Oglasi

Crna Gora: Izbori su igra s više kandidata u kojoj uvijek pobijedi Milo

Za opozicijske kandidate na crnogorskim predsjedničkim izborima sve je bilo dobro dok se nisu počeli brojati glasovi.
'Jedina nedoumica izbora bila je hoće li Đukanović pobijediti u prvom ili u drugom krugu', piše autorAP

Milo Đukanović je (opet) pobijedio na crnogorskim izborima i potvrdio da se "praznik demokratije" u Crnoj Gori posve precizno može opisati parafrazom Linekerove definicije fudbala ("Igra u kojoj učestvuje više ekipa, a pobjeđuje Njemačka"): izbori su takmičenje na kojem učestvuje više kandidata, a pobjeđuje Đukanović.

Drugoplasirani Mladen Bojanić saopštio je da rezultat (više od 20 posto glasova manje od Đukanovića) ne smatra porazom. Tako, kad smo već kod poređenja sa fudbalom, nisu mislili fudbaleri Brazila nakon što su u Belo Horizonteu od Njemačke izgubili 1:7.

"Always Look on the Bright Side of Life", što bi rekli u Montiju Pajtonu. Znate ono: čaša nije poluprazna nego polupuna. Bojanić nije izgubio nego dopola dobio izbore. Nakon sjajnog prvog poluvremena problem je nastao u drugom: kako već obično biva, sve je bilo dobro dok nije počelo brojanje glasova.

Ne priznaju nijedan od 4.286 poraza

Bojanić je odbio čestitati pobjedu Đukanoviću i nije jasno da li će njegovi ljudi u biračkim odborima potpisati zapisnike. Bilo kako bilo, Bojanićeva smirena reakcija nakon izbornog poraza je značajan demokratski iskorak za crnogorske prilike. Opozicija u Crnoj Gori do sada nije priznala nijedan od, ako se nisam zabrojao, 4.286 poraza na izborima i referendumu o nezavisnosti, a metode osporavanja njihovog rezultata podrazumijevale su pad u višegodišnju, potom višedecenijsku, kako bi psiholozi rekli, fazu poricanja; bojkot parlamenta, ali i oružani napad na Vladu (predvodio Momir Bulatović) te, godine 2016, osujećeni plan za zauzimanje Skupštine, ubistvo Đukanovića i državni udar (produced and directed by GRU, starring Andrija Mandić and Milan Knežević).

Izbori su bili dosadni, a njihov rezultat predvidljiv. Jedina nedoumica je bila hoće li Đukanović pobijediti u prvom ili, pak, u drugom krugu. Istinska drama dešavala se prije nego što su objavljena imena kandidata. Život je čudan. Ponekad je, vidite, nešto što stoji pored puta, ima stablo, lišće, korijen i liči na lipu – stvarno lipa. Ponekad je ono što je očigledno – istina.

Nakon višemjesečnih pregovora o zajedničkom opozicionom kandidatu odlučeno je da taj kandidat ne bude Aleksa Bečić. Iako je bilo očigledno da je on najbolji kandidat koga opozicija ima. Mlad i nov na sceni, populista, ideološki amorfan, sposoban da se postavi u centar političkog polja i tu ostane te da nema stav ni o jednom pitanju koje polarizuje crnogorsko biračko tijelo, bio je idealan protivkandidat Đukanoviću. Bio je idealan zato što je dovoljno (zapravo apsolutno) bezličan i nedefinisan, što znači da glasači u njega mogu učitati što ih je volja.

Bečić je, međutim, bio prisiljen da, u ime "opozicionog jedinstva", saopšti da se neće kandidovati i mjesto prepusti formalno nezavisnom, zapravo kandidatu Demokratskog fronta Mladenu Bojaniću. Već tada je sve bilo gotovo, jer kandidat Demokratskog fronta, u trenutku dok traje javno suđenje čelnicima te grupacije, a građani uživo gledaju nepobitne dokaze da oni jesu planirali državni udar i prolivanje krvi na ulicama Podgorice, ne može pobijediti na izborima.

Rusija Zapad o jadu zabavila

Opozicija je, čini se, vjerovala da se Đukanović neće kandidovati. Njeni glasnogovornici iz nevladinih organizacija i medijskog sektora saopštavali su "saznanja do kojih su došli u kontaktu sa stranim diplomatama", a po kojima je neko, negdje, tamo daleko, na Zapadu, Đukanoviću zabranio da se kandiduje. Njihova saznanja bila su suprotna, da tako kažem, saznanjima formalne logike.

U trenutku kada je Rusija Zapad o jadu zabavila, kada zapadni analitičari i tajne službe upozoravaju na maligni uticaj Rusije na Balkanu, na kojem je ruska "meka moć" korumpirala i mnoge dojučerašnje prozapadne političare, Zapad će Đukanoviću, svom višedecenijskom favoritu (od sredine devedesetih naovamo), čovjeku koji je Crnu Goru otrgao od Rusije i uveo u NATO, zabraniti da se kandiduje? To vama ima smisla? Nema, naravno. Đukanović se, naravno, kandidovao i, naravno, pobijedio.

Da se vratimo na fudbalska poređenja. To što je opozicija povjerovala da se Đukanović neće kandidovati, pa na izbore izvela rezervni sastav isto vam je kao da ste drugoligaš i da u finalu Kupa igrate protiv Barselone, a onda odlučite da ćete baš na toj utakmici odmarati najboljeg igrača, jer vam je čistačica rekla da Mesi neće igrati. No, sve to nije bitno. Dvije stvari jesu.

Dvotrećinski poraz proruske politike

Prvo, konstatacija. Kada se zbroje glasovi koje je dobio prozapadni Đukanović i Draginja Vuksanović, iz opozicione, ali pro-NATO i pro-EU Socijaldemokratske partije, proizlazi da je proruska politika poražena gotovo dvotrećinskom većinom glasova.

Drugo, pitanje. Zašto opozicija, koja tvrdi da je građanska, pro-EU i zabrinuta za stanje demokratije u zemlji, blisko sarađuje sa Demokratskim frontom? Zato što smatra da je saradnja sa podržavaocima Putinovih autokratskih praksi najbolji i principijelan način borbe protiv onoga što nazivaju Đukanovićevim autokratskim praksama? Zašto bi bilo koja pro-EU stranka željela saradnju sa političkom grupacijom koja je za račun Rusije pokušala državni udar u Crnoj Gori?

I pritom još bila toliko snishodljiva da upravo toj grupaciji dozvoli da bira zajedničkog predsjedničkog kandidata, toliko snishodljiva da se niko od svih opozicionara nije usudio ni ograditi od Medojevićevih izjava o Bošnjacima koji su "prodali vjeru za večeru" i "pravoslavnoj i hrišćanskoj" Crnoj Gori?

Glasači su i Đukanoviću i "građanskoj opoziciji" i Demokratskom frontu poslali poruku. Poruka glasača pobjedniku i "građanskoj opoziciji" je ista. Ta poruka nije "Đukanović po svaku cijenu" nego: ako je on ili Demokratski front, onda – Đukanović.

Izdaja je odvratna i ne isplati se

Je li nekome u Đukanovićevom štabu palo na pamet koliko bi njihov kandidat tek dobio da je zauzdao tajkune i da umjesto principa "sva vlast predatorima" vodi socijalno osjetljiviju politiku? Da li bi Đukanović uopšte pobijedio da je imao prozapadnog protivkandidata koji nije kontaminiran saradnjom sa Putinovom agenturom u Crnoj Gori?

Je li nekome u opoziciji palo na pamet da, ako opozicija namjerava u doglednoj budućnosti da preuzme vlast u Crnoj Gori, prvo što mora uraditi jeste distancirati se od Demokratskog fronta, izolovati ga i prepustiti truljenju? Kroz savez sa Demokratskim frontom opozicija je za vlastito tijelo zašila ud zahvaćen gangrenom. Put u promjene nije saradnja sa Demokratskim frontom nego Treći put: ni Demokratska partija socijalista ni Demokratski front.

Napokon, i Demokratski front je dobio jasnu poruku, koju ćemo, upravo u ime jasnoće, najprije saopštiti politički nekorektnim i nedemokratskim jezikom prošlosti: izdaja ne samo da je odvratna nego se i ne isplati. Što vam na polit-korektnom i demokratskom jeziku sadašnjosti glasi ovako: iskazivanje demokratskog neslaganja nedemokratskim, koruptivnim i nasilnim sredstvima, uz podršku autokratskih režima, ne samo da je etički kontroverzno nego i neodrživo i neefikasno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.