Crveni tepih – od Cannesa do Gaze

Crveni tepih je osmišljen tako da promovira slavu uz sjaj i glamur (Reuters)

Piše: Marwan Bishara

Najglamurozniji umjetnički i komercijalni spektakl na svijetu je završen. Završen je i Filmski festival u Gazi.

Hiljade ljudi koje su se slile u Cannes ove godine, kao što to rade u maju svake godine, su otišle. Među njima su umjetnici i oni koji teže ka tome, bankari i zabavljači, producenti i novinari, fanovi i kritičari iz cijelog svijeta.

Ali oni prije svega jesu crveni tepih, a ne vrsta ljudi koja po njemu kroči. Baš kao na šalteru za registraciju putnika, oni su odjeljci prve klase i ekonomske.

Deset noći zaredom nekolicina odabranih šepurila se po crvenom putu slave uz zvuke muzike, fotografske bliceve i povike kamermana.

Muškarci obučeni kao pingvini šepurili su se poput paunova, a žene obučene kao paunice zbog laganih kretnji podsjećale su na pingvine.

Ostali su gledali uz uzvike oduševljenja. Baš kao milioni onih koju su kod kuće gledali prijenos dodjele nagrada na TV-u, i oni sanjaju o tome da se jednog dana i sami prošetaju crvenim tepihom.

Magični tepih?

Šta crveni tepih čini tako magičnim? Zašto ljudi sa takvim žarom žele gledati druge ljude koji u kinodvorani čestitaju jedni drugima odjeveni u skupocjenu odjeću i noseći nakit skuplji od njihovih automobila i kuća?

Čini se da je šetnja „grimiznom stazom“ drevni ritual. I poput većine rituala, i ovaj vodi porijeklo ili iz rata ili iz religije.

Isto se odnosi na novu šoubiznis teologiju, gdje su kinematografija i muzika obavijeni blještavilom, raskošem i izobiljem, i gdje se kultura servira kroz zabavu i izazivanje znatiželje.

Crveni tepih je za tu svrhu osmišljen tako da promovira slavu uz sjaj i glamur. Da privuče, a ne da zaplaši, da ushiti, a ne da uspava, da udovolji, a ne da otuđi.

To je tajna kako pretvoriti nezainteresovane ili drugim stvarima zaokupljene ljude u strastvene fanove i zaluđene sljedbenike. A zahvaljujući instantnom satelitskom i internetskom dometu, crveni tepih je danas leteći ćilim koji nosi nekoliko zvijezda u svako domaćinstvo na svijetu.

Ne čudi onda da su dodjela Oskara, Grammyja i drugi spektakli širom svijeta podigli ugled crvenog tepiha, kojim mogu privući gledaoce iz svih sfera života. On je sada glavno obilježje i na čelu je svakog njihovog spektakla, doslovno.

Pa tako, nakon gotovo sedam decenija svog godišnjeg rituala, crveni tepih u Cannesu postao je sveti dio festivala koji se održava svake godine; to je najpopularniji, najatraktivniji i najdostupniji dio ove velike kulturne manifestacije.

Ali da li se svodi samo na to?

Slavna ličnost, nova svetinja

Amerikanizacija ili komercijalizacija filma i umjetnosti preobrazila je ove kulturne manifestacije u mega poduhvate, gdje je crveni tepih neizbježno mjesto sastanka uspješnih, moćnih i utjecajnih.

On je put do moderne Obećane zemlje. Osvijetljen blještavilom i ogrnut glamurom, crveni tepih podiže betonske stepenice na nivo stepenica do raja. On je zaštitni znak. Sasvim je narcisoidan.

I donosi rezultate. Zato što su zvijezde danas u samom središtu filmske industrije i kulture uopće, što neophodnim čini njegovanje ideala slavnih ličnosti i modnih ikona s kojima se svi mogu identifikovati ili s kojima se već identifikuju.

Takmičenje između 19 filmova i desetaka drugih iz cijelog svijeta za različite trofeje i dalje je, bar zvanično, glavna misija ovog festivala, ali veliki brendovi od Diora do Choparda preobrazili su Cannes i druge takve spektakle u trendsetere za velike modne kuće i druge unosne biznise za ikone i one koji ih takvima čine i oblikuju.

Zajedno sa hiljadama kupaca i prodavača na svom filmskom marketu, Cannes je preobražen u jedan od najvećih filmskih marketa na svijetu. Zapravo, ovo je novi kulturni kler koji propovijeda novo „evanđelje“ umjetnosti i zabave.

To objašnjava zašto tako veliki broj njih, uključujući maloumne i površne, dogmatizira o svemu: od ljubavi i siromaštva do globalnog zagrijavanja i Sudana.

I zašto je moderno koristiti zvijezde da se skrene pažnja na iscrpljene pokrete. Ništa se ne može porediti sa atraktivnom, drskom glumicom okruženom siromašnom djecom.

Seksualnost je dobra za prodaju

Možda Cannes, Oskari i njihove mutacije širom svijeta i dalje nominuju najfascinantnije, najkvalitetnije i najemotivnije filmove, ali oni također postaju bezdušni spektakl brendiranja koji začinjava moć šoubiznisa, ponekad doslovno.

Mnogi kliču „slavljenju“ „ženskog tijela“, ali drugi smatraju da crveni tepih „objektificira žene“. I ne misle samo na novi „nagi look“.

Navodno, muškarcima se obično postavljaju pitanja vezana za njihove karijere, a na crvenom tepihu žene uglavnom pitaju o njihovim haljinama, izdvajajući ih na osnovu njihovog izgleda kao „najbolje obučene“ i „najlošije obučene“ itd.

Da paradoks bude veći, iako je ovogodišnji filmski festival u Cannesu istaknuo ulogu žene u kinematografiji i na otvaranju je prikazao film koji je režirala žena, izbio je skandal kada su neke vraćane sa crvenog tepiha jer nisu nosile visoke potpetice. Direktor je opovrgnuo postojanje bilo kakvog pravila o visokim potpeticama, ali jasno je da se prijeko gleda na žene koje nose ravnu obuću na dodjeli.

Širom Mediterana sve se svodi na isto – pitanje je li i forma zadovoljena.

Simbolizam

U vrijeme kada je počeo festival u Cannesu, na Mediteranu je počeo još jedan festival u Pojasu Gaze, tačnije u naselju Shujayea, koje je Izrael prošlo ljeto bombama sravnio sa zemljom.

Slike crvenog tepiha, poput rijeke krvi usred ruševina, uistinu su dramatične. Crveni tepih! Stvarno? Da, zbog njegovog „simbolizma“, rekao je jedan od organizatora.

To je život koji imitira fikciju i više od tog. To je život u Gazi gdje stvarnost prkosi fikciji svakodnevno. Gdje su ljudi našli način da kroče crvenim tepihom, ponosni i prkosni.

Ali u Pojasu Gaze, izbjegličkom kampu pod opsadom, nema ništa što se može prodati, promovirati ili gledati. Nema golih tijela, samo gola stopala. I gola istina o svijetu koji slavi Cannes i zataškava Gazu.

Da, da, znam da znate sve o tome kakav je život i tako je – nema svrhe biti sentimentalan ovdje. I da, čitava poenta crvenog tepiha je u tome da samo nekolicina odabranih zaslužuje da se njime prošeta.

Ali svako bi trebao dobiti priliku da kroči na ovaj ili onaj crveni tepih, a ne samo privilegovani ili sponzorisani. Trebali bi tamo dospjeti jer to zaslužuju.

Hrabra, atraktivna glumica će doći do Pojasa, a prije ili kasnije Gaza će dospjeti do francuskog crvenog tepiha, jer mora.

Ipak Cannes, za razliku od Oskara, jeste omogućio filmovima koji nisu sa Zapada da se pošteno takmiče, što festivalu daje određenu dozu kredibiliteta i univerzalnosti. Osim toga, imati nešto afričko ili arapsko može biti jednako egzotično kao i golišavi izgled na crvenom tepihu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera