Čuva li se u BiH jedini srebreni kuros na svijetu

Piše: Mladen Obrenović

Policajci naoružani dugim cijevima čuvali su srebrnu skulpturu kurosa na izložbi u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu. Kako i ne bi kad je ta skulptura, kao dio privatne kolekcije iz doba antike, zbog svoje vrijednosti i značaja jedinstvena ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svijetu.

Dodatnu pažnju privlači činjenica da je u vlasništvu bh. državljanina.

Skulptura kurosa, mladića koji simbolizira ljepotu i snagu muškog tijela, čest je motiv kipara u antičkoj Grčkoj. U početku su ga pravili od drveta, pa od bronce i na kraju od mramora, često u nadnaravnim veličinama, o čemu svjedoče primjerci u njujorškom Metropolitanu. No, nije poznato da je izrađivan od srebra.

Svjetska praksa govori da se slične kolekcije, a ova datira iz vremena grčko-rimske civilizacije, odnosno iz razdoblja između sedmog i četvrtog stoljeća prije Krista, znaju naći i u privatnim rukama. Kolekcionari ne žale novac kako bi imali ovakve ili slične artefakte u svom vlasništvu.

No, iz razumljivih, sigurnosnih razloga vlasnik srebrnog kurosa i još 18 predmeta iz kolekcije zahtijeva anonimnost. Iz istih razloga ne može ni reći gdje se kolekcija čuva.

U kolekciji se nalaze predmeti iz vremena grčko-rimske civilizacije [Fena]

„Vrijednost te kolekcije, u kojoj su uz kurosa i staklene posudice, metalne skulpture i keramičke figurine, jednostavno je neprocjenjiva, jer prelazi okvire BiH, ali i i bivše Jugoslavije. Eventualno su lokacije gdje bi ona mogla biti predstavljena London ili New York, jer je srebrni kuros svjetska priča i globalno značajan predmet“, kaže vlasnik.

‘Umjetnik pripada eliti, a ne političar’

Vlasnik kolekcije u kojoj dominira srebrni kuros uvjeren je da su predmeti koje posjeduje nekad krasili domove elitnih obitelji stare Grčke ili Rima.

„Umjetnost je uvijek pripadala eliti. Po njenoj definiciji to je bilo tako, sve dok jednom to nije obezvrijeđeno. Umjetnost je tamo gdje ima novca, gdje su moć i vlast, a upravo su oni, moć i vlast, podupirali razvoj umjetnosti“, ukazuje.

„Umjetnik pripada eliti, a ne političar. Političar treba osigurati da se i umjetnik, i naučnik razvijaju, a kod nas je obrnuto. Nema one vertikale, a to su nauka i umjetnost, oko koje se sve gradi“, dodaje.

Za Al Jazeeru govori o razlozima zašto se odlučio posjedovati takvu kolekciju. Blizak je umjetničkim krugovima i kaže da „jednostavno voli lijepe stvari“. Uz sve to navodi i kako je iz mnogih razloga važno za jedno društvo posjedovati takvo što – originalno i autentično, jedinstveno u svijetu.

„Kolekcija je autentična i neprocjenjiva, a kuros je jedini poznati primjerak na svijetu izrađen u srebru. U ovom slučaju radi se o značenju koji ti predmeti imaju, prvenstveno u umjetničkom smislu. A umjetnost… ili je svjetska, ili nije umjetnost“, kaže vlasnik kolekcije.

Skupe metode dokazivanja autentičnosti

Upravo je iz tih razloga, da antičke predmete koje posjeduje pokaže domaćoj i svjetskoj javnosti, odlučio predstaviti kolekciju u Zemaljskom muzeju BiH. Za desetak dana, izložbu „O kurosu, o kori, o ljudima i božanstvima“ koju je postavio arheolog Adnan Busuladžić, vidjelo je više od 5.000 ljudi.

Osim što je postavio izložbu, Busuladžić je objavio i znanstveni rad o kolekciji. Uz napomenu kako mu je vlasnik „predočio i zvanične međunarodne akte koji potvrđuju da se predmeti iz kolekcije ne vode u evidenciji otuđenih“, postavio je pitanje autentičnosti. Za potpuni dokaz autentičnosti, napominje, nužno je kolekciju analizirati suvremenim metodama – no takve su analize iznimno skupe, a rezultat neizvjestan.

Antičkih predmeta nema u ponudi aukcijskih kuća [Fena]

Poseban dio svog rada posvetio je srebrnom kurosu, kojeg su stari Grci doživljavali kao simbol junaštva, neustrašivosti, snage i ljepote, ali i kojom su predstavljali samog boga Apolona. Upravo postojanje srebrnog kurosa usmjerava ga na zaključak da je riječ o ozbiljnom kolekcionaru i u izvjesnom broju slučajeva originalnim predmetima u kolekciji.

„S obzirom na to da je riječ o srebrnom predmetu težine skoro 700 grama, vrlo je mala vjerovatnoća da je riječ o krivotvorini […] krivotvorine su najčešće rađene od jeftinijeg materijala. Srebrne figurine zabilježene su i u drugim slučajevima. Komparacijski primjeri od drugih materijala, gotovo identičnog izgleda, koji su potvrđeni u arheološkom kontekstu, daju realan okvir za potvrdu da je riječ o originalnom predmetu“, ukazuje Busuladžić.

Antike nema na tržištu

Upravo je originalnost i autentičnost stvar na koju pažnju obraćaju i kolekcionari, i vlasnici aukcijskih kuća, no i jedni i drugi ukazuju kako predmeta iz antičkog razdoblja na tržištu jednostavno nema. Anketirane aukcijske kuće u Zagrebu i Beogradu uglavnom prodaju umjetničke slike, a ako se prodaju starine, one nisu starije od stoljeća ili dva. Uz to, napominje Zoran Bručić, direktor aukcijske kuće Capitol Festival iz Zagreba, „zbog opće krize promet umjetninama stoji i na rubu je propasti“.

Otežan posao arheolozima

Arheologija je uvijek s druge strane kolekcionarstva, a pogotovo kriminalnih radnji koje su vrlo razvijene u svijetu, reći će arheolog Marcel Burić. Godinama već istražuje područje istoka Hrvatske, te objašnjava kako mu često prilaze ljudi i nude razne predmete iz davnina.

„Ono što vlasnik određenog zemljišta nađe na svojoj imovini do dubine oranja, a to je u prosjeku 60-ak centimetara, smatra se njegovim vlasništvom. To se mora registrirati u muzeju koji ima pravo prvokupa, a ako oni nisu zainteresirani može se dalje prodavati. Muzej izdaje podatke o tome kako je nađeno i pod kojim uvjetima je prodano“, prenosi Burić.

Takva praksa arheolozima znatno otežava posao, baš kao i činjenica da se za istraživanja na privatnom zemljištu mora dobiti pismena privola vlasnika te mu isplatiti amortizaciju za kulturu koju uzgaja u iznosu maksimalnog uroda po četvornom metru.

„Prometa nema od jeseni 2008. godine, bar u Hrvatskoj. Ljudi trebaju za režije ili za hranu, a bogati uvijek imaju – ovako ili onako, samo je kod njih da čekaju i što jeftinije nešto kupe“, primjećuje.

Tijana Popović iz aukcijske kuće Madl'Art u Beogradu upozorava i kako je u trgovini umjetninama, pogotovo kad su antički predmeti u pitanju, „crno tržište jako razvijeno“.

„Gde god da krenete, možete da nađete nešto iz antičkog perioda, samo malo dublje da zakopate. Ima i lokaliteta koji nisu posebno promovisani, pa sve to ide nelegalnim tokovima izvan naše zemlje. Iz tog razloga i ne radimo arheologiju, a kad nam ponude, gledamo to da izbegnemo“, kaže.

Za arheologiju je najvažniji kontekst

Muzeji imaju česta iskustva kako s onima koji nađu određene arheološke predmete, tako i s kolekcionarima. U svemu tome Sanjin Mihelić, ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu, upozorava na činjenicu da „potražnja za umjetninama hrani čitavu jednu supkulturu lovaca na umjetnine i zapravo uništavatelja baštine“.

„Kad se izvuku iz arheološkog konteksta, umjetnine gube svoju vrijednost označitelja i prenositelja poruke. Same za sebe postaju predmeti koji imaju samo svoju vlastitu vrijednost, a nemaju ono što je najbitnije u arheologiji – to je kontekst. Predmet izvučen iz konteksta više nije predmet proučavanja arheologije, nego povijesti umjetnosti“, kaže Mihelić.

Vlasniku je želja predstaviti svoju kolekciju drugdje u svijetu [Fena]

Izrazito je nesklon tržištu umjetnina, kaže, „ne zbog toga što je svaka takva aktivnost sama za sebe pojedinačno nelegalna ili nepoželjna, nego zbog toga što takav oblik odnosa prema baštini zapravo potiče čitav niz drugih aktivnosti koje de facto štete arheologiji i arheološkoj baštini“.

Podsjeća i kako postoji jasno definirana procedura po kojoj predmeti ulaze u fundus muzeja, „koji su i osnovani s funkcijom da čuvaju, štite i prezentiraju takav materijal“, no svjestan je i da „predmeti baštine ili kulturna dobra često završavaju na mjestima na kojima društvo u cjelini nije namijenilo takvu ulogu, nego im služi za osobnu korist“.

„Uvijek sam za to da muzeji budu mjesta na kojima će kulturno dobro na kraju završiti jer jedino muzej može osigurati da se s tim dobrom postupa na način koji je idealan ili barem tome teži“, zaključuje Mihelić.

Izvor: Al Jazeera