodišnji mladić Mirza Ganić. Za te pretnje sam najpre saznala od kolega novinara iz BiH i Srbije, a vrlo brzo je usledio poziv iz Uprave kriminalističke policije o dodeljivanju pratnje. Sve to se poklopilo i sa mojim učešćem u aktivističkoj predstavi “Sedam”, švedske aktivistkinje i publicistkinje Hede Kraus, u kojoj sam čitala lik mlade Pakistanke koja je doživela kolektivno silovanje.

Pretnje su, ubrzo nakon toga, prestale, a Mirza Ganić je, na žalost, poginuo, navodno na nekom od ratišta u okolini Alepa. Moja teorija je da su ga ubili oni koji su ga i poslali tamo jer je postao previše eksponiran. U prilog toj tezi idu brojne fotografije koje je kačio na svoj Facebook profil i sve su bile napravljene po vilama bogatih ljudi, a Mirza Ganić je uvek bio u čistoj i ispeglanoj uniformi, sa uredno ošišanom kosom i bradom, što govori da njegov zadatak nije ni bio da ratuje, već da promoviše ideje ISIL-a.

Dakle, u ovom trenutku nema pretnji, ali, s obzirom na činjenicu da sam upravo pokrenula novu organizaciju (Fondacija za podršku zajednicama), koja će se, između ostalog, baviti temama vezanim za sve vrste radikalizama, moguće je da će biti novih negativnih reakcija. Ali, kako kaže Skarlet O'Hara u kultnom filmu i knjizi “Prohujalo s vihorom”- misliću o tome sutra!

  • Upozoravali ste na odlaske mladih ljudi na strana ratišta, konkretno u Siriju i Irak, ukazivali na neravnopravan položaj žena u Sandžaku, prozivali ste političke i vjerske vođe da rade na štetu zajednice. Je li takva praksa prestala?

– Naravno da nije i bojim se da ja neću doživeti da vidim da se praksa menja, bez obzira što nisam baš u dubokoj starosti. Na početku sam pokušala da dam neku širu sliku sadašnjeg socijalog, ekonomskog, ali i moralnog i emotivnog trenutka. Na lokalu je to još drastičnije i vidljivo čak i neupućenima. Imamo primitivne, nacionalizmom zadojene i nezajažljive političke elite, korumpirane, nemoralne i svakom nečašću sklone samozvane čuvare nacionalnih interesa. Verski vođe su još gore i bez imalo ustručavanja ću reći da se radi o (u nekim slučajevima) o najobičnijim primitivnim dripcima, barabama i nemoralnim manipulantima koji ne biraju načine i sredstva da se domognu bilo kakvog materijalnog dobra. Istovremeno, uništena je srž građanskog društva; današnje “elite” čine novokomponovani džiberaj, kriminalci, prostitutke i ološ svake vrste. Oni postavljaju standarde, oni upravljaju našim stvarnostima, oni diktiraju trendove. Običan, mali građanin je užasnut i uplašen, sateran u mišiju rupu, strahuje za svoju i egzistenciju svoje porodice, boji se sopstvene senke… 

Barabe pripadaju otpadu historije
  • Kako komentirate činjenicu da se na političkoj sceni svih država Zapadnog Balkana stalno pojavljuju ista lica, a da se smjena generacija niti novi likovi nisu pojavili?

– Mladih i novih ljudi i “sveže krvi” nema jer trenutnim “vlasnicima naših života i smrti” ne pada na pamet da se odreknu svojih komfornih pozicija, enormnih bogatstava i privilegija koje su oteli za sebe i svoje porodice. Takođe, nemojmo smetnuti s uma da bi svi oni, u nekoj hipotetičkoj situaciji sa pravednim i pravnim društvom, svi bili pohapšeni i osuđeni na ozbiljne zatvorske kazne. Zato se i tako grčevito brane da očuvaju svoje plenove i ne dozvoljavaju pristup nekim “novim klincima”.

Danas, u našim društvima, vidim enormno polarizovanu mladež. S jedne strane su oportunisti, neznalice i beskičmenjaci, čije je neznanje srazmerno sa poltronstvom i beščašću, a s druge oni fenomenalni mladi ljude koji “razbijaju” na međunarodnim takmičenjima, ona neverovatna deca što se upisuju na Oksford, kao da je tečaj plesa u lokalnom domu kulture. E, ta deca, ta što plene skromnošću, jednostavnošću, ta nezahtevna, a tako darovita, pametna, izuzetna deca, oni su moja vera i moja nada da će jednom u ovim Srbistanima, Bosnistanima i Hrvatistanima… biti bolje, a da će ove današnje barabe biti samo otpad naše istorije. Uostalom, tamo i pripadaju…

  • Iako bi sport trebao biti tema sportskog novinarstva, događanja oko terena najčešće imaju političku konotaciju s tendencijom da postanu i sigurnosni problem kao što je to bilo i ovih dana tokom i nakon utakmice Novog Pazara i Crvene zvezde. Obračunavaju li se političari u Srbiji, mislim na političke predstavnike Srba i Bošnjaka, ali i u Sandžaku, a tu mislim na predstavnike različitih bošnjačkih političkih struja, preko ljudi na tribinama?

– Toga smo se nagledali u devedesetim i to traje i danas. Zar bi se šta drugo i moglo očekivati od političkih “elita” koje su dojahale na mržnji, nacionalizmu i bojnim pokličima; šta se može očekivati od onih koji su tako zdušno širili teorije “krvi i tla”, nego ista ta i takva retorika. Oni, naprosto, nisu sposobni za drugačiji način razmišljanja. To je “mindset” koji se ne menja! I zar neko može da bude toliko naivan, pa da veruje da oni koji su u politiku ušli kao golje i golofuskovići, a danas su milijarderi, hoće da promene tu “zlatnu koku”!? Jugoslavija nije onako brutalno i krvavo uništena zbog “netrpeljivosti naroda” i sličnih gluposti, već zbog preraspodele zajedničke imovine i pljačke. I to važi za političare i verske lidere u Sandžaku, ali i za one u svakom gradu i opštini u Srbiji ili bilo kojoj potonjoj državi. To posebno važi za one koji nam vode ove jade od država. I nema razumnog pojedinca koji to može da promeni. Ovde mora da sazri svest o tome koliko je svaki, obični pojedinac prevaren, pokraden, opljačkan. Ako ikada sazri…

  • Mnogi će reći da su ratovi početkom devedesetih zapravo i krenuli s tribina (Marakana, Maksimir, Poljud…) Ovih dana se u prekograničnoj retorici u trokutu Hrvatska – Srbija – BiH često čuju tonovi koji podsjećaju na ne tako davnu prošlost i slute na najgore. Mogu li se teške, ratne, krvave devedesete vratiti?

– Teške, ratne, krvave devedesete su se samo pretočile i nastavile da bude teške, posleratne i, manje ili više, krvave dvehiljadite. Što se mene tiče, ništa manje krvavo nije kad vam dete ili roditelj umiru od kancera, a vi morate da platite da vas pregleda neki bahati lekar. Ili, ništa manje ratno nije ako hoćete da zaposlite dete koje je seriozno i predano studiralo, ali ne uspevate jer prednost imaju oni sa kupljenim diplomama, polupismeni, bahati. Ili je manje teško da, kao samohrana majka, jedva sastavljate kraj s početkom meseca i da objasnite svojoj deci da nema novaca za užinu u školi? Zar nije ravno ratu da vas muž-nasilnik mlati svakog dana, a da društvo ne raguje na to ili da reaguje tužbalicima na vašoj sahrani!?

Svakoga dana, samo ako imate savesti, čak iako lično niste u situaciji da patite, suočićete se sa teškim, ratnim, krvavim dramama ljudi koji nas okružuju, ljudi čija imena i lica znamo. Biću sasvim iskrena i reći Vam da i samo pominjanje trokuta, prekogranične retorike, političkih eksponenata Hrvatske-Srbije-BiH u meni izaziva samo jedan poriv, a to je da te nemoralne, odvratne i manipulativne barabe zauvek pošaljem na neko pusto ostrvo da tamo jedni drugima serviraju te budalaštine. Na žalost, nisu samo političari odgovorni, mislim da je odgovornost nas građana veća i da smo mi i odgovorni i krivi za ono što nam se desilo i još uvek nam se dešava. Džordž Orvel kaže: “Jedan narod koji sledi i podržava onog koji ga ugnjetava i iskorišćava, nije žrtva, već saučesnik”. Na žalost, mi smo pristali da budemo saučesnici sopstvenog uništenja, a to radimo i danas.

  • Demokraciju na ovim prostorima očito najsnažnije brane pojedinci iz nevladinog i medijskog sektora, a oni koji bi je trebali čuvati, a to su političari, često se vrlo neodgovorno ponašaju prema njoj. Jesu li balkanska društva sposobna sama postati demokratska ili im je nužno strano mentorstvo?

– Ovo pitanje me podseti na onu čuvenu priču o Tamnom vilajetu, gde se kaže – ako uzmeš, kajaćeš se; ako ne uzmeš, kajaćeš se. Isto je sa nama i međunarodnom zajednicom. Sami nismo sposobni da rešimo ove naše galimatijase (doduše, nismo ih sami ni napravili), a još gore i crnje je sa međunarodnom zajednicom. Ovih sam dana pročitala odličnu knjigu koju je napisao Janis Varufakis, bivši minister finansija Grčke. Tu je on, veoma jednostavnim rečima objasnio kako funkcioniše svet danas. “Svet može da bude bolji” (to je naziv knjige) jednostavnim, dečijim rečnikom objašnjava kako funkcionišu moć, novac; zašto su neki veoma bogati, a neki, mnogobrojni, siromašni; zašto su neki gospodari, a ogromna većina robovi…

Na žalost, ja tako vidim ulogu međunarodne zajednice na Balkanu. Oni nisu ovde da bi nas mirili, da bi nam pomagali, da bi uradili nešto korisno. Ili, nisu primarno zbog toga! Ne kažem da se u nekoj meri i to ne dešava, ali prisustvo međunarodne zajenice ovde je da napravi poslušno robovlasničko društvo, da od nas napravi uškopljene tegleće životinje kojima će prodavati GMO-đubre i skladištiti nuklearni otpad. Njihov zadatak je da, prosto rečeno, pokupe i prezentuju svojim bosovima u Vašingtonu ili Briselu, za enormne plate, razume se, ono što lokalna “boranija” mesecima krvavo radi na terenu. Za siću, razume se!

Dve i po decenije, na razne načine, sarađujem sa različitim predstavnicima te međunarodne zajednice, šta god da se pod tim podrazumevalo. U početku sam bezrezervno verovala da smo partneri; danas, posle toliko godina, znam da smo mi samo još jedno u nizu tržišta gde oni zarađuju velike novce. O idejama demokratije, jednakosti, tolerancije, empatije, pa, recimo Evropa vrlo jasno i nedvosmisleno govori kroz migrantsku krizu. Žao mi je, ali takva Evropa nije i ne može biti uzor kojem težim. A opet, šta drugo, ako ne Evropa i porodica evropskih naroda? Prepušteni sami sebi i, u krv i kriminal ogrezlim, lokalnim političarima, znam da sebi potpisujemo siguran, bolan i konačan nestanak sa lica planete Zemlje.

Izvor: Al Jazeera