Čuvari baruta u balkanskom buretu

Ne nagledasmo li se 90-ih godina takvog patriotizma verbalnih prvoboraca koji su se preko noći pretvarali u dobrovoljne davaoce tuđe krvi, piše autor (EPA)

Referendum, nezavisnost, odvajanje, priznavanje, Kosovo, Republika Srpska, samostalnost, suverenitet, integritet, bezbednost, ozbiljnost, glave, borba, rat, nož, klanje… Dodik, Izetbegović, Stefanović…

Previše teških reči za jedan običan dan, makar to bio i ponedeljak. Teško je zdravom razumu da shvati kako je moguće sa par rečenica proizvesti toliko ludila među nemislećim pukom. Mada, što bi Njegoš rekao: “Pučina je stoka jedna grdna…”

Tako, recimo, Milorad Dodik sanja i veruje, čeka i nada se – pa čak i garantuje – da mu “nezavisna i samostalna država Republika Srpska može pasti u krilo k’o jabuka”. Rado bi da do te državnosti dođe političkim sredstvima i uveren je kako to tako i može biti, a da “ne padne nijedna glava”.

“Garantujem, nezavisna Srpska će nam pasti u krilo kao zrela jabuka. Bosna i Hercegovina je neodrživa, a kada bi se RS danas izdvojila, ne bismo imali nijedan problem da živimo kao samostalna država. Kad bih mogao sutra da napravim nezavisnu RS, a da ne padne nijedna glava, uradio bih to”, izrecitovao je Dodik svoju mantru novinaru beogradskih Večernjih novosti.

‘Nacionalno pitanje Srbije je – RS’

To je, za zaboravne, isti onaj Dodik koji je svojevremeno – kao Briselu i Vašingtonu omiljeni socijaldemokrata i protivteža nacionalističkoj Srpskoj demokratskoj stranci, tvrdio kako “Republika Srpska nije država”. Ni današnji Dodik, očito, nije ondašnji Dodik. Odavno je on u svoju tikvu sasuo onu šolju čaja kojom je SDS Radovana Karadžića svojevremeno pojio i dojio po Bosni i Hercegovini, od kolevke pa do fronta.

Na pitanje šta bi uradio “ako RS krene putem Katalonije” i proglasi nezavisnost, Bakir Izetbegović, pak, u intervjuu za Dojče Vele nudi, bez razmišljanja, svoje patriotske grudi na oltar otadžbine: “Radit ću ono što će raditi sve patriote u ovoj zemlji – braniti ono na šta smo stekli pravo borbom od 1992-1995, pa i samim Dejtonskim mirovnim sporazumom.”

Ne nagledasmo li se 90-ih godina takvog patriotizma verbalnih prvoboraca, poput ovovremenih Dodika i Izetbegovića, koji su se preko noći pretvarali u dobrovoljne davaoce tuđe krvi?

A Kosovo? Šta sa Kosovom i može li ova priča bez Kosova?

“Beograd, iz svojih razloga, mora ostati na međunarodnom principu teritorijalne nedjeljivosti, imajući u vidu Kosovo. To je najvažnije državno pitanje Srbije, i ja to razumijem. Ali, isto tako, najvažnije nacionalno pitanje Srbije je Republika Srpska”, tvrdi Dodik, licemerju nepodložan.

“Što se mene tiče, Kosovo je do sada trebalo biti priznato. Evo, sad će se naljutiti, naravno, moje kolege, Srbi. Ali, naši pokušaji da se to uradi samo su nanijeli štetu unutar Bosne i Hercegovine, a ništa nisu pomogli Kosovu”, poručuje Izetbegović. I još na konkretno pitanje novinara “hoće li Bosna i Hercegovina, u jednom trnutku, priznati Republiku Kosovo”, odgovara, doslovce: “Nadam se – da.”

‘Bakir zabio nož Srbima u srce’

E, od tog časa nastupaju beogradski mediji, predvođeni zvanično ugašenom nacionalnom novinskom agencijom. Taj servis, pretvoren u steno-daktilografski biro, postao je medijski zapisničar zvaničnih verzija i (pro)misli vodećih srpskih političara, a naročito vodećeg. Dakle, zvanično prepričana verzija Izetbegovićeve izjave, po toj agenciji (nastaloj, kakve li ironije, baš u Bosni i Hercegovini, u Jajcu i to početkom novembra 1943. godine) glasila je: “Na direktno pitanje hoće li Bosna i Hercegovina priznati kosovsku nezavisnost, Izetbegović je kratko rekao: ‘Da’.” “Nadam se” je prećutano.

Sve što se potom dešavalo proizvod je, kako bi to objasnio glumac Sergej Trifunović – DNOvinarstva. Slepoverujući urednici i novinari portala i dnevnih listova – bez primisli da provere autentičnost i verodostojnost Izetbegovićeve izjave – tabloidno su sročili naslove po kojima je Srbija ugrožena, a rat samo što nije počeo. Sa jednog portala se čuje kako “zvecka oružje u Sarajevu”, dok novokupljeni tabloid iz jata provladinih medija prepoznaje “opasnu provokaciju iz Sarajeva” i lamentira: “Bakir zabio nož Srbima u srce!”

Kao i obično, prednjači papirni proizvod novinara i urednika koji je odavno zvanični miljenik aktuelnog vrhovnika. A sa te naslovnice, jedna ispod druge, čitaoca prepadaju zlokobne ocene i poruke: “Ovo može da promeni sve – strašna poruka lidera Bošnjaka: Bakir bi opet da kolje.”

Krv, nož, rat, klanje, mržnja, obmana, spin i manipulacija… Moraće, izgleda, Sergej Trifunović da uspostavi neku smisleniju dijagnozu stanja u medijima, jer je (do)sadašnja – DNOvinarstvo – očito prevaziđena.

Istini za volju, nacionalna agencija je u ponedeljak, nešto kasnije, suočena sa tonskim zapisom, dopunila svoju vest malo preciznijom izjavom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. To, međutim, nije sprečilo ministra policije i sekretara Saveta za nacionalnu bezbednost Nebojšu Stefanovića da, autoritetom svojih funkcija, dramatično upozori domaću javnost.

“To je užasan problem za stabilnost čitavog regiona i nisam siguran da li je Izetbegović svestan ozbiljnosti ovakve izjave i koliko ona narušava sve što smo do sada gradili”, rekao je Stefanović.

Dok narod ne progleda…

Tom izjavom Izetbegović je, koliko za već četvrtak, “zakazao” vanrednu sednicu Saveta za nacionalnu bezbednost Srbije. “Svakako da će to biti ključna tačka i o tome ćemo razgovarati na najvišem nivou, kako bismo sagledali šta će biti odgovor Srbije na ovo što se tumači kao jedno ozbiljno unošenje nestabilnosti u čitav region”, objasnio je. I nije, naravno, propustio priliku da ukaže na mirotvoračku uzvišenost svog partijskog i državnog šefa u odnosu na pogubno i rušilačko promišljanje i delanja Izetbegovića Juniora.

Sve u svemu, kad se unakrst saberu i pomnože izjave i tonovi iz Sarajeva i Banjaluke, pa sve to podeli sa bezmalo histeričnim reakcijama u Beogradu – nameće se samo jedan zaključak: jedni druge održavaju u političkom životu, naizmence podmazujući uljem vatru – što u svojoj, što u susednoj avliji. Otud i obostrana (očito kontrolisana) histerija, jer svi znaju da nema priznanja Kosova sve dok se u Sarajevu ne slože tri roga u bosanskoj vreći. A zna se koji štrči u slučaju Kosova.

I tako, dok ti čobani duvaju malo u svoju, malo u tuđu frulicu, ovce pristaju i na redovno, i na vanredno šišanje. Zalud je, izgleda, Ivo Andrić davnih dana poručio: “Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.”

A dok narod ne progleda – čuvari baruta i dalje će stražariti pored balkanskog bureta – čas nudeći rog, čas držeći sveću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera