Crna Gora: Stezanje kaiša ili – omče

Vlada je prihvatila amandmane koalicionih partnera iz SDP-a i povećala donju liniju oporezivanja sa 279 na 479 eura (Gov.me)

Piše: Draško Đuranović

“Godinama smo trošili više nego što smo stvarali…” Tim javnim priznanjem crnogorski premijer Milo Đukanović je obrazložio prvi konkretan potez nove Vlade: uvođenje takozvanog kriznog poreza – dažbine od 15 odsto na sve plate veće od 479 eura. Do sada je porez na plate iznosio linearno devet odsto na sve zarade; sada će, prema projekciji Vlade, oni koji zarađuju više i plaćati. “To je, mislimo u Vladi, pravednije, nego da teret snose i oni sa manjim primanjima”, konstatovao je crnogorski premijer.

Što jeste – jeste: krizni porez će formalno udariti na džepove onih koji primaju više. Samo, takav potez nije bio znak promišljene Vladine politike, nego izraz slabosti Đukanovićeve vlasti. Konačno rješenje o novim porezima je, ustvari, plod političkog kompromisa; bolje reći – povlačenja Đukanovića pred javnim protestima građana, sindikata, čak i aktivista njegove koalicije. Prvobitna namjera je bila uvođenje poreza od 12 odsto na sve zarade veće od 279 eura neto (400 eura sa porezima i doprinosima), sve u cilju da se prikupi nekih 30 miliona eura godišnje.

Đukanović se odlučio da krene linijom manjeg otpora: da sačuva političku podršku u Skupštini, da zaustavi već najavljene proteste na ulicama i da udari porez samo najbogatijima.

Pod političkim pritiskom Vlada je, ipak, prihvatila amandmane koalicionih partnera iz Socijaldemokratske partije i povećala donju liniju oporezivanja sa 279 na 479 eura. To znači  da će se u budžet sliti znatno manje novca – jedva nekih 12 miliona eura – nego što je prvobitnom idejom bilo planirano.

Između bolnih rezova i kompromisnog prijedloga, Đukanović se odlučio da krene linijom manjeg otpora: da sačuva političku podršku u Skupštini, da zaustavi već najavljene proteste na ulicama i da udari porez samo najbogatijima. Iako će mu državna kasa ostati jezivo prazna, crnogorska vladajuća elita je ocijenila da bi bilo rizično svako dalje izazivanje radničkog nezadovoljstva. Zato se i posegnulo za populističkom mjerom – porezima na one koji zarađuju najviše.

Bogati ostaju bogati

Neće, ipak, na crnogorske bogataše pasti teret ekonomske krize. Priča o oporezivanju najviše će da pogodi ono malo srednje klase u Crnoj Gori, ljude koji vlastitim ili radom u privatnim kompanijama pošteno zarađuju i prijavljuju dohodak. Oni koji stvarno imaju najviše – crnogorska finanisijska elita – uglavnom će ostati van domašaja poreza, jer oni odavno i ne prijavljuju stvarnu visinu svojih zarada, kriju svoje ključne profite. Mnogi vlasnici moćnih crnogorskih kompanija – od kojih su brojni bliski vlasti i samom Đukanoviću – nijesu se baš pretrgli posljednje dvije decenije u plaćanju poreza.

Isti ljudi su, istovremeno, sagradili poslovne imperije, na svoje ime prepisali brojne kuće i poslovne zgrade, hektare zemljišta na Crnogorskom primorju ili u ljetovalištima na sjeveru. To svi znaju u maloj Crnoj Gori, ali se niti jedan državni organ ili institucija nije usudio da novopečenim tajkunima postavi jedno obično pitanje: od koje ste zarade kupili sve te nekretnine?

Mnogi vlasnici moćnih crnogorskih kompanijq – od kojih su brojni bliski vlasti i samom Đukanoviću – nijesu se baš pretrgli posljednje dvije decenije u plaćanju poreza.

Upravo je ideja uvođenja kriznog poreza pokazala ključni ekonomsko-socijalni problem: u Crnoj Gori ne postoji socijalni karton, iako se o njegovom uvođenju priča još od 1994. godine. Kad nema socijalnog kartona, onda je teško zvanično utvrditi stepen bogatstva ili siromaštva građana. A onda nema ni ekstra novca od ekstra poreza…

Niti ima velikog benefita po državnu kasu. Prošlogodišnji budžestki deficit iznosio je 124 miliona eura, dok je za ovu godinu predviđeno da će deficit biti manji, ali i dalje veliki – blizu 95 miliona eura. Kada se zna da će krizni porez donijeti svega otprilike 12 miliona eura, onda se opravdano postavlja pitanje: kako nabaviti nedostajućih 82 miliona eura?

Novi nameti neminovni

Na neka nova velika zaduživanja Crna Gora teško da može računati, makar što se tiče punjenja budžeta. Javni dug je premašio – kada se uračunaju državne garancije date za Kombinat aluminijuma Podgorica i Rudnik Boksita u Nikšiću – onaj limit iz Maastrichta. Tačnije: prešao je 60 odsto bruto društvenog proizvoda i Crna Gora se u predpristupnim pregovorima sa Evropskom unijom obavezala da će taj dug smanjiti.

Problem budžetskog deficita pojavio se paralelno sa izbijanjem globalne krize krajem 2008. godine i nije karakterističan samo za Crnu Goru, već ga treba posmatrati u širem kontekstu. Generalno, pad privredne aktivnosti i prihoda od poreza te izostanak novih stranih investicija uslovili su slabije punjenje budžeta, a u teoriji i praksi ovaj problem se obično rješava “rezanjem” javne potrošnje i(li) povećanjem poreza.

Mnoge su države reagovale promptno, sprovodeći odgovarajuće mjere još 2009. godine, dok je Crna Gora – sve do ove godine – budžetski deficit servisirala zaduživanjem, ne “dirajući” jednocifrene poreske stope, koje spadaju među najniže u Evropi. Ispostavilo se da je ova taktika bila pogrešna, jer – ako izuzmemo dokapitalizaciju i djelimičnu privatizaciju Elektroprivrede u ljeto 2009. godine – Crna Gora niskim stopama osnovnih poreza nije uspjela da privuče strane investicije.

Zvanično se u Vladi Crne Gore ne pominje uvođenje novih poreza niti o toj temi iko želi javno nastupati, makar ne do 7. aprila, za kada su zakazani predsjednički izbori.

Iako Đukanović tvrdoglavo – poput prethodnog premijera Igora Lukšića – odbija da počne priču o novim porezima, čini se jedinim logičnim izborom da su novi nameti neminovnost. Samo što to vladajuća koalicija ne želi javno priznati prije nego što se završe predsjednički izbori. Vrh vladajuće Đukanovićeve Demokrastke partije socijalista ocijenio je da bi posezanje za novim poreskim nametima značajno umanjilo šanse njihovog predsjedničkog kandidata Filipa Vujanovića. Zato se, makar zvanično, u Vladi Crne Gore ne pominje uvođenje novih poreza niti o toj temi iko želi javno nastupati. Makar ne do 7. aprila, za kada su zakazani predsjednički izbori.

Ipak, iza kulisa javne scene mnogi ekonomski stručnjaci iz Vlade Crne Gore ubijeđeni su da se neće suviše dugo moći odgađati uvođenje novih poreza ili podizanje poreskih stopa, prije svega povećanje stope poreza na dodanu vrijednost. Crna Gora sa 17 odsto ima vrlo nisku poresku stopu – u Evropi samo Kipar (15 odsto) ima niži porez.

Tipično za Balkan

Prema projekcijama Vlade, povećanje PDV-a od jednog procenta donosi u državnu kasu nekih 15 miliona eura. Prošle godine je Centralna banka Crne Gore u preporukama za Vladinu ekonomsku politiku sugerisala povećanje PDV- a za jedan procenat, a u preporukama za ovu godinu čak za dva procentna poena. Zanimljivo, guverner Centralne banke Crne Gore je 2012. godine bio Radoje Žugić, današnji ministar ekonomije u Vladi Đukanovića. Zato mnogi i predviđaju da će, odmah nakon aprilskih predsjedničkih izbora, uslijediti povećanje stope PDV-a.

I ta nepopularna mjera neće – kalkulišu ekonomisti – biti dovoljna da se zakrpe sve rupe u budžetu. Vlada Crne Gore se krajem prošle godine zadužila kod komercijalnih banaka za 40 miliona eura, da bi nekako pregurala januar i februar kao kritične mjesece. Prema ovogodišnjem planu javnih finansija, Vlada će morati da nađe dodatan novac. Ili da se dodatno smanji potrošnja. No, još je Vlada bivšeg premijera Igora Lukšića značajno smanjila javnu potrošnju, tako da gro budžeta za 2013. godinu otpada na tzv. mandatorne rashode (isplata plata, penzija i socijalnih davanja) i čini se da je vrlo sužen prostor za uštede, odnosno stezanje kaiša.

Zato se, gotovo kao jedini dodatni resurs ili racionalan potez pred Vladom postavlja odluka o obračunu sa sivom ekonomijom. To bi, prevedeno na jezik običnog čovjeka, značilo da Đukanovićeva Vlada mora da se uhvati u koštac sa mnogim ovdašnjim monopolistima, zaštićenim igračima i drugim povlašćenima na crnogorskom tržištu.

Pitanje je, međutim, da li za takvo nešto ima političke volje u vrhu crnogorske vlasti, odnosno u vrhu Đukanovićevog DPS-a i, uopšte, u vrhu vladajuće koalicije. Zato je – umjesto najavljenog obračuna sa povlašćenim pojedincima i grupama na crnogorskom tržištu – logičnije očekivati da će Vlada Crne Gore borbu za održivost javnih finansija nastaviti nepopularnim mjerama povećanja poreza i smanjenjem javne potrošnje. Drugim riječima: teret krize će se preliti na leđa onih običnih ljudi, koji redovno izmiruju obaveze i plaćaju poreze.

Nije pravedno da teret izlaska iz ekonomske krize najviše podnesu oni koji nijesu ni stvorili krizu, obični građani. Ali, neminovno je da crnogorska vlast najlakše poseže za mjerama koje znače zavlačenje ruke u džep upravo onih običnih građana. Uostalom, to je tako tipično za Balkan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera