Crnogorci i Srbi u sporu oko identiteta

Piše: Mladen Obrenović

Crnogorci su kao narod ponosni i na vrijednosti koje baštine, i na svoju prošlost, i na slobodu kojoj su uvijek težili, i na prostor na kojem su živjeli i žive. Vrlo često znaju se pozivati i na termin čojstva za koji tvrde kako je teško prevodiv i teško primjenjiv kod drugih naroda. No, kad je nacionalni, vjerski, politički identitet u pitanju posljednjih se godina u crnogorskoj javnosti vode žučne rasprave. I pogotovo se to aktualizira u parlamentarnim raspravama ili uoči velikih događaja, a ovog vikenda slavi se 10 godina obnove crnogorske samostalnosti.

Mnogi će priznati kako podjele, najjednostavnije rečeno na Crnogorce i Srbe, unose popriličnu konfuziju u definiranje identiteta. Posljednji popis stanovništva pokazuje da se 45 posto ukupnog broja popisanih izjasnilo kao Crnogorci, a 29 posto kao Srbi. Za maternji jezik njih je 43 posto upisalo srpski, a 37 posto crnogorski. No, kod određenja kojoj crkvi pripadaju – Srpskoj ili Crnogorskoj pravoslavnoj lome se koplja. Poznato je da u Crnoj Gori živi 72 posto onih koji se izjašnjavaju kao pravoslavci, no tko u koju crkvu ide teško je precizno utvrditi.

„Veliki je broj onih koji osjećaju dualitet, no stranci su davno razumjeli ono što kod nas pravi konfuziju. Ovdje se termin srpskog koristio kao zamjena za pravoslavno, dakle odrednica sa vjerskim značenjem, a crnogorsko sa nacionalnim značenjem“, ukratko će objasniti Darko Šuković, glavni urednik Radija AntenaM.

Ukazuje i da, zapravo, „samo Crnogorci razumiju do u tančine o čemu se zapravo radi kad je suština crnogorskog identiteta u pitanju“. Po njemu, „nije to samo jezik jer se jezikom kojim se govori u Crnoj Gori, samo s određenim varijacijama govori i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj ili Srbiji“. Nisu to, nastavlja, ni odredbe o pripadnosti nekom narodu ili crkvi.

Rastoder: Identitet se ne gradi, nego prepoznaje

Jedan od vodećih crnogorskih povjesničara, Šerbo Rastoder podsjeća kako se „crnogorski identitet ne gradi, nego prepoznaje što potvrđuje činjenica da se uvijek iznova najviše pojavljuje onda kada je najviše zatiran“.

Na pitanje je li prednost izgradnje građanskog društva u Crnoj Gori zapravo njena raznolikost – nacionalna, vjerska ili jezična, odgovara kako „građansko društvo nije skupina navodno ‘jednakih’ bez obilježja identiteta“.

„Naprotiv, to je društvo različitosti i jednakih šansi za sve. Danas na svijetu ne postoji nijedno društvo koje nije skupina različitosti. Umješnost prepoznavanja i harmonizovanja tih različitosti čini građansko društvo jedino mogućim i u tom smislu Crna Gora ima samo obavezu da to prepozna“, zaključuje.

„Identitet je nešto što je nastajalo i profilisalo se dugo vremena kroz specifičan način života u malom ograničenom prostoru koji je bio definisan kao vojni logor, posljednje herojsko društvo u Evropi. Ovdje se dugo privređivalo ratovanjem i ratovalo da bi se bio slobodan, ali i sačuvao nacionalni i vjerski identitet. Stvoren je sistem vrijednosti u kojem se cijenilo junaštvo, ali u vrhu etičkog kodeksa bila je vrlina koja ima specifičan crnogorski termin i zove se čojstvo. Za junaštvo je definicija kad sebe braniš od drugoga, a čojstvo je kad drugoga braniš od sebe“, objašnjava Šuković.

Građanska opcija najprihvatljivija

Financijskoj analitičarki i urednici priloga Novac, koji kao poseban dodatak izlazi uz Dnevne novine, Ani Nives Radović je najlakše i najpraktičnije reći da je Crnogorka koja Crnu Goru smatra svojom jedinom državom i kojoj pripada „koliko god se distancirala od mentaliteta koji često jako smetaju, primitivizma i neznanja, grešaka koje se rade na različitim poljima“. Isto tako, crnu Goru smatra državom s isto toliko šansi, koliko i nedostataka.

„Biti Crnogorka ili Crnogorac je nešto što je najprirodniji oblik identiteta zato što je riječ o građanskoj, a ne nacionalnoj opciji, odnosno nešto gdje ima najmanje opasnosti od štetnog nacionalizma koji vidimo kod etničkih nacija“, ukazuje.

Po njoj, građanska opcija i jeste najidealnija opcija za uspjeh, iako „postoje kratkoročni interesi i korist sa pozicija na kojima nekima smeta crnogorski identitet i progres“. „No, kada prestane da bude glavna tema dana šta smo, nego šta ćemo da radimo i od čega ćemo da živimo, sve dok se ne maknu identitetska pitanja iz fokusa, teško da ćemo moći koristiti šanse koje kao zemlja imamo. Eliminacijom identitetskih pitanja iz primarnog fokusa, možda možemo nešto da uradimo“, primjećuje.

Dosta otvorenih pitanja

I Gordana Đurović, bivša ministrica za europske integracije i profesorica na predmetu Politika proširenja EU Ekonomskog fakulteta u Podgorici, podsjeća kako jedna od ustavnih odrednica govori o tome da je Crna Gora građanska država. Za razliku od nekih susjeda koji su svoj identitet vezali uz pripadnost naciji, podsjeća, Crna Gora je visoko na listu prioriteta stavila da njeguje i baštini koncept građanske države.

‘Srbi u Crnoj Gori ne žive gore od Crnogoraca’

Kad govori o Srbima u Crnoj Gori, Darko Šuković tvrdi da su „oni samo politički Srbi“, jer je uvjeren da „ne postoji nikakva razlika između onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i onih koji se izjašnjavaju kao Srbi“.

„Oni srpstvo osjećaju kao svoj identitet i to ne vidim kao nešto sporno, no priča o ugroženosti Srba je najobičnija politička propaganda i nema veze sa stvarnošću. Srbi u Crnoj Gori ne žive gore od Crnogoraca u Crnoj Gori, niti od drugih. Nacionalna pripadnost i životni standard nisu ni u kakvoj korelaciji i to je apsolutno politička priča, odnosno dio nečijeg političkog programa“, smatra.

„Kratko je vrijeme od obnove nezavisnosti, ali je vrijeme za konsolidaciju i pomirenje kad je u pitanju identitet, vraćanje ključnim demokratkim vrijednostima multietničkog društva, države socijalne pravde, nekih lijepih vrijednosti koje baštini Evropska unija kojoj tako težimo. Imamo dosta otvorenih pitanja koje odlažemo, ali Crnogorci i Srbi moraju shvatiti da su građani jedne države koja je okružena susjedima, a ne neprijateljima i da trebaju biti jednako dobri sa svima“, preporučuje Đurović.

Navodi i kako nigdje nema entičkih kvota u crnogorskom društvu, nego je sve volja naroda i normalan demokratski ciklus, te puno nade ulaže u eurointegracije. Taj je proces godinama vodila, te je ponosna na sve ono što je postignuto kroz uvođenje nekih europskih standarda i činjenice da su 10 godina Crna Gora nikad nije bila blokirana. „Dobro smo pregovarali i borili smo se uvijek, a sve je to ubrzavalo demokratske i ekonomske reforme u zemlji“, podsjeća.

Crna Gora može postati dobro mjesto za život

Uvjerena je u uspjeh integracije u EU i NATO, ali i poziva na potrebu vođenja dijaloga unutar države kako bi se „amortizovali recidivi prošlosti. „I svaki teški opozicionar koji je sanjao veću državu sa Srbijom poslije 10 godina shvata da je ta priča samo neka zaostala politička poruka sa nekoga pogrešnog skupa. Danas građani očekuju da se priča o ekonomiji i budućnosti, da svakako treba dati šansu svojoj državi, a sve ono što građanin očekuje od nje i dobije“, poručuje.

Slično razmišlja i Darko Šuković. Kao što „nijednog momenta od početka ‘90-ih godina nije sumnjao da će doći taj 21. maj 2006. godine i da će Crna Gora biti nezavisna“, ni sad ne sumnja da će Crna Gora, „mnogo brže nego što to nekome izgleda, postati jedno jako dobro mjesto za život“.

„Postoji veliki broj ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem i dok god je tako slika Crne Gore neće biti onakva kakvu želim. No, imajući u vidu potencijale veliki sam optimista da će za jedno kratko vrijeme ovo postati jako prijatno i lijepo mjesto življenja“, zaključuje Šuković.

Izvor: Al Jazeera